UVODNA RIJEČ

Svi smo mi doktori

Piše: Jasna A. Petrović

     Zašto se netko od 80+ godina ne bi cijepio protiv Covida-19? Zato jer je slabije pokretan, a živi na petom katu zgrade bez lifta; zato jer prebiva u selu bez autobusa i vlaka, Bogu iza nogu? Zato jer ne želi dobiti nuspojave poput krvnog ugruška, neuropatije, sljepila i svih drugih poznatih i nepoznatih boleština, a niti dobiti svojstvo magneta na mjestu cijepljenja odnosno„ugradnje čipa"? Zato jer je sve to izmišljotina, stari bi umirali ionako od drugih bolesti i jer iza svega stoji farmaceutska industrija koja mlati lovu na naivcima. Uostalom, brojke to potvrđuju. Ako ste Hrvat od 80+ cijepilo vas se manje od polovice, dok je u Austriji 70 posto dobilo dvije doze, u većini EU zemalja od 65 do 90 posto, a npr. u Danskoj, Irskoj i Španjolskoj čak 100 posto!

     Starost je neizlječiva bolest, ali rizik od Covida-19 je mnogo veći od mogućih nuspojava na cjepivo, no kako posustaje korona, tako se u Hrvatskoj smanjuje interes za cijepljenje, ma koliko stručnjaci i političari upozoravali da je cijeplje­nje "zalog" za dulju turističku sezonu i mirniju jesen, kad bi Covid-19 ponovo mogao pokazati zube. Ipak, trebate li se cijepiti kad ste već ionako stari i izraubani, pa vam preostaje još jedva koja godina života; ako ste među onih 40 posto necijepljenih od 65+?

     Pa, naravno da trebate - kažu zagovaratelji cijepljenja, jer pandemija korone nije šala, a bolje je s cjepivom dobiti lakšu verziju bolesti, nego završiti na respiratoru. Kad se cijepiš, piše na televizijskim ekranima, onda si odgovorna osoba koja pokazuje želju da svojim činom zaštiti i druge. Osim toga od svih umrlih od koronavirusa manje od 12 posto ih je iz domova za starije, jer je tamo procijepljenost iznosila čak 80 posto.

     Antivakseri su, pak, sigurni kako je cjepivo nesigurno jer je prebrzo izmišljeno i nije testirano na dovoljnom broju ispitanika. No, ista im teorija nije niti u primisli kad dobiju neki novi antibiotik ili lijek za druge bolesti? Uvjetuju li svoje liječenje uvidom u znanstvene rukopise o stvaranju i testi­ranju lijeka? Nažalost, jedna smo od europskih zemalja s najvećim udjelom stanovnika koji„ne vjeruju" u cijepljenje.

     No, nije li ipak glavni razlog oklijevanja prema cijepljenju pad povjerenja u institucije i sustav, čemu su pridonijele i nekoherentnosti u upravljanju epidemijom, pa i nepoštiva­nje mjera od strane njihovih donositelja? Stoga i od sustava treba krenuti povratak povjerenja. Otvorenim informacijama, dosljednošću, s poštovanjem prema svom građaninu. Medi­cina je toliko napredovala da praktično nijedan čovjek nije zdrav, no još je važnije osvijestiti da s obzirom da nema lijeka protiv Covida-19, bolje je spriječiti nego liječiti. Cjepivom.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

  

NEBULOZNE OVRHE BAKA I DJEDOVA

Suze za koje državu nije briga

 

     Posebnu pažnju javnosti prije tri go­dine privukla je priča o bračnom paru Slavici (72) i Josipu (83) Kišu- ru iz Sesveta koji su u travnju 2018. go­dine ovršeni za sto tisuća kuna na ime nagomilanog duga za neplaćanje ali­mentacije za troje unuka. No, za razliku od uobičajenih slučajeva kada jedan od roditelja zbog nezaposlenosti ili bolesti ne može skrbiti o djeci, ili ih zanemaru­je, u ovom slučaju otac djece, sin od Ki- šurovih, je poginuo u automobilskoj ne­sreći te je sud 2013., šest godina nakon njegove smrti, odlučio da baka i djed moraju plaćati alimentaciju umjesto po­kojnog sina.

     Slavica je u trenutku presude ima­la mirovinu od 1.500 kuna te je morala mjesečno plaćati 600 kuna, no nakon žalbe ubrzo je ta odluka ukinuta. No, za supruga Josipa koji je tad imao 3.400 kuna mirovine donesena je odluka da plaća 900 kuna mjesečno za uzdržava­nje unuka. Prvotni dug od 68.700 kuna s kamatama je narastao na 101 tisuću kuna, a Josipu, kojem je mirovina pora­sla na sadašnjih 3.900 kuna ovršuje se 2.927 kuna mjesečno. Ono što je najbol­nije za ovaj bračni par je što im se snaha 13 dana nakon pokopa sina iselila iz za­jedničke kuće i otišla s troje djece živjeti kod svoje mame, te vrlo brzo zabranila viđanje unučadi.

     Kako se nisu mogli s tim pomiriti na sudu su se izborili da mogu viđati dje­cu. No, snaha je nakon nekog vremena zatražila plaćanje alimentacije i uskoro su djeca počela dolaziti sve manje, a od 2013. do 2018. uopće nisu vidjeli unuke, kao osveta snahe jer nisu plaćali alimen­taciju.

