UVODNA RIJEČ

Nemam za kilo breskvi

Piše: Igor Knežević

     Telefonski pozivi razočaranih umirovljenika svakodnevica su rada u Sindikatu umirovljenika Hrvatske. Jedan takav poziv zaprimili smo od umirovljenice Jasne J. koja nas je nazvala nedugo nakon posljednjeg usklađivanja mirovina i požalila nam se da prima samo 1.700 kuna. „Možete li ikako ove u Vladi nagovoriti da nam povise mirovine, znate, ja jedva preživljavam", krenula je gospođa staloženo.

     No, nakon par minuta nije više mogla suspregnuti suze te nam je u plaču kazala: „Godinu dana nisam kupila kilogram breskvi, jednostavno si ih ne mogu priuštiti. Kako je moguće da bivši saborski zastupnici imaju povećanje mirovine od 200 kuna, a ja 40 kuna. Možete li se vi u SUH-u izboriti da nama siromaš­nima ipak daju veće povišice, a ovima smanje", upitala nas je. Odgovorili smo joj da je naš cilj povećanje mirovina u visini 100 posto povoljnijeg indeksa rasta plaća ili cijena, ali i da redovito upozoravamo da se trebaju uvesti dodatne „povišice" za one najsiromašnije. Tu je i ozbiljan problem pada udjela prosječne mirovine u prosječnoj plaći, koji je sada na sramotnih 35,99 posto.

     Obećali smo da ćemo zatražiti i da se kao socijalna mjera prilikom usklađivanja za one koji primaju do 2.000 kuna miro­vine, a takvih je 414 tisuća prema ZOMO-u, uvede 120 posto povoljnijeg indeksa, a one do 4.000 kuna, a takvih je 550 tisuća, za 110 posto.

     Time bi se ne samo zaustavio pad udjela mirovina u plaći, već bi on nakon desetljeća konstantnog pada počeo rasti, s ciljem da za desetak godina barem dođe na 40 posto, što je i dalje mizerno, ako se usporedi s drugim zemljama EU ili okruženja, primjerice Slovenijom i Srbijom gdje je udjel oko 50 posto.

Ideja o povećanim osnovicama usklađivanja za one s nižim mirovinama nisu neutemeljene i neizvedive kako to često do­nositelji odluka u Hrvatskoj prezentiraju u javnosti pozivajući se na zakone. Slični modeli„nagrađivanja siromašnijih" već postoje u Italiji, Latviji, Portugalu, Češkoj, te su ugrađeni kao opcija u zakone, a primjerice u Austriji, Bugarskoj i Španjolskoj se već nekoliko posljednjih godina uz redovito usklađivanje isplaćuju dodatne „povišice" siromašnijim umirovljenicima.

     U doba kada se forsira privatizacija mirovinskog sustava, možemo biti sretni što smo sačuvali prvi mirovinski stup, kao i javno zdravstvo, no nikako se ne mirimo s činjenicom da više od 730 tisuća umirovljenika živi ispod granice linije siromaštva.„Ako društvo nije u mogućnosti pomoći mnogobrojnim siromasima, neće biti kadro ni spasiti malobrojne bogataše", kazao je jednom prilikom J.F. Kennedy. I doista, gomilanje siromaha nikad nije donijelo dobroga društvu, a kad-tad je dovelo i do političkih promjena. Nezadovoljstvo hrvatskih siromaha je ogromno i samo se nakuplja i nakuplja. Dok jednom ne pukne...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

SKRB O STARIJIMA

Udomiteljske obitelji kao alternativa

 

     Hrvatska ima ogroman problem s ne­dostatkom smještajnih kapaciteta za starije osobe. Ukupno u držav­nim, županijskim, privatnim i obiteljskim domovima ima 25.423 osobe, što je tek tri posto populacije starije od 65 godina, te je država upravo zbog tog nedostatka omogućila da se starije osobe smještaju i u udomiteljske obitelji. Riječ je o praksi koja ne postoji u drugim državama, te mnogi stručnjaci upozoravaju da je riječ o neprimjerenom načinu skrbi za starije i nemoćne osobe. No, s obzirom na mali kapacitet institucionalnog smještaja, udomiteljstvo je nekima postalo jedino dostupno rješenje, a ujedno i oblik lega­liziranja rada u socijalnim uslugama.

     Tako u Hrvatskoj ima više od 1.400 udomiteljskih obitelji za odrasle osobe u kojima je prema podacima tadašnjeg Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku smješteno 4.275 odra­slih osoba. Koje je 2018. godine u izvješću objavilo kako je u 1.454 udomiteljske obi­telji smješteno 4.253 osobe, a u kategoriji starijih i nemoćnih bilo 2.146 korisnika, te je vjerojatno da je i danas u pitanju otprilike isti broj smješten u udomiteljskim obiteljima. Dakle, udomiteljske obitelji nude dodatnih 8,4 posto smještajnih kapaciteta.

