UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

  

RASTE SIROMAŠTVO ZBOG KORONE

Kolona četiristo gladnih duša

 

      Početak siječnja 2021. iskoristili smo za posjet pučkoj kuhinji franjevaca na Svetom Duhu u Zagrebu, koja je vrata potrebitima otvorila još 1995. godi­ne. Ručak, koji se dijeli od 12 sati svakog dana osim nedjelje, prilika je mnogima da pojedu kvalitetan kuhani obrok. Prizor koji smo zatekli bolan je, po jakoj hladnoći šezdesetak ljudi već je 20 minuta prije podneva stajalo u redu, a red se svakom minutom samo produžavao.

      „Prije pandemije dijelili smo oko 300 obroka dnevno, no zadnjih nekoliko mjeseci tendencija je povećanja, te sada dijelimo oko 400 obroka. Promijenila se i struktura korisnika pučke kuhinje, uz beskućnike i starije osobe počeli su dolaziti i ljudi koji su zbog korone ostali bez posla. Tenden­cija povećanja broja siromašnih je itekako prisutna i vidi se", kazao nam je voditelj Pučke kuhinje fra Vladimir Vidović.

      Prije korone korisnici su obrok mogli pojesti u blagovaonici, no hrana se sada dijeli na otvorenom zbog epidemioloških mjera. I pod kišom, a uskoro i snijegom.

Najviše je gladnih staraca

     „Živim u smrdljivoj državi, nemojte me niš'pitati, uglavnom razočaran sam", kazao nam je jedan stariji čovjek u 70-ima kojeg smo prvog upitali zbog čega dolazi u pučku kuhinju. Odmah iza njega u redu stajala je 46-godišnja Renata, koja je bez posla ostala u ožujku 2020. zbog korone. Radila je kao čistačica i bila zadovoljna plaćom, no sve se odjednom urušilo, jer je ubrzo nakon nje i 23-godišnji sin ostao bez posla.

     „Sreća u nesreći je što imam supruga koji radi, no jedna plaća nam nije dovoljna da preživimo. Zbog toga dolazim ovdje po hranu, inače ne bi mogli preživjeti. A još smo i podstanari..."

     Većina korisnika ipak su starije osobe, tako nam je jedan 80-godišnjak koji nije htio otkriti ime, kazao kako on i supruga primaju prosječnu mirovinu, no to im nije dovoljno, zbog čega jednom tjedno do­lazi po obrok, kako bi si popravili budžet. Supruga mu, uz to, boluje od raka, i nije u stanju kuhati, a on pak zna skuhati par jela, pa topli obrok iz pučke kuhinje još dodatno dobro dođe.

     „Nemojte me snimati, molim vas", govori nam jedan 61-godišnjak koji tu dolazi povremeno i ne želi da njegova fotografija izađe u medijima, ali nam je kazao da preko 20 godina povremeno zna doći po hranu u razdobljima kad je nezaposlen. Skupio je 25 godina radnog staža na baušteli, supruga mu isto ne radi, te preživljavaju od pomoći sina i kćeri koji rade.

Sto volontera

     Gospođa Jadranka također ima 61 go­dinu, već sedam godina dolazi u pučku kuhinju, jer ne može naći stalan posao, već povremeno čisti. Za oko dvije godine će steći uvjete za starosnu mirovinu i to joj pruža neku utjehu, iako je svjesna da sa 24 godine radnog staža će joj mirovina biti niska. No, kaže da je i nešto bolje od ništa. Razvedena je i ima troje djece, od koje samo jedno dijete radi te pripo­maže ostalima da prežive.

Među puno starih lica naišli smo i na jedno jako mlado.

     Prvo smo mislili da je djevojka možda došla s bakom ili djedom ili za nekoga, no ona je došla zbog sebe.

„Imam 23 godine, ovo mi je drugi dan da sam tu. Dolazim jer doma nemam hrane.

Primam 600 kuna za tuđu pomoći njegu."

      A da bi svi gladni dobili obrok brine se koordinator volontera, fra Vilček Novački, koji iz kućice dijeli hranu potrebitima, a tu je i nekoliko volontera koji ljudima dodatno daju šećer, mlijeko, brašno.

      „Sve su to teške životne priče, treba hrabrosti da stanu tu u red i čekaju", govori nam fra Vilček, koji nam je kazao kako je zadovoljan velikim brojem volontera, na popisu ih je čak preko stotinu, pa tako imaju raspored kad tko odradi koji dan. No, posebno je htio pohvaliti 17-godišnjeg volontera Antonia, koji je cijele zimske praznike, dva tjedna, proveo tu dijeleći hranu.

Pokrenut lanac dobrote

      Korona i potres nisu imali samo nega­tivne posljedice. Fra Vladimir kaže kako se pojačao priljev donacija, narasla je so­lidarnost, ljudskost, suosjećanje s ljudima koji su u potrebi.

      „Pokrenut je lanac dobrote, koji se neprestano širi, daje nadu da ljudi nisu izgubili osjećaj za drugoga, osjećaj za po­moći nekome, to je ono što je lijepo i važno u ovoj situaciji, da se ljudi nisu okrenuli samo sebi i gledaju vlastite interese, nego gledaju i ljude koji su u potrebi."

     U razgovoru s korisnicima smo shvatili da su svi zadovoljni kvalitetom hrane. Na meniju se tako nađu piletina, kobasice, grah i zelje, razno povrće, a dvaput tjedno imaju i pizzu. Riječ je o redovitoj donaciji jedne katoličke udruge iz Njemačke, od koje dobivaju smrznute pizze, te ih ku­harice samo ispeku.

Hranu i namirnice, koji su u pravilu pred istekom roka trajanja, ali svejedno valjani, doniraju Konzum, Dukat, Podrav­ka, AWT, no fra Vladimir kaže da je svaka donacija jednako vrijedna.

     „Pohvalio bih velike tvrtke koje daruju, ali i manje donatore, udovički novčić je često i puno vrjedniji, kad netko da ono što ima, i volontere koji rade besplatno, daju svoje vrijeme. Sve je to jednako vrijedno. Svakako moram istaknuti i Gradski ured za socijalu, koji pomaže u financijskom i svakom drugom smislu, tako da postoji izrazita senzibiliziranost gradskih vlasti. Također, djeca iz obližnje osnovne škole Pavleka Miškine napravili su male pake­tiće s prigodnom čestitkom za Božić, a djeca šestih razreda OŠ Ivana Meštrovi- ća u prosincu su prikupili i donirali hrpu prehrambenih i higijenskih namirnica."

      Stvorio se krug dobrote, solidarnosti na djelu, to je ono što nas ohrabruje, ka­zao nam je za kraj fra Vladimir te pozvao sve koji su u mogućnosti da pomognu ljudima u potrebi.

Igor Knežević