UVODNA RIJEČ

Povratak u doba nestašica

Piše: Igor Knežević

     Svi umirovljenici još se sjećaju vremena socijalizma kada su zbog nestašice goriva jedan dan smjeli voziti samo automobile s parnim, a drugi dan s neparnim brojem tablica. Ili kad u trgovinama nije bilo banana, toalet papira i mnogih drugih proizvoda, što je često bila posljedica zamrzavanja cijena. Takav slučaj je danas u Kini, gdje su unatoč visokom rastu cijene ugljena, komunističke vlasti odlučile to­talno zamrznuti cijene struje za građane, te je posljedično došlo do nestašice i redukcija struje u dvije trećine kineskih provincija.

     Čeka li i nas scenarij tapkanja u mraku i paljenja svijeća ili hodanja po kući s dekama preko leđa jer nam ne radi grijanje? Možda se neki sjećaju i kad su kao djeca satima s roditeljima igrali,,gore-dolje", kako bi se ugrijali. Ovakav kineski scenarij vrlo vjerojatno nećemo doživjeti. Ali posljedice povećanja cijena za one najugroženije - umirovljenike, bit će slične. HEP naime predlaže povećanje cijene struje za 58 posto, a opskrbljivači plinom najavljuju da će od 1. travnja podići cijene od 59 do 86 posto, iako Vlada za sada uporno odbija tako visoke postotke rasta. Mnoge će taj cjenovni udar dodatno osiromašiti, zbog čega se od vlasti očekuje da mjerama ublaži najavljujuća poskupljenja struje i plina i njihove posljedice.

      Cijene većine proizvoda, pa tako i hrane na koju umirovljenici troše najveći dio svog budžeta, su i ovako zbog poskupljenja energenata u svijetu otišle jako gore, a poskupljenjem računa za struju i plin samo se stavlja „točka na i". Većina umirovljenika neće se moći ni grijati ni hladiti, ali ni hraniti. Usklađivanje mirovina ne prati dovoljno ni rast cijena, niti rast plaća, pa nam samo ostaje nada da će Vlada pronaći mehanizme kojima će ograničiti ovaj rast cijena.

     Ministar gospodarstva najavljuje smanjivanje PDV-a na energente kao jednu od mjera za spas. Eto, gle čuda, sada se PDV može smanjivati kad su svi ugroženi, a kad 700 tisuća umirovljenika živi godinama ispod linije siromaštva od 2.927 kuna, to nije razlog da im se umanje računi ili povećaju mirovine. Iako su najbrojnija dobna skupina, starije osobe nisu toliko zanimljive vladajućima, što su, ruku na srce, i sami dijelom krivi, jer se unatoč velikom glasačkom potencijalu, nikad nisu uspjeli ujediniti za vlastitu dobrobit. Dakako, to ne amnestira ni Vladu.

     Nerealno je očekivati da će Vlada uspjeti značajnije spriječiti rast svih cijena, tako da će se umirovljenici i ostali siromasi morati poslužiti starim dobrim trikovima - vlastita redukcija struje i zavrtanje ventila na radijatorima, posjećivanje susjeda koji imaju upaljeno grijanje, vožnja u krug u sredstvima javnog prijevoza, hodanje po trgovinama i šoping centrima, dakako samo razgledavajući i grijući se, jer nemaju novca za kupnju.

      „Ponekad mislimo kako siromaštvo znači samo biti gladan, gol i beskućnik. Najveće siromaštvo je kad si nepoželjan, nevoljen i nikog nije briga za tebe", mudra je misao Majke Tereze, koja se nažalost često ocrtava u našem društvu, jer su mnogi umirovljenici i starije osobe ostavljeni na milost i nemilost moderne otuđenosti čovjeka, kada često ni prvog susjeda nije briga kako ti je, a kamoli državu. Ne čudi stoga što su mnogi umirovljenici primorani dodatno raditi, bilo na crno ili ne, kopati po kontejnerima tražeći boce. Ne čudi ni činjenica da oko 40 posto svih samoubojstava u Hrvatskoj počine osobe starije od 65 godina. Njih, očito, nije za to briga...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

   

SPORTSKE (PARA)MIROVINE

Suze „siromaha" Kostelića

 

     Veliku pompu u javnosti izazvala je izjava trofejnog hrvatskog skijaš­kog trenera Ante Kostelića, koji je u nedavnom intervjuu upitao novinara: „Zar tebi nije neugodno da čuješ da ću ja npr. imati penziju od dvije i pol tisuće kuna?", izjavio je ogorčeni Kostelić. Izjava je to koja je problematična na više razi­na. Prije svega, zbog toga što 617 tisuća hrvatskih umirovljenika ili njih 54 posto koji su mirovinu ostvarili prema Zakonu o mirovinskom osiguranju prima manje od 2.500 kuna mirovine. Upućen ili ne, Kostelić je spomenuo upravo iznos pro­sječne mirovine u RH.

     Kostelić se tom izjavom pomalo baha­to izdignuo iznad svih tih umirovljenika koji su vrijedno radili kao radnici, kuhari, konobari, prodavači, zidari, spremačice, profesori, zdravstveni radnici, ali eto kad se priča o „običnim" umirovljenicima, to javnost ne zanima, iako je riječ o stotinama tisuća osoba koje preživljavaju s prihodima koji su manji od hrvatske linije siromaštva koja iznosi 2.710 kuna.

