UVODNA RIJEČ

Svi smo mi doktori

Piše: Jasna A. Petrović

     Zašto se netko od 80+ godina ne bi cijepio protiv Covida-19? Zato jer je slabije pokretan, a živi na petom katu zgrade bez lifta; zato jer prebiva u selu bez autobusa i vlaka, Bogu iza nogu? Zato jer ne želi dobiti nuspojave poput krvnog ugruška, neuropatije, sljepila i svih drugih poznatih i nepoznatih boleština, a niti dobiti svojstvo magneta na mjestu cijepljenja odnosno„ugradnje čipa"? Zato jer je sve to izmišljotina, stari bi umirali ionako od drugih bolesti i jer iza svega stoji farmaceutska industrija koja mlati lovu na naivcima. Uostalom, brojke to potvrđuju. Ako ste Hrvat od 80+ cijepilo vas se manje od polovice, dok je u Austriji 70 posto dobilo dvije doze, u većini EU zemalja od 65 do 90 posto, a npr. u Danskoj, Irskoj i Španjolskoj čak 100 posto!

     Starost je neizlječiva bolest, ali rizik od Covida-19 je mnogo veći od mogućih nuspojava na cjepivo, no kako posustaje korona, tako se u Hrvatskoj smanjuje interes za cijepljenje, ma koliko stručnjaci i političari upozoravali da je cijeplje­nje "zalog" za dulju turističku sezonu i mirniju jesen, kad bi Covid-19 ponovo mogao pokazati zube. Ipak, trebate li se cijepiti kad ste već ionako stari i izraubani, pa vam preostaje još jedva koja godina života; ako ste među onih 40 posto necijepljenih od 65+?

     Pa, naravno da trebate - kažu zagovaratelji cijepljenja, jer pandemija korone nije šala, a bolje je s cjepivom dobiti lakšu verziju bolesti, nego završiti na respiratoru. Kad se cijepiš, piše na televizijskim ekranima, onda si odgovorna osoba koja pokazuje želju da svojim činom zaštiti i druge. Osim toga od svih umrlih od koronavirusa manje od 12 posto ih je iz domova za starije, jer je tamo procijepljenost iznosila čak 80 posto.

     Antivakseri su, pak, sigurni kako je cjepivo nesigurno jer je prebrzo izmišljeno i nije testirano na dovoljnom broju ispitanika. No, ista im teorija nije niti u primisli kad dobiju neki novi antibiotik ili lijek za druge bolesti? Uvjetuju li svoje liječenje uvidom u znanstvene rukopise o stvaranju i testi­ranju lijeka? Nažalost, jedna smo od europskih zemalja s najvećim udjelom stanovnika koji„ne vjeruju" u cijepljenje.

     No, nije li ipak glavni razlog oklijevanja prema cijepljenju pad povjerenja u institucije i sustav, čemu su pridonijele i nekoherentnosti u upravljanju epidemijom, pa i nepoštiva­nje mjera od strane njihovih donositelja? Stoga i od sustava treba krenuti povratak povjerenja. Otvorenim informacijama, dosljednošću, s poštovanjem prema svom građaninu. Medi­cina je toliko napredovala da praktično nijedan čovjek nije zdrav, no još je važnije osvijestiti da s obzirom da nema lijeka protiv Covida-19, bolje je spriječiti nego liječiti. Cjepivom.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

Konačno!

OBITELJSKI UMIROVLJENICI MOGU RADITI

 

     Od 1. siječnja 2014., kad je sad već zaboravljeni Kuku- riku ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić prihvatio zahtjeve umirovljeničkih udruga za uvođenje prava na rad, te uveo zakonsku mogućnost rada do pola radnog vremena, ograničio se posve bezrazložno i besmisleno samo na starosne umirovljenike. Nakon upornih pritisaka udruga kroz Nacionalno vijeće za umirovljenike, ministar Marko Pavić je od 1.1.2019. godine uveo proširenje prava na rad i na prijevremene umirovljenike. Lijepo, ali nije jasno zašto je isključio obiteljske umirovljenike od prava na rad, što je uporno zahtijevano na svakoj sljedećoj sjednici Nacionalnog vijeća, pa tako i na 4. sjednici održanoj 19. svi­bnja 2021. godine.

