UVODNA RIJEČ

Nemam za kilo breskvi

Piše: Igor Knežević

     Telefonski pozivi razočaranih umirovljenika svakodnevica su rada u Sindikatu umirovljenika Hrvatske. Jedan takav poziv zaprimili smo od umirovljenice Jasne J. koja nas je nazvala nedugo nakon posljednjeg usklađivanja mirovina i požalila nam se da prima samo 1.700 kuna. „Možete li ikako ove u Vladi nagovoriti da nam povise mirovine, znate, ja jedva preživljavam", krenula je gospođa staloženo.

     No, nakon par minuta nije više mogla suspregnuti suze te nam je u plaču kazala: „Godinu dana nisam kupila kilogram breskvi, jednostavno si ih ne mogu priuštiti. Kako je moguće da bivši saborski zastupnici imaju povećanje mirovine od 200 kuna, a ja 40 kuna. Možete li se vi u SUH-u izboriti da nama siromaš­nima ipak daju veće povišice, a ovima smanje", upitala nas je. Odgovorili smo joj da je naš cilj povećanje mirovina u visini 100 posto povoljnijeg indeksa rasta plaća ili cijena, ali i da redovito upozoravamo da se trebaju uvesti dodatne „povišice" za one najsiromašnije. Tu je i ozbiljan problem pada udjela prosječne mirovine u prosječnoj plaći, koji je sada na sramotnih 35,99 posto.

     Obećali smo da ćemo zatražiti i da se kao socijalna mjera prilikom usklađivanja za one koji primaju do 2.000 kuna miro­vine, a takvih je 414 tisuća prema ZOMO-u, uvede 120 posto povoljnijeg indeksa, a one do 4.000 kuna, a takvih je 550 tisuća, za 110 posto.

     Time bi se ne samo zaustavio pad udjela mirovina u plaći, već bi on nakon desetljeća konstantnog pada počeo rasti, s ciljem da za desetak godina barem dođe na 40 posto, što je i dalje mizerno, ako se usporedi s drugim zemljama EU ili okruženja, primjerice Slovenijom i Srbijom gdje je udjel oko 50 posto.

Ideja o povećanim osnovicama usklađivanja za one s nižim mirovinama nisu neutemeljene i neizvedive kako to često do­nositelji odluka u Hrvatskoj prezentiraju u javnosti pozivajući se na zakone. Slični modeli„nagrađivanja siromašnijih" već postoje u Italiji, Latviji, Portugalu, Češkoj, te su ugrađeni kao opcija u zakone, a primjerice u Austriji, Bugarskoj i Španjolskoj se već nekoliko posljednjih godina uz redovito usklađivanje isplaćuju dodatne „povišice" siromašnijim umirovljenicima.

     U doba kada se forsira privatizacija mirovinskog sustava, možemo biti sretni što smo sačuvali prvi mirovinski stup, kao i javno zdravstvo, no nikako se ne mirimo s činjenicom da više od 730 tisuća umirovljenika živi ispod granice linije siromaštva.„Ako društvo nije u mogućnosti pomoći mnogobrojnim siromasima, neće biti kadro ni spasiti malobrojne bogataše", kazao je jednom prilikom J.F. Kennedy. I doista, gomilanje siromaha nikad nije donijelo dobroga društvu, a kad-tad je dovelo i do političkih promjena. Nezadovoljstvo hrvatskih siromaha je ogromno i samo se nakuplja i nakuplja. Dok jednom ne pukne...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

KAKVU MIROVINSKU REFORMU TREBAMO

Kad će drugi stup postati dobrovoljan?

     Zašto Sindikat umirovljenika već gotovo dva deset­ljeća javno zagovara potrebu hitne reforme obve­znog mirovinskog sustava u dobrovoljni? Zašto se svo to vrijeme u programskim zahtjevima naglašava po­treba transparentnog razdvajanja mirovina temeljenim na doprinosima i onih na teret državnog proračuna? Eko­nomske i financijske krize, podebljane s pandemijskom, pokazuju svu ranjivost mirovinskih sustava, kako među- generacijske solidarnosti tako i kapitaliziranih sustava. Krize uvijek iznova otvaraju ključno trajno globalno pita­nje - koji je sustav bolji?