Naknade za medalje

     Svaka profesija je važna i u pravilu svatko u svom poslu radi vrijedno i za­služuje pristojna primanja u starosti. No, eto, zbog toga što je netko popularniji, bilo u ovom slučaju sportaš, ili umjetnik, glazbenik, on ne zaslužuje na temelju tih zasluga i veću mirovinu. Kostelić je nesvje­sno zapravo tražeći bolje uvjete za sebe, skrenuo pozornost, barem onog dijela javnosti kojem je stalo do svih umirov­ljenika, na problem niskih mirovina. Što je još zanimljivije, nakon njegove izjave ga je vrlo brzo demantirao Hrvatski ski­jaški savez koji je objavio da će prema procjenama njegova mirovina iznositi oko 6.700 kuna, s time da on još nije ni podnio zahtjev.

     Cijela priča i Kostelićevo nezadovoljstvo zapravo se zavrtjela zbog tzv. doživotnih naknada za sportaše, na koje u ovom tre­nutku imaju pravo samo vrhunski sportaši koji su osvojili medalje na olimpijskim igrama ili svjetskim prvenstvima, ali ne i treneri. Primjerice, Janica Kostelić kao osvajačica zlatne medalje na olimpijadi kad napuni 45 godina imate će pravo zatražiti naknadu u iznosu od prosječne hrvatske neto plaće, koja sada iznosi oko sedam tisuća kuna, a Ivica Kostelić kao srebrni osvajač će imati pravo na 80 posto tog iznosa. Pravo je to koje im pripada zako­nom, bez obzira primali plaću ili mirovinu.

     To pravo očito želi sada i njihov otac, a ministrica turizma i sporta Brnjac je od­mah najavila tu mogućnost, a potvrdio ju je i ministar rada Aladrović. Teoretski, 82-godišnji Kostelić osim mirovine od 6.700 kuna bi imao i tu dodatnu naknadu, da­kle ukupno 13.700 kuna. Kakav ispravak nepravde za „siromaha" Kostelića!

     Država trenutno za tu vrstu nakna­da isplaćuje 22 milijuna kuna godišnje, a prima ju 218 bivših sportaša. Mnogi nisu zatražili tu naknadu, a imaju na nju pra­vo, a zanimljivo je da ju je zatražio prošle godine i Davor Šuker, koji kao osvajač bronce na Svjetskom prvenstvu ima pravo na 40 posto neto plaće, te prima 2.583 kune mjesečno naknade, iako je u javnost procurio podatak da Šuker kao predsjed­nik HNS-a prima „volontersku" naknadu između 50 i 55 tisuća kuna mjesečno, iako je on ranije tvrdio da ne prima plaću!?

Rješenje postoji

     I rukometni trener Lino Červar stao je u obranu Kostelića, doduše, izjavu je dao još kad je mislio da će Kostelić imati 2.500 kuna mirovine, kazavši da i trenere država treba zbrinuti jer su donijeli toliko radosti narodu zbog sportskih uspjeha, dodavši i da se sam zbrinuo jer prima saborsku mirovinu. Javio se i trofejni vaterpolo tre­ner Ratko Rudić, koji je kazao da prima mirovinu manju od 2.500 kuna i da se ne cijeni dovoljno trenere u našoj zemlji.           No, zašto bi Rudić imao višu mirovinu, ako nije uplaćivao doprinose i stjecao staž u našoj zemlji? Nije rekao da li prima mirovinu i iz drugih zemalja gdje je dugo radio i dobivao dobru plaću.

     Kostelićeve suze ne diraju prosječnog umirovljenika. Utoliko više jer je Kostelić zaboravio napomenuti da je još od 1999. bio u radnom odnosu u Hrvatskom skijaškom savezu, a od 2002. do 2018. dobivao dodatno i 23 tisuće kuna bru­to „potpore" mjesečno od Olimpijskog odbora kao vrhunski trener. Posljednje tri godine nema status vrhunskog, već vrsnog trenera, jer ne trenira osvajače medalja, pa dobiva „samo" 15.000 kuna bruto, te se čak i zbog toga pobunio, jer smatra da je svejedno vrhunski trener po starim zaslugama.

     Dakle, Kostelić je itekako profitirao na svom uspjehu i priskrbio za poprilično lagodni život, a mogao je i uštedjeti za starost, a na kraju će imati i jako dobru mirovinu. Problem je što su naknade za sportaše promašile poantu, s njima se trebalo pomoći samo onim vrhunskim sportašima, u pravilu iz manje razvikanih sportova poput streljaštva ili taekwondoa koji nisu profitabilni i kojima stvarno tre­balo pomoći.

     Ovako sad imamo primjere poput Šuke- rovog, a možda u budućnosti i Kostelićevog, koji prokazuju nepravednost raspodjele državnog novca. Zar ne bi bilo logičnije da primjerice naknade vrhunski sportaši mogu dobiti samo ako su nezaposleni ili imaju skromne prihode do određenog cenzusa. Ili da Kostelić i svi sportaši koji odu u mirovinu ne mogu dobivati tu na­knadu ako imaju mirovinu ili prihode veće od prosječne plaće. U slučaju Kostelića, ako bi imao mirovinu 6.700, imao bi pra­vo naknade na još tristotinjak kuna do prosječne plaće, a ne da dobije 13.700 kuna. E, to bi bilo pravedno.

Igor Knežević