UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

    

LJEPŠA STRANA KATASTROFE

Potres koji je otvorio srca

 

      Razoran zagrebački potres iz ožujka 2020. godine uzrokovao je smrt jed­ne djevojčice i ogromnu materijalnu štetu, ali i ostavio psihičke posljedice na stanovnike metropole. Devet mjeseci ka­snije, 29. prosinca Zagreb se opet jako zaljuljao, mnogi građani imali su osjećaj da je potres bio jači od onog iz ožujka. No, odmah nakon potresa prva vijest je stigla da epicentar uopće nije bio na za­grebačkom području, već kod Petrinje, koju su dan prije zadesila također dva jača potresa, no ni blizu ovako katastrofalna. Bože, pa kako je tek onda tamo bilo, ko­liko je stradalo ljudi, kolika je šteta, bile su prve misli.

      Na vijestima uživo prva scena je bilo izvlačenje četverogodišnjeg djeteta i oca iz totalno uništenog automobila u Petrinji. Vjerojatno i najupečatljivija scena potresa, koja je sretno završila, zagrljajem oca Josipa i sina Leona i suzama brojnih onih koji su to gledali. Sreću nažalost nije imalo pet stanovnika sela Majske Poljane, orguljaš u crkvi u Žažini te 13-godišnja djevojčica Laura u Petrinji, koji su smrtno stradali, a kasnije je poginuo i jedan volonter na sanaciji kuća.

Izljev pozitivnih emocija

      Katastrofalni potres, uz gubitak ljudskih života i veliku materijalnu štetu, imao je i svoju pozitivnu stranu. Toliki izljev dobrih emocija, empatije, ljubavi i spremnosti za pomoć ljudima na potresom pogođenim područjima nije viđen u Hrvatskoj još od Domovinskog rata. Dapače, poruke pot­pore, ali i znatna financijska i materijalna pomoć počeli su vrlo brzo stizati iz brojnih zemalja, od Austrije, Grčke, Slovenije, Srbije, Njemačke...Angažirali su se i Hrvati po cijelom svijetu koji su prikupili već mili­june kuna pomoći domovini. Val ljubavi od Vukovara do Dubrovnika probudio je dobru Hrvatsku.

      Kako to već obično biva, osim dr­žavnih službi, prvi su u pomoć čišćenja razrušenih kuća priskočili navijači, i to svih većih hrvatskih navijačkih skupina. Snimke kako zagriženi torcidaši pomažu obitelji zagriženih Bad Blue Boysa obišla je Hrvatsku. Neki poznati sportaši pomogli su osiguranjem smještaja za one koji su ostali bez krova nad glavom, kupovinom kontejnera, a neki su čak osobno išli po­pravljati krovove. Manje poznat javnosti to je učinio i hrvatski paraolimpijac Toni Bošnjaković, koji je, unatoč tome što na obje noge ima proteze, hrabro pomagao u čišćenju i saniranju objekata.

Bravo za Branku!

      Djeci je bilo još teže shvatiti što se zbiva, no za najmlađe su se samoorganizirali kazalištarci i svakodnevno s predstavama i igrama odlaze u Glinu, Sisak, Petrinju, kako bi djeci, ali i njihovim roditeljima i bakama, vratili osmijeh na lice. Veliku pažnju javnosti privukla je i dogradonačelnica Gline Branka Bakšić Mitić koja se iskazala dobrim upravljanjem krizom i osiguravanjem hrane i smještaja ljudima na tom području. No, Branka je još otprije poznata po svom humanitarnom radu. Jedna je od osnivačica inicijative Ljudi za ljude, čiji je cilj prikupljanje pomoći za ljude, uglavnom starije osobe koji žive u teškim uvjetima na području Banovine.

      Branka je dobila i svoje televizijske minute, koje je iskoristila da ukaže na loše životne uvjete u kojima ljudi na tom području žive. Brojna sela u 21. stoljeću nemaju struju, iako su je prije rata imali, kućanstva u pravilu imaju poljski WC, te se živi od malih mirovina ili socijalne po­moći, a uskoro i od nacionalne naknade.

Obnova na hrvatski način

      Potres je otvorio hrvatska srca, ali i raskrinkao lošu gradnju i poslijeratnu obnovu kuća na tom području koje je pretrpjelo ogromne štete u Domovinskom ratu. Naime, u potresu su jako oštećene i neke kuće koje su obnovljene nakon rata, primjerice u selu Strašnik gdje je bio epicentar potresa, iako je 80 po­sto tih kuća obnovljeno nakon rata do 1999. godine. Uskoro je na društvenim mrežama počeo kružiti video prilog iz 1998. godine kada su stanovnici tog sela ukazivali na lošu obnovu. Sve ove godine nitko se nije obazirao, no potres je sada ukazao i na moguće kriminalne radnje koje su mogle dovesti do još više smrtnih slučajeva.

     Premijer Andrej Plenković najavio je da treba ispitati zašto su neke kuće lošije građene, a USKOK je najavio provođe­nje kriminalističkog istraživanja i već je na terenu. No, slaba im vajda, jer pravni stručnjaci navode kako nakon 20 godina nastupa zastara za to kazneno djelo, pa i ako se nađu krivci, za to neće odgovarati. No, ono što sadašnja Vlada može učiniti jest da pokaže zrelost i da smo se odmaknuli od korupcije i rodijačkih dogovora te da obnova kuća od ovog potresa se obavi transparentno i kvalitetno.

      Zanimljivo, već na prvom kriznom sastanku Vlade i građevinara nastale su trzavice između potonjih, i to onih tvrtki koje grade standardno i onih koji grade montažne kuće. Ministar graditeljstva Darko Horvat je sve smirio riječima da će posla biti za sve, ali i priznao da je vjerojatno u poslijeratnom razdoblju bilo lošije obnovljenih kuća, te da to neće biti slučaj ovaj put, jer će se provoditi strog nadzor. Procjene su da će trebati obno­viti 3.500 kuća u Sisačko-moslavačkoj,  Karlovačkoj i Zagrebačkoj županiji, te će obnova trajati do tri godine. Možda neki ljudi konačno dobiju i struju, ako to dožive, ako„institucije" obave svoj posao, ako se potresi smire, ako dobrota i čo­vječnost potraju dulje nego li u slučaju zagrebačkog potresa.

Igor Knežević