     U Hrvatskoj nema dileme da je još od 1999. godine, kad je zakonski (HDZ), odnosno od 2002. kad je uvedena kapitalizirana štednja kroz obvezni drugi mirovinski stup (SDP), posve evidentna neuobičajeno visoka razina ljuba­vi između političke i financijske oligarhije. To se prepo­znaje i iz čvrstog opredjeljenja nove Vlade kroz usvoje­nu Nacionalnu strategiju razvoja Republike Hrvatske do 2030. godine kojom će se „nastaviti ulaganja u drugi stup obvezne mirovinske štednje", pa čak i povećavati i to vje­rojatno na teret javnih mirovinskih doprinosa. Isto to je predviđeno Nacionalnim planom oporavka i otpornosti od 2021. do 2026. Za razliku od Vladinog viđenja, Nacio­nalno vijeće za umirovljenike i starije osobe je na inicija­tivu umirovljeničkih udruga predvidjelo u tekućem man­datu nastaviti reformu drugog obveznog mirovinskog stupa u dobrovoljni, što je započeto 1.1.2019. godine kad je izmjenama Zakona o mirovinskom osiguranju uvede­no pravo izbora umirovljenja iz jednog ili oba stupa.

Drugi stup je pijavica javnih financija

     Poznati znanstvenici bliski financijskoj industriji, po­put najglasnijeg Danijela Nestića iz Ekonomskog institu­ta (član npr. Nadzornog odbora Obveznog mirovinskog fonda Erste Plavi) uporno zagovaraju slabljenje javnog stupa međugeneracijske solidarnosti i nastavak priva­tizacije mirovinskog sustava, uvjereni kako je to jedini ispravan put za spašavanje mirovinskog sustava od ko­lapsa. Pritom šute o iskustvima drugih postkomunističkih zemalja koje su gotovo sve ukinule drugi obvezni stup kao opasan i štetan produkt financijske industrije.

     Eto što bi trebalo učiniti. Od početka reforme 2002. ne prestaje pritisak na godišnje transfere iz proračuna radi redovnih mjesečnih isplata mirovina, a međugeneracijska solidarnost se dijelom iz prvog stupa putem proraču­na preselila i u II. stup. Naime, na kraju 2019. u svakih 100 kuna isplaćenih tekućih mirovina u I. stupu u toj godini nalazi se 48 kuna transferiranih iz proračuna. Kako navo­di ugledni financijski stručnjak Ante Samodol, od tih 48 kuna na tranzicijski trošak II. stupa otpada čak 17 kuna ili 35%, što je direktan teret na javne financije. Drugo, uku­pni tranzicijski trošak u razdoblju 2002.-2019., kao ključ­ni pokazatelj uspjeha i održivosti zamjene dijela sustava međugeneracijske solidarnosti, na kraju 2019. iznosi 104 milijarde kuna i višestruko (3,25 puta) nadmašuje ostva­reni prinos obveznih mirovinskih fondova koji iznosi 32 milijarde kuna.

Sve veći tranzicijski trošak

     Tako je neto rezultat tranzicijskog troška i prinosa mi­rovinskih fondova bio negativan i iznosio je minus od 72 milijarde kuna. Nastavkom djelovanja reformiranog su­stava pod istim uvjetima izdvajanja u II. stup i jednakog ulaganja, uz rast tranzicijskog troška, nisku razinu zapo­slenosti i niski rast BDP do 2030. godine ukupni tranzi­cijski trošak porast će na više od 200 milijardi kuna. To bi bilo četiri puta više od tada očekivanog prinosa svih fondova. Rizici i nesigurnost ovakvog sustava su nedjelji­vi od članova mirovinskih fondova i poreznih obveznika - koji su, gle čuda, iste osobe. S obzirom da ne postoji kategorija koju bismo nazvali „proračunskim dobitkom" ovdje realno ne postoji niti dobitak fondova, već jedi­no postoji implicitno jamstvo države za preuzete rizike u upravljanju fondovima i sistemsku makroekonomsku nesigurnost, zaključuje Samodol.

    Ipak, je li u Hrvatskoj moguća reforma reforme? S obzirom na praktički oligopolno djelovanje društava za upravljanje u vlasništvu nekoliko bankovnih grupa te njihovu usku povezanost s političkom (fiskalnom) vlašću - teško je moguće očekivati drugačiji oblik mirovinskog sustava. Ipak, u optimiziranju sustava i reformi postoje­ćeg mirovinskog sustava, više je mogućnosti.

