UVODNA RIJEČ

Povratak u doba nestašica

Piše: Igor Knežević

     Svi umirovljenici još se sjećaju vremena socijalizma kada su zbog nestašice goriva jedan dan smjeli voziti samo automobile s parnim, a drugi dan s neparnim brojem tablica. Ili kad u trgovinama nije bilo banana, toalet papira i mnogih drugih proizvoda, što je često bila posljedica zamrzavanja cijena. Takav slučaj je danas u Kini, gdje su unatoč visokom rastu cijene ugljena, komunističke vlasti odlučile to­talno zamrznuti cijene struje za građane, te je posljedično došlo do nestašice i redukcija struje u dvije trećine kineskih provincija.

     Čeka li i nas scenarij tapkanja u mraku i paljenja svijeća ili hodanja po kući s dekama preko leđa jer nam ne radi grijanje? Možda se neki sjećaju i kad su kao djeca satima s roditeljima igrali,,gore-dolje", kako bi se ugrijali. Ovakav kineski scenarij vrlo vjerojatno nećemo doživjeti. Ali posljedice povećanja cijena za one najugroženije - umirovljenike, bit će slične. HEP naime predlaže povećanje cijene struje za 58 posto, a opskrbljivači plinom najavljuju da će od 1. travnja podići cijene od 59 do 86 posto, iako Vlada za sada uporno odbija tako visoke postotke rasta. Mnoge će taj cjenovni udar dodatno osiromašiti, zbog čega se od vlasti očekuje da mjerama ublaži najavljujuća poskupljenja struje i plina i njihove posljedice.

      Cijene većine proizvoda, pa tako i hrane na koju umirovljenici troše najveći dio svog budžeta, su i ovako zbog poskupljenja energenata u svijetu otišle jako gore, a poskupljenjem računa za struju i plin samo se stavlja „točka na i". Većina umirovljenika neće se moći ni grijati ni hladiti, ali ni hraniti. Usklađivanje mirovina ne prati dovoljno ni rast cijena, niti rast plaća, pa nam samo ostaje nada da će Vlada pronaći mehanizme kojima će ograničiti ovaj rast cijena.

     Ministar gospodarstva najavljuje smanjivanje PDV-a na energente kao jednu od mjera za spas. Eto, gle čuda, sada se PDV može smanjivati kad su svi ugroženi, a kad 700 tisuća umirovljenika živi godinama ispod linije siromaštva od 2.927 kuna, to nije razlog da im se umanje računi ili povećaju mirovine. Iako su najbrojnija dobna skupina, starije osobe nisu toliko zanimljive vladajućima, što su, ruku na srce, i sami dijelom krivi, jer se unatoč velikom glasačkom potencijalu, nikad nisu uspjeli ujediniti za vlastitu dobrobit. Dakako, to ne amnestira ni Vladu.

     Nerealno je očekivati da će Vlada uspjeti značajnije spriječiti rast svih cijena, tako da će se umirovljenici i ostali siromasi morati poslužiti starim dobrim trikovima - vlastita redukcija struje i zavrtanje ventila na radijatorima, posjećivanje susjeda koji imaju upaljeno grijanje, vožnja u krug u sredstvima javnog prijevoza, hodanje po trgovinama i šoping centrima, dakako samo razgledavajući i grijući se, jer nemaju novca za kupnju.

      „Ponekad mislimo kako siromaštvo znači samo biti gladan, gol i beskućnik. Najveće siromaštvo je kad si nepoželjan, nevoljen i nikog nije briga za tebe", mudra je misao Majke Tereze, koja se nažalost često ocrtava u našem društvu, jer su mnogi umirovljenici i starije osobe ostavljeni na milost i nemilost moderne otuđenosti čovjeka, kada često ni prvog susjeda nije briga kako ti je, a kamoli državu. Ne čudi stoga što su mnogi umirovljenici primorani dodatno raditi, bilo na crno ili ne, kopati po kontejnerima tražeći boce. Ne čudi ni činjenica da oko 40 posto svih samoubojstava u Hrvatskoj počine osobe starije od 65 godina. Njih, očito, nije za to briga...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

KAKVU MIROVINSKU REFORMU TREBAMO

Kad će drugi stup postati dobrovoljan?