Prednost cijene

     Ono što je svakako prednost smještaja u udomiteljske obitelji jest to što je najjef­tiniji. Cijene se kreću od 2.160 do 2.880 kuna, ovisno o tome je li osoba pokretna, polupokretna ili nepokretna. U decentraliziranim domovima ista usluga košta i do tisuću-dvije kuna više, a u privatnim domovima i trostruko više. Prednost je i u tome što udomiteljske obitelji podliježu čvršćoj kontroli, odnosno lokalni centri za socijalnu skrb redovito ih obilaze, što nije slučaj s obiteljskim domovima, u ko­jima se nalazi 6.174 umirovljenika, ali su inspekcijski nadzori iz Ministarstva rijetki, pa se događaju i velike tragedije kao što su lani bili požari u Andraševcu i Dugom Ratu kod Omiša.

     Dakako, ostaje pitanje koliko je ovakva vrsta smještaja prikladna i kvalitetna za starije i nemoćne osobe, no činjenica je da su mnoge starije osobe i njihove obitelji zbog ograničenih financijskih mogućnosti i nemogućnosti skrbi primorane izabrati ovu najjeftiniju opciju, što je i dalje bo­lja opcija od toga da žive sami, bolesni i ostavljeni. Također, nerijetko služe i za palijativne potrebe oporavka nakon in­zulta ili operacija, ali i kao nadomjestak hospicija kojih uopće i nema.

      Udomiteljske obitelji imaju dozvolu za smještaj najviše četiri osobe, ali na raspolaganju imaju i opciju smještaja za jednu osobu u kriznim situacijama, što Centar za socijalnu skrb koristi dok se ne oslobodi mjesto u domu.

Humani posao udomitelja

     Osobe koje se bave udomiteljstvom od toga mogu i pristojno živjeti. Naime, naknada udomitelja odrasle osobe po korisniku iznosi 125 posto osnovice, od­nosno 625 kuna. Tako za četiri osobe udomitelj dobije 2.500 kuna. No, na taj iznos dobije još i takozvanu opskrbninu za potrebe korisnika, koja se, ovisno o stanju osobe kreće od 1.800 kuna do 2.400 kuna. Znači da za udomljenje četiri osobe udomitelj može uprihoditi izme­đu 9.700 i 12.100 kuna (a na taj iznos dobije još i gore spomenutih između 2.160 kuna i 2.880 kuna po udomljenoj osobi. Prihod se tako može popeti i do 24 tisuće kuna, što naravno ne znači i zaradu, s obzirom da udomitelj mora osigurati smještaj, hranu, lijekove i skrb korisnicima).

     Odluči li se netko baviti udomitelj­stvom, zahtjev za dozvolu treba podnijeti lokalnom centru za socijalnu skrb. Centar će procijeniti ispunjava li ona propisane stambene, socijalne i druge uvjete kako bi korisnicima osigurala primjereno stanovanje, pravilnu ishranu, odmor i zadovoljavanje drugih potreba i interesa. Prema Zakonu o udomiteljstvu, udomitelj mora biti zdrava osoba te ne smije biti starija od 60 godi­na, niti imati policijski dosje. U njegovoj obitelji ne smiju biti poremećeni odnosi niti smije biti društveno neprihvatljivog ponašanja.

Podrška hrvatskih biskupa

     Važnost udomiteljstva starijih i ne­moćnih osoba prepoznali su i hrvatski biskupi. Tako je 6. siječnja 2021. godine Vijeće Hrvatske biskupske konferencije za život i obitelj objavilo poruku kojom su skrenuli pozornost vjerničke i svekolike javnosti na aktualnu problematiku udomi­teljstva koja je, među ostalim, u Hrvatskoj obilježena nedostatnim brojem i nerav­nomjernom geografskom zastupljenosti udomiteljskih obitelji. Upućen je poticaj, ponajprije vjerničkim obiteljima da se, pu­tem instituta udomiteljstva, odluče dati dom djeci i odraslim osobama iskazujući tako na konkretan način vjerodostojnu kršćansku ljubav i solidarnost.

     „U odnosu na smještaj u ustanovu, udomiteljstvo je prepoznato kao prirod­nije i humanije, jer se temelji na načelima obiteljskog okruženja, održivosti socijalnih veza i uključenosti samih korisnika. Uz to, udomiteljska obitelj korisnika prihvaća kao svojega člana, a korisnik dobiva osjećaj pripadnosti obitelji. Zato se u novije vrijeme upravo taj oblik skrbi preferira i zagovara", stoji u poruci.

      „U Godini svetoga Josipa, Isusova poočima, usmjerimo svoj pogled i misli prema njemu moleći ga za pomoć i vod­stvo. Udomiteljstvo je poseban poziv koji treba prepoznati i razlučiti u svom srcu, baš kao što je to sveti Josip učinio, jer nisu svi pozvani biti udomitelji. No, po sakramentu krštenja, poslanje svakoga kršćanina jest ljubiti svoga bližnjega i velikodušno mu služiti. Stoga svaki kršćanin, ako i nema poziv na udomiteljstvo, pozvan je pruža­ti potporu udomiteljima i stvarati takve uvjete kako bi se što veći broj kršćanskih supružnika odlučio postati udomiteljima, a osobito u krajevima gdje udomiteljstvo nije zaživjelo. Veliku ulogu u tome mogle bi odigrati župne zajednice", navodi se između ostalog u poruci.

Knežević