UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

NACIONALNA STRATEGIJA ZAGOVARA PRIVATIZACIJU MIROVINSKOG SUSTAVA

Udar financijske industrije na mirovine

Piše: Jasna A. Petrović

      Nacionalna strategija razvoja Republike Hrvatske do 2030. godine neočekivano je rehabilitirala posrnuli drugi ob­vezni mirovinski stup i nedvojbeno se opredijelila za daljnju privatizaciju mirovinskog sustava, iako svi ozbiljni­ji analitičari, ali i iskustva temeljem posljednje mirovinske mini-reforme, ukazuju na potrebu ozbiljnog preispitivanja drugog obveznog mirovinskog stupa za čiji opstanak nema ekonomskog opravdanja. Još je manje razumljiva potreba za njegovo jačanje, posebno u kontekstu sistemske krize uslijed Covida-19. Umirovljeničke udruge su stoga inzistirale da se u program Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe uključi i pitanje preispitivanje reforme drugog stupa, ali su se jedva izborile da se uključi barem formulacija o „ispitivanju učinkovitosti 2. mirovinskog stupa".

      Neosporno je kako bi njegovo ukidanje, odnosno tran­sformacija u dobrovoljni model, ublažili negativne učinke krize i ubrzali gospodarski oporavak. K tome, financijaški model privatizacije mirovinskog sustava koji je devedese­tih godina osmislila i nametnula Svjetska banka isključivo za postkomunističke odnosno post totalitarne zemlje, pokazao se kao umotvorina koja ima trajne negativne posljedice na hrvatsku ekonomiju.

      Graniči s apsurdom da je u trenutku kad je većina novih članica Europske unije odbila ili ukinula takav model, Vlada RH u   Nacionalnoj strategiji preuzima čvrstu obvezu nastavka ulaganja u drugi stup obvezne, ali i poticanje dobrovoljne mirovinske štednje, te naglasila važnost osobne odgovor­nosti i motiviranosti građana za mirovinsku štednju s ciljem postizanja primjerenih mirovina. U prioritetima naglašava opredjeljenje za razvoj i unapređivanje obveznog i dobro­voljnog sustava štednje za buduće mirovine". Hrvatska time (p)ostaje vjerni poslušnik naredbi internacionalne financijske industrije, i u trenutku kad joj to itekako šteti.

Velike igre za niže mirovine

      Poznato je kako će starosna mirovina iz dva stupa za prosječnu plaću, uz postojeće uvjete, trajno biti manja od mirovine samo iz 1. (javnog) stupa, neovisno o duljini član­stva u drugom stupu i radnom stažu. Kad bi se izvršilo po­većanje izdvajanja dijela mirovinskih doprinosa u drugi stup (npr. sa 5 na 8%), starosna mirovina za prosječnu plaću bi i dalje biti veća iz 1. stupa nego iz 2. stupa. Financijaši očito računaju na daljnje nagrizanje javnog mirovinskog stupa, kako bi, unatoč negativnom utjecaju na sve važne makroe- konomske indikatore, osigurali daljnje povećavanje „svog" novca. K tome besramno lažu i koriste novac svojih„štediša" za mićenje znanstveničkih imena kojima financira projekte i daje mjesta u nadzornim odborima, kao i za prevarantske kampanje za „financijski nepismenu" javnost.

     U uvjetima kad se planira uvođenje eura, koje će dovesti do slobodnog i ogromnog odljeva kapitala u inozemstvo, bilo koji oblik slabljenja 2. stupa ublažio bi posljedice ak­tualne krize i usporio rast javnog duga, uz veći rast bruto društvenog proizvoda. Taj je prvi korak već učinjen prošlom mini reformom za vrijeme mandata ministra Pavića, kad je omogućeno da budući umirovljenici biraju žele li se umiroviti iz oba stupa ili se vratiti, ako im je to povoljnije, u prvi stup. Ministar Aladrović se, međutim, vraća natrag čvrstom braku s moćnim financijašima.

Pokradeni građani

     Model paradoksa štednje na primjeru 2. mirovinskog stupa ukazuje da povećanje štednje, ukoliko nije praćeno proizvod­nim investicijama, vodi do manjeg dohotka i manje štednje, kako je u svojem nedavnom istraživanju naglasio prof. dr. sc. Željko Garača s Ekonomskog fakulteta u Splitu. Ovdje nije riječ o štedljivosti kućanstava već o zakonskoj obvezi štednje iz neraspoloživog dijela dohotka dok raspoloživi dohodak na prvi pogled ostaje isti.

     Mirovinska reforma koja dio javnog mirovinskog sustava zamjenjuje privatnim zahtijeva tranzicijsko razdoblje, dok prva generacija koju je zahvatila reforma ne odradi puni radni vijek. Uz tranzicijsko razdoblje nužno je vezan tranzicijski trošak koji se mora podmiriti javnim novcem, a njega država na neki način mora uzeti od svih građana. Hrvatska se nalazi blizu polovi­ce tranzicijskog perioda (19/40) kada su godišnji tranzicijski troškovi ujedno najveći, a ostvaren je i uravnotežen državni proračun što znači da se ukupni tranzicijski trošak pokriva iz tekućih poreznih prihoda.