     Zašto Sindikat umirovljenika već gotovo dva deset­ljeća javno zagovara potrebu hitne reforme obve­znog mirovinskog sustava u dobrovoljni? Zašto se svo to vrijeme u programskim zahtjevima naglašava po­treba transparentnog razdvajanja mirovina temeljenim na doprinosima i onih na teret državnog proračuna? Eko­nomske i financijske krize, podebljane s pandemijskom, pokazuju svu ranjivost mirovinskih sustava, kako među- generacijske solidarnosti tako i kapitaliziranih sustava. Krize uvijek iznova otvaraju ključno trajno globalno pita­nje - koji je sustav bolji?

     U Hrvatskoj nema dileme da je još od 1999. godine, kad je zakonski (HDZ), odnosno od 2002. kad je uvedena kapitalizirana štednja kroz obvezni drugi mirovinski stup (SDP), posve evidentna neuobičajeno visoka razina ljuba­vi između političke i financijske oligarhije. To se prepo­znaje i iz čvrstog opredjeljenja nove Vlade kroz usvoje­nu Nacionalnu strategiju razvoja Republike Hrvatske do 2030. godine kojom će se „nastaviti ulaganja u drugi stup obvezne mirovinske štednje", pa čak i povećavati i to vje­rojatno na teret javnih mirovinskih doprinosa. Isto to je predviđeno Nacionalnim planom oporavka i otpornosti od 2021. do 2026. Za razliku od Vladinog viđenja, Nacio­nalno vijeće za umirovljenike i starije osobe je na inicija­tivu umirovljeničkih udruga predvidjelo u tekućem man­datu nastaviti reformu drugog obveznog mirovinskog stupa u dobrovoljni, što je započeto 1.1.2019. godine kad je izmjenama Zakona o mirovinskom osiguranju uvede­no pravo izbora umirovljenja iz jednog ili oba stupa.

Drugi stup je pijavica javnih financija

     Poznati znanstvenici bliski financijskoj industriji, po­put najglasnijeg Danijela Nestića iz Ekonomskog institu­ta (član npr. Nadzornog odbora Obveznog mirovinskog fonda Erste Plavi) uporno zagovaraju slabljenje javnog stupa međugeneracijske solidarnosti i nastavak priva­tizacije mirovinskog sustava, uvjereni kako je to jedini ispravan put za spašavanje mirovinskog sustava od ko­lapsa. Pritom šute o iskustvima drugih postkomunističkih zemalja koje su gotovo sve ukinule drugi obvezni stup kao opasan i štetan produkt financijske industrije.

     Eto što bi trebalo učiniti. Od početka reforme 2002. ne prestaje pritisak na godišnje transfere iz proračuna radi redovnih mjesečnih isplata mirovina, a međugeneracijska solidarnost se dijelom iz prvog stupa putem proraču­na preselila i u II. stup. Naime, na kraju 2019. u svakih 100 kuna isplaćenih tekućih mirovina u I. stupu u toj godini nalazi se 48 kuna transferiranih iz proračuna. Kako navo­di ugledni financijski stručnjak Ante Samodol, od tih 48 kuna na tranzicijski trošak II. stupa otpada čak 17 kuna ili 35%, što je direktan teret na javne financije. Drugo, uku­pni tranzicijski trošak u razdoblju 2002.-2019., kao ključ­ni pokazatelj uspjeha i održivosti zamjene dijela sustava međugeneracijske solidarnosti, na kraju 2019. iznosi 104 milijarde kuna i višestruko (3,25 puta) nadmašuje ostva­reni prinos obveznih mirovinskih fondova koji iznosi 32 milijarde kuna.

Sve veći tranzicijski trošak

     Tako je neto rezultat tranzicijskog troška i prinosa mi­rovinskih fondova bio negativan i iznosio je minus od 72 milijarde kuna. Nastavkom djelovanja reformiranog su­stava pod istim uvjetima izdvajanja u II. stup i jednakog ulaganja, uz rast tranzicijskog troška, nisku razinu zapo­slenosti i niski rast BDP do 2030. godine ukupni tranzi­cijski trošak porast će na više od 200 milijardi kuna. To bi bilo četiri puta više od tada očekivanog prinosa svih fondova. Rizici i nesigurnost ovakvog sustava su nedjelji­vi od članova mirovinskih fondova i poreznih obveznika - koji su, gle čuda, iste osobe. S obzirom da ne postoji kategorija koju bismo nazvali „proračunskim dobitkom" ovdje realno ne postoji niti dobitak fondova, već jedi­no postoji implicitno jamstvo države za preuzete rizike u upravljanju fondovima i sistemsku makroekonomsku nesigurnost, zaključuje Samodol.

