UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

    

DRUGI STUP - UNIŠTAVANJE JAVNIH FINANCIJA I MIROVINA

Kad banke gule naivce

 

     Možda ste zaboravili da je od 2002. godine hrvatski mirovinski sustav po diktatu Svjetske banke poluprivatiziran time što se uvelo tri mirovinska stupa, prvi - javni obvezni stup međuge- neracijske solidarnosti, drugi - obvezni stup kapitalizirane štednje kroz mirovinske fondove pri inozemnim bankama, te treći - dobrovoljni mirovinski fondovi. No, nije se promijenila i stopa mirovinskih dopri­nosa, već je od prijašnjih 20 posto za javni stup otkinuto 5 posto za obvezni drugi stup, što je preusmjereno na upravljanje i financijsko vrćenje bankarskim mirovin­skim fondovima.

Igračka za financijaše

     Još tijekom 90-tih Mađarska i Poljska bile su prve tranzicijske zemlje koje su uvele drugi i treći mirovinski stup, a nakon 2000. to su učinile Hrvatska, Bugarska, Ru­munjska, Slovačka, Makedonija i baltičke države. Istodobno,

Češka, Slovenija i Srbija uvele su samo treći dobrovoljni stup.

     U međuvremenu su obvezni drugi stup ukinule ili reformirale gotovo sve navedene zemlje, a najnovija je Estonija, dok Hr­vatska i u svojoj Nacionalnoj strategiji razvoja do 2030. godine i dalje forsira daljnju privatizaciju mirovinskog su­stava. Ni Rumunjska nije ostala potpuno vjerna privatizaciji jer je sa 6 posto smanjila doprinos za drugi stup na 4 posto, kao i   Letonija sa 8 na 2 posto, dok je u Litvi praktički dobrovoljan, jer se može pojedinačno izaći kad god se želi. Riječ je o zgodnoj igrački financijske industrije, koja bi trebala postupno voditi ka sve većoj privatizaciji javnog mirovinskog sustava, kakav je tipičan za većinu europskih zemalja. Zanimljivo je da su najsiromašnije članice Europske unije, s usporednim ekonomskim razvojem, upravo Hrvatska i Bugarska, zemlje koje nisu do sada transformirale drugi stup u dobrovoljni, niti smanjile stope izdvajanja.

     Analizom mirovinskog sustava u Hr­vatskoj, vidljivo je da se u proteklih goto­vo dvadeset godina stanje mirovinskog sustava pogoršalo u odnosu na razdoblje prije reforme. Također, relativna vrijednost mirovine je opala za čak 7 postotnih po­ena, tj. sa 44,29 posto udjela prosječne neto mirovine u prosječnoj neto plaći, na samo 37,4 posto, što je direktno utjecalo i na porast stope rizika od siromaštva za starije od 65 godina na čak 30,1 posto!

     Unatoč takvom smanjenom iznosu stvar­ne vrijednosti mirovina„običnih radnika", tj. onih koji su ih stekli prema Zakonu o mirovinskom osiguranju, mirovinski iz­daci u prvom stupu kontinuirano rastu i nadmašuju prihode, pa se rupe pokrivaju krpanjem iz proračuna.

Isisavanje javnih financija

     Tranzicijski trošak je posebna priča. To je manjak u mirovinskom proračunu koji nastaje zbog izuzimanja 5 posto doprinosa na dohodak preusmjerenih u mirovinske fondove pri četiri inozemne banke, zbog čega se država zadužuje prodajom svo­jih obveznica tim istima bankama, i to uz kamate. Dakle, država poklanja četvrti­nu mirovinskih doprinosa mirovinskim fondovima da bi oni s njima investirali i zarađivali, ali za popunjavanje tog iznosa onda taj isti novac posuđuje uz kamate.

      Financijski vrtlog casino-ekonomije do­minira hrvatskim tržištem novca, nerijetko stvarajući vrlo povezane hobotnice po­litičkog investiranja. Pokazatelji HZMO-a pokazuju da je u razdoblju od 2002. do 2019. godine tranzicijski trošak (odnosno - nedostajuća sredstva kod isplata tekućih mirovina prvog stupa radi preusmjeravanja tog dijela doprinosa za drugi stup) izno­sio čak 71 milijardu kuna, dok su ukupne uplate doprinosa u drugi stup iznosili 80,7 milijardi. Ili po narodski, u svakoj milijardi kuna transfera iz proračuna u prvi stup, 340 milijuna kuna je tranzicijski trošak drugog stupa. Nazdravlje!

     A što kad se uzmu u obzir i procjene kako će do kraja 2030. godine ukupni tranzicijski trošak iznositi preko 200 mi­lijardi kuna, što bi bilo četiri puta više od tada očekivanog prinosa svih fondova. A mirovine će bespovratno tonuti na niže, sve dok i 70 posto svih novoumirovljenih neće morati izabrati povratak u prvi javni stup kako bi ostvarili nešto veće mirovine.

     I tako, dok deficit prvog stupa i tran­zicijski trošak drugog stupa kontinuirano rastu, u svom znanstvenom radu s kraja 2020. godine doc.dr.sc. Ante Samodol se pita zbog čega je dugoročno dizajnira­nje fiskalne i ekonomske održivosti mi­rovinskog sustava samo podređeni cilj u odnosu na kratkoročne političke ciljeve. I glavno, zahtijeva novu reformu reforme drugog stupa.

Model za rast siromaštva

      Nažalost, u Hrvatskoj postoji deficit istraživanja i analiza o rezultatima takve nametnute reforme, te samo ponekad procure informacije o gubitcima miro­vinskih fondova, kao što je to, primje­rice, bila milijarda kuna zbog raspada Agrokora. Naprosto nema podataka koji bi transparentno odgovorili na pitanje koju to pozitivnu razliku donosi kapitalizirani mirovinski sustav u odnosu na postojeći međugeneracijski sustav.

     Mirovinski sustavi imaju tri glavna cilja, borbu protiv siromaštva, ravnomjerno usklađivanje po­trošnje i osiguranje, a niti jedan od njih nije bio među ciljevima hrvatske mirovinske reforme pod patronatom Svjetske ban­ke. Umjesto poboljšanja, dobili smo stanje u kojem su budući umirovljenici ujedno i dioniča­ri i nadničari, koji sami snose rizik i sami sebi jamče buduću mirovinu i tekuću plaću. Dok su u sustavu međugeneracij- ske solidarnosti garancije za buduće mirovine zasnovane na implicitnom društvenom dogovoru između generacija, kod kapitaliziranog sustava garancije su zasnovane na snazi domaće i međunarodne ekonomije (dr. sc. Ante Samodol) iz koje donose prinose na financijsku imovinu u koju se ulaže. Takvih sigurnih prinosa u novije vrijeme, a osobito u doma Covid-19 pandemije zapravo i nema, propagandi banaka unatoč.

      Situacija je sve gora, jer nad mirovin­skim fondovima drugog stupa zapravo nema ujednačenog nadzora, jer unutar EU ne postoji direktiva niti tijelo nadležno za nadzor i poslovanje obveznih mirovin­skih fondova. Hrvatska HANFA/Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga ima podvojenu ulogu, tako da je s jedne strane supervizor rada mirovinskih fondova, ali može kao regulator odlučivati o zaduži­vanju drugog stupa. Hrvatska, zaustavi privatizaciju mirovinskog sustava, dok neće biti prekasno. Dok većina umirovljenika ne završi u bijedi.

Jasna A. Petrović