UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

SKRB O STARIJIMA

Udomiteljske obitelji kao alternativa

 

     Hrvatska ima ogroman problem s ne­dostatkom smještajnih kapaciteta za starije osobe. Ukupno u držav­nim, županijskim, privatnim i obiteljskim domovima ima 25.423 osobe, što je tek tri posto populacije starije od 65 godina, te je država upravo zbog tog nedostatka omogućila da se starije osobe smještaju i u udomiteljske obitelji. Riječ je o praksi koja ne postoji u drugim državama, te mnogi stručnjaci upozoravaju da je riječ o neprimjerenom načinu skrbi za starije i nemoćne osobe. No, s obzirom na mali kapacitet institucionalnog smještaja, udomiteljstvo je nekima postalo jedino dostupno rješenje, a ujedno i oblik lega­liziranja rada u socijalnim uslugama.

     Tako u Hrvatskoj ima više od 1.400 udomiteljskih obitelji za odrasle osobe u kojima je prema podacima tadašnjeg Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku smješteno 4.275 odra­slih osoba. Koje je 2018. godine u izvješću objavilo kako je u 1.454 udomiteljske obi­telji smješteno 4.253 osobe, a u kategoriji starijih i nemoćnih bilo 2.146 korisnika, te je vjerojatno da je i danas u pitanju otprilike isti broj smješten u udomiteljskim obiteljima. Dakle, udomiteljske obitelji nude dodatnih 8,4 posto smještajnih kapaciteta.

Prednost cijene

     Ono što je svakako prednost smještaja u udomiteljske obitelji jest to što je najjef­tiniji. Cijene se kreću od 2.160 do 2.880 kuna, ovisno o tome je li osoba pokretna, polupokretna ili nepokretna. U decentraliziranim domovima ista usluga košta i do tisuću-dvije kuna više, a u privatnim domovima i trostruko više. Prednost je i u tome što udomiteljske obitelji podliježu čvršćoj kontroli, odnosno lokalni centri za socijalnu skrb redovito ih obilaze, što nije slučaj s obiteljskim domovima, u ko­jima se nalazi 6.174 umirovljenika, ali su inspekcijski nadzori iz Ministarstva rijetki, pa se događaju i velike tragedije kao što su lani bili požari u Andraševcu i Dugom Ratu kod Omiša.

     Dakako, ostaje pitanje koliko je ovakva vrsta smještaja prikladna i kvalitetna za starije i nemoćne osobe, no činjenica je da su mnoge starije osobe i njihove obitelji zbog ograničenih financijskih mogućnosti i nemogućnosti skrbi primorane izabrati ovu najjeftiniju opciju, što je i dalje bo­lja opcija od toga da žive sami, bolesni i ostavljeni. Također, nerijetko služe i za palijativne potrebe oporavka nakon in­zulta ili operacija, ali i kao nadomjestak hospicija kojih uopće i nema.

      Udomiteljske obitelji imaju dozvolu za smještaj najviše četiri osobe, ali na raspolaganju imaju i opciju smještaja za jednu osobu u kriznim situacijama, što Centar za socijalnu skrb koristi dok se ne oslobodi mjesto u domu.

Humani posao udomitelja

     Osobe koje se bave udomiteljstvom od toga mogu i pristojno živjeti. Naime, naknada udomitelja odrasle osobe po korisniku iznosi 125 posto osnovice, od­nosno 625 kuna. Tako za četiri osobe udomitelj dobije 2.500 kuna. No, na taj iznos dobije još i takozvanu opskrbninu za potrebe korisnika, koja se, ovisno o stanju osobe kreće od 1.800 kuna do 2.400 kuna. Znači da za udomljenje četiri osobe udomitelj može uprihoditi izme­đu 9.700 i 12.100 kuna (a na taj iznos dobije još i gore spomenutih između 2.160 kuna i 2.880 kuna po udomljenoj osobi. Prihod se tako može popeti i do 24 tisuće kuna, što naravno ne znači i zaradu, s obzirom da udomitelj mora osigurati smještaj, hranu, lijekove i skrb korisnicima).

     Odluči li se netko baviti udomitelj­stvom, zahtjev za dozvolu treba podnijeti lokalnom centru za socijalnu skrb. Centar će procijeniti ispunjava li ona propisane stambene, socijalne i druge uvjete kako bi korisnicima osigurala primjereno stanovanje, pravilnu ishranu, odmor i zadovoljavanje drugih potreba i interesa. Prema Zakonu o udomiteljstvu, udomitelj mora biti zdrava osoba te ne smije biti starija od 60 godi­na, niti imati policijski dosje. U njegovoj obitelji ne smiju biti poremećeni odnosi niti smije biti društveno neprihvatljivog ponašanja.

Podrška hrvatskih biskupa

     Važnost udomiteljstva starijih i ne­moćnih osoba prepoznali su i hrvatski biskupi. Tako je 6. siječnja 2021. godine Vijeće Hrvatske biskupske konferencije za život i obitelj objavilo poruku kojom su skrenuli pozornost vjerničke i svekolike javnosti na aktualnu problematiku udomi­teljstva koja je, među ostalim, u Hrvatskoj obilježena nedostatnim brojem i nerav­nomjernom geografskom zastupljenosti udomiteljskih obitelji. Upućen je poticaj, ponajprije vjerničkim obiteljima da se, pu­tem instituta udomiteljstva, odluče dati dom djeci i odraslim osobama iskazujući tako na konkretan način vjerodostojnu kršćansku ljubav i solidarnost.

     „U odnosu na smještaj u ustanovu, udomiteljstvo je prepoznato kao prirod­nije i humanije, jer se temelji na načelima obiteljskog okruženja, održivosti socijalnih veza i uključenosti samih korisnika. Uz to, udomiteljska obitelj korisnika prihvaća kao svojega člana, a korisnik dobiva osjećaj pripadnosti obitelji. Zato se u novije vrijeme upravo taj oblik skrbi preferira i zagovara", stoji u poruci.

      „U Godini svetoga Josipa, Isusova poočima, usmjerimo svoj pogled i misli prema njemu moleći ga za pomoć i vod­stvo. Udomiteljstvo je poseban poziv koji treba prepoznati i razlučiti u svom srcu, baš kao što je to sveti Josip učinio, jer nisu svi pozvani biti udomitelji. No, po sakramentu krštenja, poslanje svakoga kršćanina jest ljubiti svoga bližnjega i velikodušno mu služiti. Stoga svaki kršćanin, ako i nema poziv na udomiteljstvo, pozvan je pruža­ti potporu udomiteljima i stvarati takve uvjete kako bi se što veći broj kršćanskih supružnika odlučio postati udomiteljima, a osobito u krajevima gdje udomiteljstvo nije zaživjelo. Veliku ulogu u tome mogle bi odigrati župne zajednice", navodi se između ostalog u poruci.

Knežević