UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

    

PORAST NASILJA NAD STARIMA

Istučeš staru majku, sud te pusti

 

     Pandemija koronavirusa osim udara na zdravlje, ekonomiju i život lju­di, donijela je još jedan popriličan problem. Izuzetno je porastao broj slu­čajeva nasilja u obitelji, pa je tako prema službenim podacima za prvih 9 mjeseci 2020. godine broj kaznenih djela nasilja u obitelji bio veći za čak 43,4 posto u odnosu na isto razdoblje 2019. godine.    Razlozi za porast su očigledni, pojačana nervoza ljudi, ali i veća zatvorenost osoba u njihovim domovima, što je česti okidač za nasilnike. S obzirom da su starije oso­be u pandemiji još izoliranje u svojim domovima, porast nasilja u obitelji u toj dobnoj skupini vjerojatno je još i veći. Službene statistike su višestruko niže od stvarnih brojki, jer nasilje zbog straha ili srama često ostaje neprijavljeno.

Sloboda za cipelarenje

      Početak ove godine obilježile su dvi­je nebulozne odluke hrvatskih sudova prema kojima su nasilnici u obitelji nad starijim osobama pušteni iz pritvora uz uvjetnu kaznu. Prvi slučaj dogodio se u Bjelovaru, gdje je 65-godišnji sin pre­tukao majku. Udario ju je po lijevoj ruci i nozi, potom bacio na pod i iscipelario nogama. Nesretna žena je zaprimljena u bolnicu s prijelomom rebra s pomakom, krvnim podljevom i modricama po noga­ma. Osuđen je na osam mjeseci uvjetno, odnosno slobodan je i neće u zatvor ako u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo. Jedina kazna mu je pla­ćanje sudskog postupka od 2.800 kuna. Pravedno?

      Drugi slučaj dogodio se u Splitu gdje je 65-godišnjak zbog višegodišnjeg obi­teljskog nasilja nad suprugom i kćeri osu­đen na uvjetnu kaznu od godinu dana. U posljednjem izljevu bijesa, potaknutog pijanstvom, nasilnik je vrijeđao suprugu i trudnu kćer, razbijao inventar u stanu. Sud mu je kao olakotnu okolnost kod utvr­đivanja kazne uzeo u obzir da nije nikad kazneno osuđivan i da je bio smanjeno ubrojiv zbog pijanstva, a kao otegnuta da je ranije prekršajno osuđivan zbog obiteljskog nasilja.

     Tijela vlasti ovakvim odlukama ne da ne štite najugroženije, nego i nasilnicima šalju poruku da će se izvući makar i lomili rebra nemoćnim staricama. Nije samo fizičko nasilje ono što muči starije osobe u Hrvatskoj, već i ekonomske nasilje, koje se često ogleda u pritiscima članova obi­telji na svoje starije da potpišu ugovore o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju kako bi im predali vlasništvo nad svojim nekretninama.

Siromaštvo povećava rizik

      Stariji tako često ostanu bez imo­vine, ali i adekvatne skrbi, zbog čega žive u lošim uvjetima. Inicijative SUH-a upućene nadležnom Ministarstvu da se ukinu lešinarski ugovori o dosmrtnom uzdržavanju redovito se odbijaju, kao i donormiranje ugovora o doživotnom uzdržavanju. Država nema sluha ni za rastuće siromaštvo starijih osoba, koje je u korona krizi još povećano, a opće je poznato da nedostatak osnovnih sred­stava za život stavlja starije osobe u rizik od svih oblika zlostavljanja.

     Kako je rekla Silvia Rusac s Katedre Socijalne gerontologije Studijskog centra socijalnog rada Pravnog fakulteta u Za­grebu, za starije osobe koje žive u svojem kućanstvu, nasilje može biti povezano s njihovom financijskom ili emocionalnom ovisnosti o članovima obitelji. Kod osoba smještenih u ustanovu, zlostavljanje se može javiti kod hranjenja, kupanja, obla­čenja, uzimanja lijekova itd. Strukturalno nasilje pak, odvija se na razini društva, a odnosi se na nedostatak socijalne si­gurnosti i financijskih sredstava koji bi omogućili zadovoljavajuću kvalitetu života, objašnjava Rusac.

      Gledajući hrvatsko društvo, doima se da se jako malo ili ništa nije učinilo za zaštitu starijih od nabujalog nasilja i za­nemarivanja, da ni zakonodavna, izvršna, niti sudbena vlast većini starijih osoba nisu omogućile život dostojan čovjeka.

Igor Knežević