„Istočni grijeh"

     Hrvatski „Istočni grijeh" smanjivanja mirovina se podjed­nako odnosi na odluku HDZ-a iz 1998. godine o uvođenju 2. obveznog mirovinskog stupa, tj. zahvaćanje u prvi javni stup međugeneracijske solidarnosti, kada za to nisu postojali ni teorijski preduvjeti da bi takva reforma bila uspješna, odnosno pridonosila gospodarskom rastu, kao i na odluku Račanove vlade koja je taj drugi stup primijenila 2002. godine. Glavni „igrači" su tada bili notorni Davorko Vidović i mladi raskrinkani lav Dragan Kovačević.

     Naime, niti jedan od barem četiri osnovna preduvjeta nije bio ispunjen: 1. suficit javnog mirovinskog sustava, 2. suficit državnog proračuna, 3. razvijeno domaće gospodarstvo, 4. razvi­jeno domaće tržište kapitala. Naprotiv, u javnosti su preduvjeti za uspjeh reforme predstavljeni kao ciljevi! Kao marketinški potez promoviran je stav da će buduće mirovine iz   2. stupa biti veće od mirovina iz 1. stupa, pri tome ne govoreći koliko mizerne će te mirovine biti.

     Umjesto ulaganja u proizvodnju na djelu je financijalizacija tj. ulaganje u državne obveznice. To je negdje neko vrijeme i funkcioniralo, ali u Hrvatskoj ne može upravo zbog neispunje­nih preduvjeta. K tome, u uvjetima pandemije i ekonomske krize padaju cijene dionice, kao i kamate na obveznice, pa se ugrožava dugoročno pozitivno poslovanje mirovinskih fondova te njihova sigurnost i stabilnost.

Drugi su pametniji

     Slično loše i opasno iskustvo iskusile su i druge zemlje koje su uvele obvezni drugi mirovinski stup, te su ga mukotrpno ukidale ili transformirale u dobrovoljni, poput Mađarske, Poljske, Slovačke, Estonije, Bugarske... Međutim,    Hrvatskoj nije dovoljna ni tuđa, niti vlastita pamet, pa Vladini stratezi ne primjećuju što znači kada 60,83 posto svih novih umirovljenikau 2020. godini iz oba stupa prigodom umirovljenja prelazi u prvi stup, kako bi ostvarili ipak nešto višu mirovinu. Taj bi udjel bio i viši da nije odobreno mirovinskim fondovima da, suprotno stvarnoj namjeni mirovinske „štednje", dopuštaju isplatu 15 posto „ušteđevine" u gotovini. Čisti mamac!

     Što je najpametnije učiniti? Svakako ne ono što je u svojoj Nacionalnoj strategiji predložila Vlada na poticaj financijske industrije i nekog novog Dragana Kovačevića. Mađarski model suspenzije 2. stupa obustavom uplata u 2. stup i povratkom svih novih umirovljenika u 1. stup bi poništavanjem tranzicijskog deficita i uplatama kapitalizirane štednje u 1. stup utjecalo na smanjenje deficita državnog proračuna za oko 12 milijardi kuna te za toliko usporilo rast javnog duga godišnje što bi otvorilo mogućnost veće pomoći gospodarstvu, direktno i poreznim rasterećenjem, te na porast raspoloživog dohotka i na brži opo­ravak BDP-a, u prvoj godini za više od 3%, kako opravdano tvrdi Željko Garača.

Spašavanje mirovina

     No, ponovimo, bilo koji oblik slabljenja 2. stupa ublažio bi gospodarske posljedice aktualne krize i ubrzao oporavak gos­podarstva iskazano manjim deficitom, manjim rastom javnog duga i većim rastom BDP-a. Suprotno tome, namjera jačanja 2. mirovinskog stupa iskazana u Nacionalnoj razvojnoj strategiji Republike Hrvatske do 2030. godine je izrazito štetna.

     Ali to slave i hvale državni financijaši poput dr. sc. Ante Ži- gmana, predsjednika Upravnog vijeća HANFA-e, koji naglašava kako mu je „što se tiče jačanja drugog stupa, jako drago da se u strategiji Vlade i dokumentu s kojim je izašla pred Sabor, mirovinski fondovi apostrofiraju kao vrlo važan dio mirovinske reforme i ne namjerava se pričati o njihovom ukidanju kao što je bio prije slučaj. Način na koji bi se to moglo napraviti je sigurno povećanje uplata u drugi stup i pitanje je na koji bi se to način moglo napraviti. Smanjenjem uplata u prvi stup ili dodatnim povećanjem doprinosa za drugi stup". Što reći nego - nazdravlje!