UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

HOROR PO OBITELJSKIM DOMOVIMA

Vezani i zanemareni korisnici

 

     Mučnu priču o navodnom fizičkom i psihičkom zlostavljanju korisnika obiteljskog doma Exclusiv u Mošćenici kod Petrinje u javnost su iznijele bivše zaposlenice, a svoje tvrdnje poduprle su foto­grafijama nečovječnog postupanja prema starijim ljudima. Na jednoj od tih fotografija, koja se širi po Facebooku, nalazi se starija gospođa koja je gotovo naga vezana uz krevet dok se na podu nalaze iskori­šteni ubrusi, a na krevetu prljava plahta. Snimila ju je jedna od bivših djelatnica doma, koja je izjavila da su joj vlasnici prilikom snimanja pokušali oteti mobitel te da ih je “prijavila zbog fizičkog napada”. Riječ je o iskusnoj njegovateljici koja je radila u inozemstvu i koja je šokirana uvjetima u domu.

     “Vezanje ljudi… ja to nisam mogla. To je radio gos­podin, suprug vlasnice. Vezao je mornarske čvorove, ali ta žena sa slike je imala toliku volju za životom da se svake noći pokušavala osloboditi. Tamo nema reda, rasporeda, korisnici nemaju nikakve aktivnosti, samo sjede”, opisala je bivša djelatnica, te nastavila: „Higijenski i životni uvjeti tamo su minimum minimuma. Čudilo me otpočetka kako su uopće dobili dozvolu”, zaključuje.

Tko je tu monstrum

     Bivše zaposlenice tvrde i da su šefovi dolazili u dom dok su sami bili pozitivni na koronavirus, kako su ko­risnicima davali dvostruke doze tableta za spavanje, uskraćivali kontakte s obitelji… Vlasnica Dijana Pavičić priznaje da je bila pozitivna na koronavirus, ali ističe da tada 20 dana nije dolazila u dom, a suprug nije imao simptome pa se nije testirao“, kaže. No, u domu je bilo pozitivnih korisnika.

      Socijalna inspekcija je posjetila dom, ali nisu ustano­vili ništa sporno, a vlasnica doma je novinarima izjavila kako je „zviždačica“ monstrum jer tko može objaviti takvu fotografiju te da „neće stati dok ne bude iza re­šetaka”?! Na Google ocjenama nalazi se više negativnih ocjena ovog doma, iako lijepo izgleda izvana, čak do naziva – pakao za korisnike!

     Takvih primjera sve je više, kao i dojava umirovlje­ničkim udrugama. Stoga su 2. prosinca 2020. godine, Sindikat umirovljenika Hrvatske i Nacionalni savez Treća dob uputili Ministarstvu rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike zajedničko priopćenje kojim se traži da se svim korisnicima domova za starije hitno omogući pravo na osnovne potrebe, od njege, skrbi te telefonskih poziva njihovim obiteljima i prijatelji­ma. Predsjednice Jasna A. Petrović i Sandra Vukušić upozoravaju na opće prošireno zanemarivanje starijih i nemoćnih osoba u obiteljskim i privatnim domovi­ma za starije osobe, posebice u vrijeme pandemije te pozivaju na hitan sustavni nadzor. Iako je ministar Josip Aladrović obznanio kako je uvećan broj socijalnih inspektora te da će se bitno pooštriti uvjeti za rad privatnih i obiteljskih domova, u stvarnosti još nema poboljšanja.

Zanemareni i očajni starci

     U uvjetima apsolutne izolacije te uskraćenosti redovite zdravstvene i socijalne zaštite i potpore, sve su češći primjeri da su korisnicima domova, uz kretanje, sužena prava na osobnu higijenu, redovitu prehranu, pa čak i vodu. Ono najgore je što se korisnicima, s obzirom da im je zabranjen izlazak iz domova, ugrožavaju i druga temeljna životna prava. Zarobljeni, zanemareni i očajni starci bez ikakvog društvenog nadzora, poslagani su kao sardine u svojim često prenapučenim sobama, ili čak i vezani za svoje krevete, a vode im se daje malo kako ne bi prebrzo smočili pelene.

     Obje umirovljeničke udruge, nakon brojnih pri­stiglih informacija o zanemarivanju starijih i oštrih reakcija obitelji i samih korisnika domova, ocijenile su potrebnim obratiti se direktno Ministarstvu rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, sa zahtjevom za hitno djelovanje u domovima za starije i nemoćne te osnivanje stručnog istražnog povjerenstva koje bi sistematski ispitalo stanje u domovima, prije novih živih buktinja, samoubojstava i smrti skrivljenih nemarom. Također se zalažu za što skoriju reformu socijalne inspekcije, njezine decentralizacije i uvođe­nje civilnih volontera s pravom pristupa u domove.

     Ovih dana je kćer Blaženka objavila fotografije preminule korisnice privatnog doma kraj Duge Rese, Bare Klarić, koja je tijekom boravka u domu, u sobici bez prozora i sa vlastitim stvarima uguranim u kutiju ispod kreveta, spala na samo 38 kilograma težine. Plaćala je 4.500 kuna mjesečno, ali ju nitko nije hranio, a sama nije mogla. Baru su „isporučili“ natrag kćerki nakon što je inspekcija otkrila da nisu osposobljeni za skrb o nepokretnim osobama. Toliko o kvaliteti skrbi u domovima, toliko o društvenom nadzoru nad njihovim radom.