     Prvo, izmjena postojećeg modela izdvajanja, uprav­ljanja i ulaganja na način da se obustavi prisilna isplata pet posto bruto plaće u obvezni II. stup, a postojeća ras­položiva neto imovina članova II. stupa ostavi na raču­nima članova pri čemu II. stup postaje dobrovoljni stup.

Odvojiti obične i povlaštene mirovine

     Članovi obveznih mirovinskih fondova imali bi mo­gućnost izbora o prijenosu sredstava između sadašnjeg II. stupa i postojećeg I. stupa ostanku u modelu do­brovoljnog stupa, uz pravo na izbor fonda i društva za upravljanje.

Tehničku podršku Središnjeg registra osiguranika (REGOS) u tom slučaju preuzima postojeći sustav HZ-MO-a, a HZMO također nudi uslugu upravljanja dobrovoljnim stupom odnosno imovinom članova ovisno o izboru.

     Što bi bio krajnji rezultat takvog postupka? To je neosporno smanjenje sadašnjih proračunskih transfera prema I. stupu od prosječno 6.5 milijardi kuna godišnje i trenutno dokidanje tranzicijskog troška u istom iznosu, što jamči srednjoročnu održivost i stabilnost javnih financija (što je, u konačnici, najvažniji željeni učinak takve reforme u uvjetima krize).

     Naravno da to nije sve. HZMO bi se potom trebao izdvojiti iz sustava riznice i razdijeliti korisnike mirovina na one iz mirovinskog fonda na osnovu uplaćenih doprinosa osiguranika i druge - korisnike mirovina na osnovu transfera iz proračuna.      Tako bi se konačno riješilo pitanje tzv. običnih i povlaštenih mirovina, tj. mirovina po posebnim propisima, bilo da su to one s beneficiranim stažom ili „nagradnog karaktera".

     Nadalje, nakon što je osnovan i počeo djelovati i HR-MOD, novo mirovinsko osiguravajuće društvo u okviru HZMO, postoji mogućnost daljnje diversifikacije prihvata i isplate budućih mirovina iz kapitaliziranih sustava fondova i na osiguravajuća društva.

 

Zakonska lobotomija

 

     Priča tu ne prestaje. Svakako bi bilo poželjno u srednjoročnom i dugoročnom planu uvesti tzv. profesionalne mirovine, koje mogu biti ugovarane na razini sindikata, grana i djelatnosti i poslodavačkih udruga, svojevrsnim ustanovljenjem profesionalnih fondova i otvaranjem većeg inputa prinosa od strane poslodavaca u mirovinsku štednju. Takav tip svojevrsnog drugog stupa ima većina zapadnoeuropskih zemalja, što se pokazalo daleko boljim i transparentnijim načinom diversifikacije mirovinskih prihoda nego što je to postojeći „čileanski model".

     Krize uvijek razobliče stanje i djelovanje sustava. Ante Samodol je dobro uočio kako je pojavom korona- krize nad mirovinskim fondovima napravljena zakonska lobotomija. Izmjene zakona (u hitnom postupku NN 58/2020) kojim se obveznim mirovinskim fondovima dopušta zaduživanje kod središnje banke i trećih, do 5% imovine te do 15% imovine uz dopuštenje regulatora, suprotne su odredbama zakona o sustavu upravljanja ri­zicima i odredbi da se imovina mirovinskog fonda ulaže radi povećanja vrijednosti imovine mirovinskog fonda, uz uvažavanje načela sigurnosti, razboritosti i opreza. Ova zakonska izmjena s izravnim zaduživanjem člano­va mirovinskih fondova bez njihova pristanka koje je prije bilo izrijekom zabranjeno, naročito je opasna kad se uzme u obzir činjenica da su ti isti fondovi u državne obveznice već uložili 70% imovine. Hoće li netko konač­no slijediti put većine postkomunističkih zemalja koje su ukinule drugi obvezni mirovinski stup i pokrenule dubinske reforme mirovinskog sustava? Ili će političari na vlasti i dalje ponizno slijediti čvrstu ruku financijske industrije i po cijenu kolapsa ne samo mirovinskog su­stava, već i javnih financija.

Jasna A. Petrović