UVODNA RIJEČ

Sloboda pod ključem

Piše: Jasna A. Petrović

     Na društvenim mrežama portala orijentiranih na stariju popu­laciju je opći predizborni tulum. Jedni druge optužuju kako bi im bilo pametnije manje zboriti, a više paziti za koga glasaju. Uglavnom, poneki zalutali mlađi komentator glasno optužuje sta­re kako su oni krivi zbog koruptivnih lokalnih „vlada" i masovnog iseljavanja cijelih obitelji u inozemstvo.

     Dobro je to da su se stari aktivirali i jedni druge opominju na važnost sudjelovanja u izborima. Da, svojim glasom pišete sud­binu zemlje i šanse za svoj dostojanstveniji život. No, sada dolazi realnost. Koliko zapravo ova ili bilo koja druga vlada želi da starije osobe glasaju? Je li točno da stariji iz ruralnih područja uglavnom glasaju za desnu opciju, a iz urbanih dijelova za stranački spektar od centra do lijevog? Što god da bilo, stariji su izabrali promjenu, ma što to značilo. Jer, loši političari bivaju izabrani zahvaljujući dobrim građanima koji ne izlaze na izbore.

     Legenda Facebooka je umirovljenica Ivanka Mijić iz doma u centru Zagreba, koja je stavila ovaj post:„Želim biti slobodna osoba, a ne daju mi. Za vrijeme ručka, koji mi je prisjeo, dobili smo obavi­jest da se izbori neće održati kao do sada u domu, nego možemo vidjeti gdje spadamo na web stranici doma za izbor čelnika mjesta u kojem živimo. U domu je 70% korisnika iz drugih mjesta, a ne iz Zagreba." Odlučili smo i mi dići glas.

     Iako su za prošle predsjedničke izbore svim domovima umirov­ljenika omogućili da svi njihovi korisnici glasaju u domovima, kako saznajemo od GONG-a, na lokalnim izborima birači mogu glasati samo u mjestu svoga prebivališta, pa tako zakonski nije predviđeno formiranje posebnih biračkih mjesta u ustanovama socijalne skrbi.     Državno izborno povjerenstvo je vezano za glasanje u tim ustano­vama jedino predvidjelo mogućnost da korisnici domova glasaju izvan, odnosno unutar doma, ali radi se o manjini koja je prijavljena na adresu doma ili ima prebivalište na adresi kojoj pripada biračko mjesto koje pokriva i područje doma.

     GONG je po pitanju nemogućnosti glasanja u staračkim domo­vima ili na primjer bolnicama u više navrata isticao kako se radi o lošoj praksi upozorivši kako bi glasanje trebalo biti dostupno svima.

     A možda se nekoj starijoj osobi naprosto kao starijoj osobi ne sviđa pomisao da uranite i s maskom na licu satima čekate u redu kako biste dali svoj glas na izborima? Više vam se sviđa pomisao da ime omiljene stranke ili kandidata zaokružite u domu ili kod kuće - na kauču? I na sam dan izbora odspavate koliko želite? U doba korone je dopisno glasovanje sve popularnije. U SAD-u su na prošlim predsjedničkim izborima demonstrirali kako to može funkcionirati - rekordan broj birača je sudjelovao na izborima putem dopisnog glasovanja, a zahvaljujući tome povećala se i stopa izlaznosti. U vre­menima pandemije je dopisno glasovanje sigurnije, udobnije i - u trendu. Iako se mišljenja oko te vrste glasovanja razilaze, stručnjaci u Njemačkoj očekuju da bi udio dopisnih birača u ukupnoj biračkoj masi na sljedećim izborima za Bundestag mogao biti i veći od 50%.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

  

DR. MED. ANA VANIŠTA KOŠUTA, SPEC. PSIHIJATAR

Starije osobe postale izopćenici

 

     Prošlo je godinu dana od početka pandemije korona- virusa. Burnu godinu obilježili su i potresi u Zagrebu i središnjoj Hrvatskoj. O tome kakve je posljedice sve to ostavilo na mentalno zdravlje starijih osoba razgovarali smo s psihijatricom Anom Vaništom Košutom.

