UVODNA RIJEČ

Povratak u doba nestašica

Piše: Igor Knežević

     Svi umirovljenici još se sjećaju vremena socijalizma kada su zbog nestašice goriva jedan dan smjeli voziti samo automobile s parnim, a drugi dan s neparnim brojem tablica. Ili kad u trgovinama nije bilo banana, toalet papira i mnogih drugih proizvoda, što je često bila posljedica zamrzavanja cijena. Takav slučaj je danas u Kini, gdje su unatoč visokom rastu cijene ugljena, komunističke vlasti odlučile to­talno zamrznuti cijene struje za građane, te je posljedično došlo do nestašice i redukcija struje u dvije trećine kineskih provincija.

     Čeka li i nas scenarij tapkanja u mraku i paljenja svijeća ili hodanja po kući s dekama preko leđa jer nam ne radi grijanje? Možda se neki sjećaju i kad su kao djeca satima s roditeljima igrali,,gore-dolje", kako bi se ugrijali. Ovakav kineski scenarij vrlo vjerojatno nećemo doživjeti. Ali posljedice povećanja cijena za one najugroženije - umirovljenike, bit će slične. HEP naime predlaže povećanje cijene struje za 58 posto, a opskrbljivači plinom najavljuju da će od 1. travnja podići cijene od 59 do 86 posto, iako Vlada za sada uporno odbija tako visoke postotke rasta. Mnoge će taj cjenovni udar dodatno osiromašiti, zbog čega se od vlasti očekuje da mjerama ublaži najavljujuća poskupljenja struje i plina i njihove posljedice.

      Cijene većine proizvoda, pa tako i hrane na koju umirovljenici troše najveći dio svog budžeta, su i ovako zbog poskupljenja energenata u svijetu otišle jako gore, a poskupljenjem računa za struju i plin samo se stavlja „točka na i". Većina umirovljenika neće se moći ni grijati ni hladiti, ali ni hraniti. Usklađivanje mirovina ne prati dovoljno ni rast cijena, niti rast plaća, pa nam samo ostaje nada da će Vlada pronaći mehanizme kojima će ograničiti ovaj rast cijena.

     Ministar gospodarstva najavljuje smanjivanje PDV-a na energente kao jednu od mjera za spas. Eto, gle čuda, sada se PDV može smanjivati kad su svi ugroženi, a kad 700 tisuća umirovljenika živi godinama ispod linije siromaštva od 2.927 kuna, to nije razlog da im se umanje računi ili povećaju mirovine. Iako su najbrojnija dobna skupina, starije osobe nisu toliko zanimljive vladajućima, što su, ruku na srce, i sami dijelom krivi, jer se unatoč velikom glasačkom potencijalu, nikad nisu uspjeli ujediniti za vlastitu dobrobit. Dakako, to ne amnestira ni Vladu.

     Nerealno je očekivati da će Vlada uspjeti značajnije spriječiti rast svih cijena, tako da će se umirovljenici i ostali siromasi morati poslužiti starim dobrim trikovima - vlastita redukcija struje i zavrtanje ventila na radijatorima, posjećivanje susjeda koji imaju upaljeno grijanje, vožnja u krug u sredstvima javnog prijevoza, hodanje po trgovinama i šoping centrima, dakako samo razgledavajući i grijući se, jer nemaju novca za kupnju.

      „Ponekad mislimo kako siromaštvo znači samo biti gladan, gol i beskućnik. Najveće siromaštvo je kad si nepoželjan, nevoljen i nikog nije briga za tebe", mudra je misao Majke Tereze, koja se nažalost često ocrtava u našem društvu, jer su mnogi umirovljenici i starije osobe ostavljeni na milost i nemilost moderne otuđenosti čovjeka, kada često ni prvog susjeda nije briga kako ti je, a kamoli državu. Ne čudi stoga što su mnogi umirovljenici primorani dodatno raditi, bilo na crno ili ne, kopati po kontejnerima tražeći boce. Ne čudi ni činjenica da oko 40 posto svih samoubojstava u Hrvatskoj počine osobe starije od 65 godina. Njih, očito, nije za to briga...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

   

MORALNE DILEME

Ubio suprugu iz samilosti?

