UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

   

MORALNE DILEME

Ubio suprugu iz samilosti?

     Velik interes i raspravu pratitelja SUH- ove tematske Facebook stranice Pokret protiv siromaštva starijih osoba izazvala je vijest iz Njemačke, gdje je 92-godišnji umirovljenik Julius S. za ubojstvo godinu dana mlađe supruge Margarethe s kojom je živio 70 godina dobio dvije godine zatvora - uvjetno. Dakle, uopće neće u zatvor, osim ako ne ponovi djelo, te će morati platiti 10 tisuća eura u humanitarne svrhe. Sudac je u obrazloženju izjavio kako gledajući zakonski se to mora smatrati ubojstvom, ali i da u njemu nije bilo zlobe, nego je to napravio u navodnom interesu preminule supruge i u skladu s ranijom odlukom koju je par donio.

     Julius je ženi dao tablete za spavanje kako ne bi bila pri svijesti i shvatila što se događa. Sjeli su na krevet i popili čašu vina, upalio je svijeće i pokrio je dekom, te ju je kasnije ugušio. Mrtvozornik je utvrdio da je to bila brza i bezbolna smrt. Nakon toga je Julius pokušao samoubojstvo s fenom u kadi, ali nije uspio.

     “Mi smo bili nerazdvojni, među nama je vladao nevjerojatan sklad. Poštovali smo jedno drugo, odlučili smo sve raditi zajedno. Zbog toga više nisam mogao podnijeti i gledati ju kako pati”, svjedočio je umirovljenik.

     Na našu objavu na Facebooku i pitanje slažu li se s presudom dobili smo zaista puno komentara i krenula je rasprava. Tako je Stoja Budiša Vuknić iz Osijeka napisala da je teško bilo što komen­tirati, da odobrava i ne odobrava postupak muža, dodavši kako je čovjek vjerojatno bio u bezizlaznoj situaciji, prestar da bi brinuo o njoj, a sama nije mogla brinuti o sebi. No, s druge strane gledano tko to ima pravo da ti

oduzme život iako njezin život više nije bio život, zapitala se.

Ivanka Luetić Boban je napisala „To se zove ubojstvo“, a Marina Golub (Zagreb) joj je na to odgovorila „to se zove ljubav“ te „Ja bih voljela da to meni netko napravi da ne mučim ni sebe ni tu osobu“. Sanja Pupić Vurilj (Split) je to nazvala također ubojstvom iz milosrđa: „Ubojstvo je svakako. Zamislite u svim patnjama smrt gušenjem. Koliko god bilo teško skrbiti o bolesnoj osobi ‘skratiti joj muke’ gušenjem zdrav um ne može. Ubio iz ljubavi? Iz ljubavi se ne ubija, napisala je Sanja.

Lelia Popović (Sesvete) je pak napisala: „Meni je to u redu. Iz ljubavi možeš ubiti osobu koju voliš zato da joj skratiš neizdr­žive bolove pogotovo ako su se ranije tako dogovorili. Neka se zove kako se zove, ali to je milosrđe.“ Snježana Hrvat (Zagreb) joj je odgovorila da „nitko nije gospodar ničijeg života pa nema pravo ubiti nikoga pa niti sebe. Toliko je dementnih ljudi na svijetu. Zar bi ih trebalo sve ubiti iz milosrđa. Kakav je to dogovor da se voljenu osobu ubije kad dođe u teško stanje?“, upitala je Snježana.

     Kao i kod „običnih ljudi“, i komentari i mišljenja stručnjaka i psihologa u ovakvim situacijama u svijetu razlikuju se od osobe do osobe. Za mišljenje smo upitali i našu Biserku Budigam, psihologinju u Psihološ­kom savjetovalištu SUH-a koja je 10 godina radila kao volonterka u palijativi, obilazeći umiruće bolesnike

„Ne podržavam nikakvo ubojstvo, ali mogu shvatiti čin ovog čovjeka. Ako su se doista supružnici dogovorili i ako je sve bilo kako kažu muž i sudac, uzimajući u obzir i godine, onda kazna nije preblaga. Nije ju svirepo ubio, već ju je pripremio, dao joj je tablete da ne osjeti strahotu gušenja, znači da je mislio na nju i da mu je bilo teško. Nije patila dugo, u miru su se razišli, u ljubavi. Što ga je natjeralo na takav čin? Nije lako gledati patnju voljene osobe, a možda je imao i bojazan što će biti s njom ako on umre prije nje, da li će se itko brinuti o njoj.

     Ipak, ostaje etičko pitanje nije li to ipak sebičan čin kojim je suprug htio prekinuti svoju patnju života uz dementnu suprugu. Podsjetimo se riječi pjesnika Oscara Wildea, kako nije sebičnost živjeti onako kako želiš, već zahtijevati od drugih da žive (ili umru) kako ti želiš. Mi smo ipak protiv ovakvog ubojstva iz samilosti? A vi?

Igor Knežević