UVODNA RIJEČ

Nemam za kilo breskvi

Piše: Igor Knežević

     Telefonski pozivi razočaranih umirovljenika svakodnevica su rada u Sindikatu umirovljenika Hrvatske. Jedan takav poziv zaprimili smo od umirovljenice Jasne J. koja nas je nazvala nedugo nakon posljednjeg usklađivanja mirovina i požalila nam se da prima samo 1.700 kuna. „Možete li ikako ove u Vladi nagovoriti da nam povise mirovine, znate, ja jedva preživljavam", krenula je gospođa staloženo.

     No, nakon par minuta nije više mogla suspregnuti suze te nam je u plaču kazala: „Godinu dana nisam kupila kilogram breskvi, jednostavno si ih ne mogu priuštiti. Kako je moguće da bivši saborski zastupnici imaju povećanje mirovine od 200 kuna, a ja 40 kuna. Možete li se vi u SUH-u izboriti da nama siromaš­nima ipak daju veće povišice, a ovima smanje", upitala nas je. Odgovorili smo joj da je naš cilj povećanje mirovina u visini 100 posto povoljnijeg indeksa rasta plaća ili cijena, ali i da redovito upozoravamo da se trebaju uvesti dodatne „povišice" za one najsiromašnije. Tu je i ozbiljan problem pada udjela prosječne mirovine u prosječnoj plaći, koji je sada na sramotnih 35,99 posto.

     Obećali smo da ćemo zatražiti i da se kao socijalna mjera prilikom usklađivanja za one koji primaju do 2.000 kuna miro­vine, a takvih je 414 tisuća prema ZOMO-u, uvede 120 posto povoljnijeg indeksa, a one do 4.000 kuna, a takvih je 550 tisuća, za 110 posto.

     Time bi se ne samo zaustavio pad udjela mirovina u plaći, već bi on nakon desetljeća konstantnog pada počeo rasti, s ciljem da za desetak godina barem dođe na 40 posto, što je i dalje mizerno, ako se usporedi s drugim zemljama EU ili okruženja, primjerice Slovenijom i Srbijom gdje je udjel oko 50 posto.

Ideja o povećanim osnovicama usklađivanja za one s nižim mirovinama nisu neutemeljene i neizvedive kako to često do­nositelji odluka u Hrvatskoj prezentiraju u javnosti pozivajući se na zakone. Slični modeli„nagrađivanja siromašnijih" već postoje u Italiji, Latviji, Portugalu, Češkoj, te su ugrađeni kao opcija u zakone, a primjerice u Austriji, Bugarskoj i Španjolskoj se već nekoliko posljednjih godina uz redovito usklađivanje isplaćuju dodatne „povišice" siromašnijim umirovljenicima.

     U doba kada se forsira privatizacija mirovinskog sustava, možemo biti sretni što smo sačuvali prvi mirovinski stup, kao i javno zdravstvo, no nikako se ne mirimo s činjenicom da više od 730 tisuća umirovljenika živi ispod granice linije siromaštva.„Ako društvo nije u mogućnosti pomoći mnogobrojnim siromasima, neće biti kadro ni spasiti malobrojne bogataše", kazao je jednom prilikom J.F. Kennedy. I doista, gomilanje siromaha nikad nije donijelo dobroga društvu, a kad-tad je dovelo i do političkih promjena. Nezadovoljstvo hrvatskih siromaha je ogromno i samo se nakuplja i nakuplja. Dok jednom ne pukne...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

    

LJEPŠA STRANA KATASTROFE

Potres koji je otvorio srca

 

      Razoran zagrebački potres iz ožujka 2020. godine uzrokovao je smrt jed­ne djevojčice i ogromnu materijalnu štetu, ali i ostavio psihičke posljedice na stanovnike metropole. Devet mjeseci ka­snije, 29. prosinca Zagreb se opet jako zaljuljao, mnogi građani imali su osjećaj da je potres bio jači od onog iz ožujka. No, odmah nakon potresa prva vijest je stigla da epicentar uopće nije bio na za­grebačkom području, već kod Petrinje, koju su dan prije zadesila također dva jača potresa, no ni blizu ovako katastrofalna. Bože, pa kako je tek onda tamo bilo, ko­liko je stradalo ljudi, kolika je šteta, bile su prve misli.

      Na vijestima uživo prva scena je bilo izvlačenje četverogodišnjeg djeteta i oca iz totalno uništenog automobila u Petrinji. Vjerojatno i najupečatljivija scena potresa, koja je sretno završila, zagrljajem oca Josipa i sina Leona i suzama brojnih onih koji su to gledali. Sreću nažalost nije imalo pet stanovnika sela Majske Poljane, orguljaš u crkvi u Žažini te 13-godišnja djevojčica Laura u Petrinji, koji su smrtno stradali, a kasnije je poginuo i jedan volonter na sanaciji kuća.