Djeca primaju i mirovinu

     U razgovoru s nama Slavica je kaza­la kako joj je to troje unučadi ostvarilo obiteljsku mirovinu od sina koji je sku­pio 18 godina staža, te da primaju dječji doplatak, a od grada Zagreba je snaha dobila i naknadu za treće dijete. Koliko su čuli, snaha je i zaposlena, te toj unu­čadi novca ne nedostaje.

     „Naravno da muž i ja želimo vidjeti unuke, te da bi im financijski pomagali od onog što imamo. Ali da nam se odu­zima ovoliko da jedva preživljavamo i na ovakav način preko suda i ovrhe nema smisla. Imamo još troje drugih unuka i nekidan me jedan pitao da mu dam 10 kuna. Nakon što sam mu dala mi je kroz glavu prošlo da drugim unucima dajemo po 1.000 kuna mjesečno. To je nepravedno", govori nam Slavica kroz suze.

     Već smo u ranijim bro­jevima Glasa umirovljenika pisali o slučajevima ovrše- nih baka i djedova koji mo­raju plaćati alimentaciju za svoje unuke, poput brač­nog para iz Like kojima se od 8 tisuća kuna dviju mi­rovina ovršuje čak 6 tisuća.

     To je omogućeno člankom 173. stavkom 2. Ovršnog zakona, prema kojem se za trošak alimentacije za unuke može ovršiti čak tri četvrtine mirovine.

     Tako se i u slučaju Josi­pa Kišura njemu oduzima tri četvrtine mirovine, a za što je uvelike zaslužna Milanka Opačić koja je u svom ministar­skom mandatu pokušala krivom mje­rom zaštiti djecu te je u Obiteljski zakon progurala obvezu plaćanja alimentacije bake i djedova i time nanijela ogromnu štetu za stotinjak penzionera koje je praktički dovela do prosjačkog štapa. Ono što je barem pozitivno je što Kišu- ri imaju samo još jednu mjesečnu ratu kojom plaćaju 2.927 kuna, nakon čega će sljedećih mjeseci plaćati „samo" 900 kuna.

Juha od brašna

     Zanimljivo, na Općinskom sudu u kolovozu prošle godine Josip je nepra­vomoćno dobio presudu prema kojoj uopće nije ni trebao plaćati uzdržavanje unuka, no početkom ožujka dobili su presudu Županijskog suda, koji je nakon žalbe snahe ukinuo presudu Općinskog suda i sve vratio na početak.

     U razgovoru sa Slavicom Kišur upi­tali smo od čega žive ona i suprug koji zajedno na papiru imaju oko 5.800 kuna mirovine, no nakon ovršivanja im za ži­vot ostane niti 2.900 kuna. Baka Slavi­ca briznula je ponovno u plač, kazavši nam kako je u nekoliko navrata dobila jednokratnu pomoć od centra socijalne skrbi.

     „Snalazimo se na razne načine, kad idem u trgovinu kupujem u pravilu jedi­no brašno i kruh na akciji. Brašno mi služi da napravim zapršku za juhu i to je prak­tički jedini sastojak juhe. Muž i ja imamo zdravstvenih problema i doista nam je teško, a čuli smo da je snaha kupila novi automobil."

     Ako ovo nije nepravda, ne znamo što je. Umirovljeničke udruge, Sindikat i Ma­tica umirovljenika Hrvatske već godina­ma upozoravaju na tu nelogičnost, a 17. studenog 2020. su Ministarstvu pravosu­đa i uprave te Ministarstvu rada i miro­vinskog sustava, obitelji i socijalne poli­tike uputili zahtjev za žurnom izmjenom Obiteljskog zakona, Zakona o privre­menom uzdržavanju i Ovršnog zakona, kako bi se zaustavila, odnosno ukinula prisila prema kojoj bake i djedovi moraju plaćati uzdržavanje unucima, kada to ne rade roditelji, iz bilo kojeg razloga.

Pobuna umirovljeničkih udruga

     Zahtjeve su SUH i MUH ponovili i na posljednjim sjednicama Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe kao i u razgovorima s Vladom i mini­strom rada. Većina zemalja u EU riješile su taj problem, tako što država jamči privremeno i zamjensko uzdržavanje djeteta, ili lokalne jedinice preuzimaju brigu o djeci, neke zemlje imaju speci­jalizirane fondove ili agencije.

     SUH i MUH traže da Hrvatska donese učinkovit mehanizam naplate uzdržava­nja od strane roditelja, ali i hitno osniva­nje državnog alimentacijskog fonda koji bi se aktivirao u slučajevima kada rodi­telj zbog gubitka posla, bolesti ili smrti nije u mogućnosti podmirivati financij­ske obveze prema djetetu, a koje bi bile određene pravomoćnom sudskom od­lukom. U trenutku kad roditelj pronađe posao ili ozdravi, bi vratio novac u fond, ili bi ga se u suprotnom ovršilo.

     Trenutna situacija u kojoj država skrb o djeci prebacuje na teret najsiro­mašnije populacije stanovništva - umi­rovljenike, ne samo što ugrožava njiho­vu egzistenciju, već za posljedicu ima i narušavanje bliskih obiteljskih odnosa, u trenutcima kad su djeca već pod stre­som što ne žive s jednim od roditelja.

Igor Knežević