    Ipak, je li u Hrvatskoj moguća reforma reforme? S obzirom na praktički oligopolno djelovanje društava za upravljanje u vlasništvu nekoliko bankovnih grupa te njihovu usku povezanost s političkom (fiskalnom) vlašću - teško je moguće očekivati drugačiji oblik mirovinskog sustava. Ipak, u optimiziranju sustava i reformi postoje­ćeg mirovinskog sustava, više je mogućnosti.

     Prvo, izmjena postojećeg modela izdvajanja, uprav­ljanja i ulaganja na način da se obustavi prisilna isplata pet posto bruto plaće u obvezni II. stup, a postojeća ras­položiva neto imovina članova II. stupa ostavi na raču­nima članova pri čemu II. stup postaje dobrovoljni stup.

Odvojiti obične i povlaštene mirovine

     Članovi obveznih mirovinskih fondova imali bi mo­gućnost izbora o prijenosu sredstava između sadašnjeg II. stupa i postojećeg I. stupa ostanku u modelu do­brovoljnog stupa, uz pravo na izbor fonda i društva za upravljanje.

Tehničku podršku Središnjeg registra osiguranika (REGOS) u tom slučaju preuzima postojeći sustav HZ-MO-a, a HZMO također nudi uslugu upravljanja dobrovoljnim stupom odnosno imovinom članova ovisno o izboru.

     Što bi bio krajnji rezultat takvog postupka? To je neosporno smanjenje sadašnjih proračunskih transfera prema I. stupu od prosječno 6.5 milijardi kuna godišnje i trenutno dokidanje tranzicijskog troška u istom iznosu, što jamči srednjoročnu održivost i stabilnost javnih financija (što je, u konačnici, najvažniji željeni učinak takve reforme u uvjetima krize).

     Naravno da to nije sve. HZMO bi se potom trebao izdvojiti iz sustava riznice i razdijeliti korisnike mirovina na one iz mirovinskog fonda na osnovu uplaćenih doprinosa osiguranika i druge - korisnike mirovina na osnovu transfera iz proračuna.      Tako bi se konačno riješilo pitanje tzv. običnih i povlaštenih mirovina, tj. mirovina po posebnim propisima, bilo da su to one s beneficiranim stažom ili „nagradnog karaktera".

     Nadalje, nakon što je osnovan i počeo djelovati i HR-MOD, novo mirovinsko osiguravajuće društvo u okviru HZMO, postoji mogućnost daljnje diversifikacije prihvata i isplate budućih mirovina iz kapitaliziranih sustava fondova i na osiguravajuća društva.

 

Zakonska lobotomija

 

     Priča tu ne prestaje. Svakako bi bilo poželjno u srednjoročnom i dugoročnom planu uvesti tzv. profesionalne mirovine, koje mogu biti ugovarane na razini sindikata, grana i djelatnosti i poslodavačkih udruga, svojevrsnim ustanovljenjem profesionalnih fondova i otvaranjem većeg inputa prinosa od strane poslodavaca u mirovinsku štednju. Takav tip svojevrsnog drugog stupa ima većina zapadnoeuropskih zemalja, što se pokazalo daleko boljim i transparentnijim načinom diversifikacije mirovinskih prihoda nego što je to postojeći „čileanski model".

     Krize uvijek razobliče stanje i djelovanje sustava. Ante Samodol je dobro uočio kako je pojavom korona- krize nad mirovinskim fondovima napravljena zakonska lobotomija. Izmjene zakona (u hitnom postupku NN 58/2020) kojim se obveznim mirovinskim fondovima dopušta zaduživanje kod središnje banke i trećih, do 5% imovine te do 15% imovine uz dopuštenje regulatora, suprotne su odredbama zakona o sustavu upravljanja ri­zicima i odredbi da se imovina mirovinskog fonda ulaže radi povećanja vrijednosti imovine mirovinskog fonda, uz uvažavanje načela sigurnosti, razboritosti i opreza. Ova zakonska izmjena s izravnim zaduživanjem člano­va mirovinskih fondova bez njihova pristanka koje je prije bilo izrijekom zabranjeno, naročito je opasna kad se uzme u obzir činjenica da su ti isti fondovi u državne obveznice već uložili 70% imovine. Hoće li netko konač­no slijediti put većine postkomunističkih zemalja koje su ukinule drugi obvezni mirovinski stup i pokrenule dubinske reforme mirovinskog sustava? Ili će političari na vlasti i dalje ponizno slijediti čvrstu ruku financijske industrije i po cijenu kolapsa ne samo mirovinskog su­stava, već i javnih financija.

Jasna A. Petrović