     Velik interes i raspravu pratitelja SUH- ove tematske Facebook stranice Pokret protiv siromaštva starijih osoba izazvala je vijest iz Njemačke, gdje je 92-godišnji umirovljenik Julius S. za ubojstvo godinu dana mlađe supruge Margarethe s kojom je živio 70 godina dobio dvije godine zatvora - uvjetno. Dakle, uopće neće u zatvor, osim ako ne ponovi djelo, te će morati platiti 10 tisuća eura u humanitarne svrhe. Sudac je u obrazloženju izjavio kako gledajući zakonski se to mora smatrati ubojstvom, ali i da u njemu nije bilo zlobe, nego je to napravio u navodnom interesu preminule supruge i u skladu s ranijom odlukom koju je par donio.

     Julius je ženi dao tablete za spavanje kako ne bi bila pri svijesti i shvatila što se događa. Sjeli su na krevet i popili čašu vina, upalio je svijeće i pokrio je dekom, te ju je kasnije ugušio. Mrtvozornik je utvrdio da je to bila brza i bezbolna smrt. Nakon toga je Julius pokušao samoubojstvo s fenom u kadi, ali nije uspio.

     “Mi smo bili nerazdvojni, među nama je vladao nevjerojatan sklad. Poštovali smo jedno drugo, odlučili smo sve raditi zajedno. Zbog toga više nisam mogao podnijeti i gledati ju kako pati”, svjedočio je umirovljenik.

     Na našu objavu na Facebooku i pitanje slažu li se s presudom dobili smo zaista puno komentara i krenula je rasprava. Tako je Stoja Budiša Vuknić iz Osijeka napisala da je teško bilo što komen­tirati, da odobrava i ne odobrava postupak muža, dodavši kako je čovjek vjerojatno bio u bezizlaznoj situaciji, prestar da bi brinuo o njoj, a sama nije mogla brinuti o sebi. No, s druge strane gledano tko to ima pravo da ti

oduzme život iako njezin život više nije bio život, zapitala se.

Ivanka Luetić Boban je napisala „To se zove ubojstvo“, a Marina Golub (Zagreb) joj je na to odgovorila „to se zove ljubav“ te „Ja bih voljela da to meni netko napravi da ne mučim ni sebe ni tu osobu“. Sanja Pupić Vurilj (Split) je to nazvala također ubojstvom iz milosrđa: „Ubojstvo je svakako. Zamislite u svim patnjama smrt gušenjem. Koliko god bilo teško skrbiti o bolesnoj osobi ‘skratiti joj muke’ gušenjem zdrav um ne može. Ubio iz ljubavi? Iz ljubavi se ne ubija, napisala je Sanja.

Lelia Popović (Sesvete) je pak napisala: „Meni je to u redu. Iz ljubavi možeš ubiti osobu koju voliš zato da joj skratiš neizdr­žive bolove pogotovo ako su se ranije tako dogovorili. Neka se zove kako se zove, ali to je milosrđe.“ Snježana Hrvat (Zagreb) joj je odgovorila da „nitko nije gospodar ničijeg života pa nema pravo ubiti nikoga pa niti sebe. Toliko je dementnih ljudi na svijetu. Zar bi ih trebalo sve ubiti iz milosrđa. Kakav je to dogovor da se voljenu osobu ubije kad dođe u teško stanje?“, upitala je Snježana.

     Kao i kod „običnih ljudi“, i komentari i mišljenja stručnjaka i psihologa u ovakvim situacijama u svijetu razlikuju se od osobe do osobe. Za mišljenje smo upitali i našu Biserku Budigam, psihologinju u Psihološ­kom savjetovalištu SUH-a koja je 10 godina radila kao volonterka u palijativi, obilazeći umiruće bolesnike

„Ne podržavam nikakvo ubojstvo, ali mogu shvatiti čin ovog čovjeka. Ako su se doista supružnici dogovorili i ako je sve bilo kako kažu muž i sudac, uzimajući u obzir i godine, onda kazna nije preblaga. Nije ju svirepo ubio, već ju je pripremio, dao joj je tablete da ne osjeti strahotu gušenja, znači da je mislio na nju i da mu je bilo teško. Nije patila dugo, u miru su se razišli, u ljubavi. Što ga je natjeralo na takav čin? Nije lako gledati patnju voljene osobe, a možda je imao i bojazan što će biti s njom ako on umre prije nje, da li će se itko brinuti o njoj.

     Ipak, ostaje etičko pitanje nije li to ipak sebičan čin kojim je suprug htio prekinuti svoju patnju života uz dementnu suprugu. Podsjetimo se riječi pjesnika Oscara Wildea, kako nije sebičnost živjeti onako kako želiš, već zahtijevati od drugih da žive (ili umru) kako ti želiš. Mi smo ipak protiv ovakvog ubojstva iz samilosti? A vi?

Igor Knežević