Borba od 2014. godine

     I gle, eto konačno prosvjetljenja u glavi ministra Josipa Aladrovića, koji je shvatio da država ništa ne gubi ako siro­mašnim obiteljskim umirovljenicama dopusti raditi legalno, umjesto rada na crno, kako su do sada radile. Tako je 24. lipn­ja Vlada RH konačno uputila po hitnom postupku prijedlog izmjena Zakona o mirovinskom osiguranju kojim bi se i za 215.000 obiteljskih umirovljenika, od čega 93 posto žena, s prosječnom mirovinom od 2.096 kuna, uvelo proširenje pra­va na rad i na tu kategoriju umirovljenika.

Inspiraciju je očito dobio iz kvalitetnog izvještaja svog Ministarstva priređenog za drugi sastanak Radne skupine za preispitivanje modela obiteljske mirovine, održane 28. tra­vnja, kad je postalo i zadrtim birokratima jasno da je u većini zemalja Europske unije moguće kumulirati obiteljsku miro­vinu s dohotkom od rada. Istina, u manjem dijelu zemalja se za takve kumulirane prihode stavlja granica u konkretnom iznosu koji se ne smije prijeći ili se, pak, umanjuje obiteljska mirovina za 20 do 50 posto.

Birokratsko razvlačenje

     Nakon toga, pa i Hreljinog transfera u HDZ blok, odjed­nom je bilo posve izvedivo omogućiti rad i brojnim obitel­jskim umirovljenicama koje svoj kruh zarađuju uslugama u domaćinstvu, čišćenjem, čuvanjem djece itd. I sada možemo očekivati da će uskoro ta zakonska izmjena biti usvojena, a njena primjena već (možda) od 1. rujna ove godine.

Ipak, takvo postupno rješavanje posve transparentnog i uvriježenog prava na rad umirovljenika u svim zemljama EU, doista ukazuje na birokratski besmisleno političko oklije­vanje u sustavnom rješavanju problema. Da nije tako, onda bi vlastodršci istim hitnim postupkom izmijenili i ukidanje oduzimanja dodatka do najniže mirovine svim umirovljeni­cima koji se zaposle, a što opet ne čine niti ovom izmjenom.

Udri po najsiromašnijima!

      Naime, zaposli li se netko od 270.000 umirovljenih s na­jnižom mirovinom, njima će se ta razlika od osobne miro­vine do najniže oduzeti, pa će tako primiti mirovinu za kojih 500 kuna manje! Sramotno je da se najsiromašnijoj kate­goriji umirovljenika, čija je prosječna mirovina samo 1.737 kuna, oduzima taj dodatak do najniže mirovine. To su lju­di koji su imali preniske mirovine i bili siromašni i tijekom radne karijere, te ih se unutargeneracijskom solidarnošću nastoji spasiti pravom da se njihove godine radnog staža pomnože s aktualnom vrijednošću mirovine (AVM) koja trenutno iznosi 69,81 kuna po godini radnog staža. Takvo, jednom stečeno pravo, ne bi se trebalo dokidati, jer to onda praktički znači da ih se dvostruko kažnjava u njihovoj borbi za preživljavanje.

Povlašteni ostaju povlašteni

     I još jedna besmislica. Samo kategorijama policijskih i vojnih umirovljenika je omogućeno da uz izbor rada na pola radnog vremena i primanja pune mirovine, mogu raditi i u punom radnom vremenu uz zadržavanje pola mirovine, dok je to zapriječeno svim drugih kategorijama umirovljenika. Isto tako se u pravu na rad pogodovalo i umirovljenim braniteljima, pa čak i stopostotnim ratnim vojnim invalidima, koji mogu raditi, a da im nitko nema pravo provjeravati njihovu invalidnost.

     To je priča o Hrvatskoj. Kad nešto možeš slaviti, uvijek ti netko uvali kajlu i opet ti dođe muka. Zašto se s partnerima, umirovljeničkim udrugama i strankama, ne sjedne za stol i popriča o cjelini i prioritetima? Zašto se stalno ostavljaju repovi, kako bi se otvorilo prostor za nove začkoljice i ne­doumice.

Jasna A. Petrović