     Pandemija koronavirusa odnijela je mnoge živote, uglavnom umiru stariji i bolesni. No, osim zdravstve­nih, ostavila je i psihičke posljedice na ljude. Kako biste opisali posljedice? Bilježite li Vi i vaše kolege porast „interesa" ljudi za psihoterapijom i farmakoterapijom?

     Pandemija koja traje već godinu dana, u prvoj fazi (ožu­jak 2020. - rujan 2020.) nije toliko potakla ljude za posjet psihijatru. Ljudi su se iznenadili svime, pa tješili međusobno, nadali da će u ljeto biti kraj. Imali su snage za vjerovati. Bilo je lijepo vrijeme, šetali su, čekali kraj. Iza ljeta, u kasnu jesen negdje od listopada 2020. nadalje, počinje se primjećivati rast potrebe za psihijatrom. Lošije vrijeme, kiše i hladnoća, loše vijesti na tv, ekonomska nesigurnost, čekanje cjepiva, rad od kuće, strepnja od razbolijevanja i fatalnog ishoda za kronične bolesnike i starije, odvojenost starijih ljudi od obitelji, doveli su do veće potrebe za psihofarmacima i psihoterapijom.

     Smanjivanje socijalnih kontakata i samoizolacija sigurno su narušili mentalno zdravlje ljudi, a starije oso­be su bile te koje su se najviše morale zatvarati u svoje domove. San nam je poremećen jer živimo "u špilji" i krećemo se nedovoljno. Strah od izlaska iz kuće i izlože­nost virusu donio je dvostruko zatvaranje u"sigurnost" doma. Smatrate li da će negativne posljedice pandemije na psihičko zdravlje biti najteže po starije osobe ili na mlade koji su navikli na veće socijalne kontakte?

     Svaka skupina ima pravo u svoje ime reći da im je teže. Mladi sigurno zato jer im je oduzet život u punoj snazi, što zaslužuju. Oduzeto im je normalno školovanje, druženje, zagrljaji, simpatije, putovanja. Imaju dojam da im nije ni započeo život. Pa ipak, stariji ljudi opravdano misle da im je "ukradeno" druženje s unucima i djecom, jedino što u bolesti i godinama tješi. Postali su"izopćenici", a sve u smislu da ih se zaštiti od virusa, ali u tom činu ima puno tuge, osa- mljenosti i kraja života u"odgurnutosti"od mlađih i malih....

Metode iz logora

     Najteže je starijim osobama koje žive u institucio­nalnom smještaju. Tijekom pandemije su imali razdoblja kad su im bili zabranjeni posjeti i izlasci, a trenutno su posjeti omogućeni uz vrlo stroge mjere. Također svi oni koji odu par dana kod obitelji, pri povratku se moraju testirati na Covid i biti u samoizolaciji dok ne dobiju negativan rezultat. To je okidač za mnoga stresna stanja i nastanak psihičkih oboljenja, ali i aktiviranje pritajenih fizičkih bolesti? Bez vanjskih smo podraža­ja, ljudi, zvukova, pretvaramo se u zombije koji imaju samo funkciju pasivnog ekrana.

     Odvojenost od obitelji je kao metoda iz logora. Iako je opravdana epidemiološki, psihološki je pogubna za starije ljude koji su i inače osjetljiviji i željni pomoći i željni pažnje. Ovime ih se sili da razumiju racionalnost mjera, ali emo­tivno im radi tugu koja nikako da ima "rok trajanja" jer se ne nazire kraj virusa.

      U Hrvatskoj je u prosincu 2020. godine smrtnost u odnosu na isti mjesec godinu ranije porasla za više od 73 posto. Cjepiva još nema dovoljno, a statističari već po prvim izračunima ističu da smrtnost od korone već sada ozbiljno skraćuje prosječni životni vijek za osam mjeseci.