Izljev pozitivnih emocija

      Katastrofalni potres, uz gubitak ljudskih života i veliku materijalnu štetu, imao je i svoju pozitivnu stranu. Toliki izljev dobrih emocija, empatije, ljubavi i spremnosti za pomoć ljudima na potresom pogođenim područjima nije viđen u Hrvatskoj još od Domovinskog rata. Dapače, poruke pot­pore, ali i znatna financijska i materijalna pomoć počeli su vrlo brzo stizati iz brojnih zemalja, od Austrije, Grčke, Slovenije, Srbije, Njemačke...Angažirali su se i Hrvati po cijelom svijetu koji su prikupili već mili­june kuna pomoći domovini. Val ljubavi od Vukovara do Dubrovnika probudio je dobru Hrvatsku.

      Kako to već obično biva, osim dr­žavnih službi, prvi su u pomoć čišćenja razrušenih kuća priskočili navijači, i to svih većih hrvatskih navijačkih skupina. Snimke kako zagriženi torcidaši pomažu obitelji zagriženih Bad Blue Boysa obišla je Hrvatsku. Neki poznati sportaši pomogli su osiguranjem smještaja za one koji su ostali bez krova nad glavom, kupovinom kontejnera, a neki su čak osobno išli po­pravljati krovove. Manje poznat javnosti to je učinio i hrvatski paraolimpijac Toni Bošnjaković, koji je, unatoč tome što na obje noge ima proteze, hrabro pomagao u čišćenju i saniranju objekata.

Bravo za Branku!

      Djeci je bilo još teže shvatiti što se zbiva, no za najmlađe su se samoorganizirali kazalištarci i svakodnevno s predstavama i igrama odlaze u Glinu, Sisak, Petrinju, kako bi djeci, ali i njihovim roditeljima i bakama, vratili osmijeh na lice. Veliku pažnju javnosti privukla je i dogradonačelnica Gline Branka Bakšić Mitić koja se iskazala dobrim upravljanjem krizom i osiguravanjem hrane i smještaja ljudima na tom području. No, Branka je još otprije poznata po svom humanitarnom radu. Jedna je od osnivačica inicijative Ljudi za ljude, čiji je cilj prikupljanje pomoći za ljude, uglavnom starije osobe koji žive u teškim uvjetima na području Banovine.

      Branka je dobila i svoje televizijske minute, koje je iskoristila da ukaže na loše životne uvjete u kojima ljudi na tom području žive. Brojna sela u 21. stoljeću nemaju struju, iako su je prije rata imali, kućanstva u pravilu imaju poljski WC, te se živi od malih mirovina ili socijalne po­moći, a uskoro i od nacionalne naknade.

Obnova na hrvatski način

      Potres je otvorio hrvatska srca, ali i raskrinkao lošu gradnju i poslijeratnu obnovu kuća na tom području koje je pretrpjelo ogromne štete u Domovinskom ratu. Naime, u potresu su jako oštećene i neke kuće koje su obnovljene nakon rata, primjerice u selu Strašnik gdje je bio epicentar potresa, iako je 80 po­sto tih kuća obnovljeno nakon rata do 1999. godine. Uskoro je na društvenim mrežama počeo kružiti video prilog iz 1998. godine kada su stanovnici tog sela ukazivali na lošu obnovu. Sve ove godine nitko se nije obazirao, no potres je sada ukazao i na moguće kriminalne radnje koje su mogle dovesti do još više smrtnih slučajeva.

     Premijer Andrej Plenković najavio je da treba ispitati zašto su neke kuće lošije građene, a USKOK je najavio provođe­nje kriminalističkog istraživanja i već je na terenu. No, slaba im vajda, jer pravni stručnjaci navode kako nakon 20 godina nastupa zastara za to kazneno djelo, pa i ako se nađu krivci, za to neće odgovarati. No, ono što sadašnja Vlada može učiniti jest da pokaže zrelost i da smo se odmaknuli od korupcije i rodijačkih dogovora te da obnova kuća od ovog potresa se obavi transparentno i kvalitetno.

      Zanimljivo, već na prvom kriznom sastanku Vlade i građevinara nastale su trzavice između potonjih, i to onih tvrtki koje grade standardno i onih koji grade montažne kuće. Ministar graditeljstva Darko Horvat je sve smirio riječima da će posla biti za sve, ali i priznao da je vjerojatno u poslijeratnom razdoblju bilo lošije obnovljenih kuća, te da to neće biti slučaj ovaj put, jer će se provoditi strog nadzor. Procjene su da će trebati obno­viti 3.500 kuća u Sisačko-moslavačkoj,  Karlovačkoj i Zagrebačkoj županiji, te će obnova trajati do tri godine. Možda neki ljudi konačno dobiju i struju, ako to dožive, ako„institucije" obave svoj posao, ako se potresi smire, ako dobrota i čo­vječnost potraju dulje nego li u slučaju zagrebačkog potresa.

Igor Knežević