Smrtnost o kojoj se sluša na tv i cjepivo koje stiže presporo kombinacija je koja mnoge starije ljude baca u depresiju. Imaju osjećaj da su im dani odbrojeni i da im je "ukraden" kraj života u kojem im najviše nedostaje ljubav, zagrljaji i bliskost.

     Osim smrti od Covida, opće je poznato da porastu smrtnosti starije populacije uvelike pridonosi i pogorša­nje materijalne situacije, odnosno siromaštvo. Smatrate li da država treba, po uzoru na druge zemlje, isplati­ti solidarne dodatke tijekom krize, kako bi sačuvala mentalno zdravlje starijih, ali i neke spasila od smrti?

     Država bi svakako trebala snažno, promptno i puno bolje pomagati financijski starije stanovnike koji su u izvanrednoj situaciji ostali s ionako premalim mirovinama i nedostatku financijske pomoći od djece koja su ostala bez posla ili s manje posla, u Covid situaciji.

Nije sve tako crno

     Sad kad smo ustanovili negativne efekte korone, zanima nas da li je ona donijela i nešto pozitivno u živote ljudi? Jesmo li nešto naučili? Da li se svijet na neki način promijenio u nekim segmentima nabolje?

     Ima li što dobro u epidemiji? Pa, osobe koje su i inače pozitivnije i racionalnije su se okrenule prirodi, šetnji, tjelo­vježbi, sadnji cvijeća, ručnom radu, slikanju, kuhanju. Malim stvarima, sitnicama koje život znače. Neki su i naučili raditi na računalu kako bi preko videa mogli vidjeti i čuti svoje najmilije, ili su naučili koristiti se mobitelom kako bi tipkali unucima i slali/dobivali fotografije ili viceve.

      Uz cijelu priču oko Covida pojavili su se i razorni potresi koji drže u strahu trećinu stanovnika Hrvatske, a nekima se npr. u Zagrebu i dalje privida da se na dnev­noj bazi tlo svako malo trese. Što preporučujete kako se nositi s tim strahom?

      Potresi u ožujku i prosincu 2020. donijeli su veliki strah od ponavljanja, neugodu koja se difuzno raširila među svima, ljudima u oštećenim i neoštećenim kućama. Stvar je osjećaja. Egzistencijalni strah, nemoć da možeš bilo što napraviti kad čuješ zvuk da počinje. Savjeti su pokušati razmišljati da je to samo podrhtavanje tla iza većeg udara koji se već dogodio... ne pratiti stalno u danu gdje je udario koji potres i koliko stupnjeva, spremiti malu torbu kraj vrata s nužnim stvarčicama, nemati totalnu tišinu u stanu/domu jer je tad osluškivanje zvukova izvana pojačano. Probati se smiriti i vjerovati da idemo dalje. Strah je prirodna reakcija na potrese, a nakon svega što smo proživjeli prirodno je i ako osjećamo da nismo više tako odmorni za borbu i da nemamo kontrolu nad vlastitim životom, da smo pali na koljena.

     Što biste preporučili starijim sugrađanima koji ubr­zano postaju većina, već ih je sada četvrtina u glavnome gradu. Što s onima koji žive sami, a k tome je 52 posto svih samaca starijih od 65 godina u zoni siromaštva, a k tome su to uglavnom žene. Držite li da je država dovoljno socijalno i rodno osjetljiva da se suočava s porastom siromaštva starijih i pauperizacijom samih žena?

     Država je i socijalno i rodno neosjetljiva na stariju popu­laciju i to najviše na žene koje većinom žive same. Osobe starije životne dobi su neopravdano zaobiđene. Zalažem se za bolju njegu i zdravstvenu skrb, za bolju patronažu starijima. Za kulturu i umjetnost koja bi im se pružila, kao i za financijsku pomoć. Treba im pomoći razviti vještine i znanja koja nisu nikad dosad stigli. Za bolje uvjete u do­movima umirovljenika. A vjerujem u što brže i opsežnije cijepljenje i što brži oporavak mentalnog zdravlja starijih, skorim zagrljajima s unucima, skidanjem maski, udisanjem zraka punim plućima i dostojanstvenom životu koji zaslužuju.

           I.   Knežević