UVODNA RIJEČ

Nemam za kilo breskvi

Piše: Igor Knežević

     Telefonski pozivi razočaranih umirovljenika svakodnevica su rada u Sindikatu umirovljenika Hrvatske. Jedan takav poziv zaprimili smo od umirovljenice Jasne J. koja nas je nazvala nedugo nakon posljednjeg usklađivanja mirovina i požalila nam se da prima samo 1.700 kuna. „Možete li ikako ove u Vladi nagovoriti da nam povise mirovine, znate, ja jedva preživljavam", krenula je gospođa staloženo.

     No, nakon par minuta nije više mogla suspregnuti suze te nam je u plaču kazala: „Godinu dana nisam kupila kilogram breskvi, jednostavno si ih ne mogu priuštiti. Kako je moguće da bivši saborski zastupnici imaju povećanje mirovine od 200 kuna, a ja 40 kuna. Možete li se vi u SUH-u izboriti da nama siromaš­nima ipak daju veće povišice, a ovima smanje", upitala nas je. Odgovorili smo joj da je naš cilj povećanje mirovina u visini 100 posto povoljnijeg indeksa rasta plaća ili cijena, ali i da redovito upozoravamo da se trebaju uvesti dodatne „povišice" za one najsiromašnije. Tu je i ozbiljan problem pada udjela prosječne mirovine u prosječnoj plaći, koji je sada na sramotnih 35,99 posto.

     Obećali smo da ćemo zatražiti i da se kao socijalna mjera prilikom usklađivanja za one koji primaju do 2.000 kuna miro­vine, a takvih je 414 tisuća prema ZOMO-u, uvede 120 posto povoljnijeg indeksa, a one do 4.000 kuna, a takvih je 550 tisuća, za 110 posto.

     Time bi se ne samo zaustavio pad udjela mirovina u plaći, već bi on nakon desetljeća konstantnog pada počeo rasti, s ciljem da za desetak godina barem dođe na 40 posto, što je i dalje mizerno, ako se usporedi s drugim zemljama EU ili okruženja, primjerice Slovenijom i Srbijom gdje je udjel oko 50 posto.

Ideja o povećanim osnovicama usklađivanja za one s nižim mirovinama nisu neutemeljene i neizvedive kako to često do­nositelji odluka u Hrvatskoj prezentiraju u javnosti pozivajući se na zakone. Slični modeli„nagrađivanja siromašnijih" već postoje u Italiji, Latviji, Portugalu, Češkoj, te su ugrađeni kao opcija u zakone, a primjerice u Austriji, Bugarskoj i Španjolskoj se već nekoliko posljednjih godina uz redovito usklađivanje isplaćuju dodatne „povišice" siromašnijim umirovljenicima.

     U doba kada se forsira privatizacija mirovinskog sustava, možemo biti sretni što smo sačuvali prvi mirovinski stup, kao i javno zdravstvo, no nikako se ne mirimo s činjenicom da više od 730 tisuća umirovljenika živi ispod granice linije siromaštva.„Ako društvo nije u mogućnosti pomoći mnogobrojnim siromasima, neće biti kadro ni spasiti malobrojne bogataše", kazao je jednom prilikom J.F. Kennedy. I doista, gomilanje siromaha nikad nije donijelo dobroga društvu, a kad-tad je dovelo i do političkih promjena. Nezadovoljstvo hrvatskih siromaha je ogromno i samo se nakuplja i nakuplja. Dok jednom ne pukne...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

    

DRŽAVNA NEBRIGA

Ustavni sud spasio zaštićene najmoprimce?

 

     U modernim, demokratski uređenim zemljama, pravo vla­sništva ističe se kao jedno od temeljnih prava, pa je tako i u članku 3. Ustava RH utvrđena nepovredivost vlasniš­tva, kao jedna od najvećih vrednota ustavnog poretka. Ako ste primjerice vlasnik neke nekretnine, nitko ne bi smio koristiti vaše vlasništvo bez vašeg pristanka, ili plaćanja određene cijene najma. Logično, zar ne? No, u Hrvatskoj je problem ipak puno dublji. Naime, od raspada socijalističke Jugoslavije i osamosta­ljenja prošlo je gotovo 30 godina, a Hrvatska i dalje nije riješila problem zaštićenih najmoprimaca.

     Riječ je o oko 3.700 stanova u privatnom vlasništvu u ko­jima već desetljećima živi oko devet tisuća osoba kojima su oni dodijeljeni u vrijeme bivše Jugoslavije i koji imaju status zaštićenih najmoprimaca. Potonji su zahvaljujući svom statusu plaćali najamninu do najviše 2,4 kune po četvornom metru, što je daleko ispod tržišne vrijednosti, zbog čega su mnogi vlasnici trpjeli ekonomsku štetu.

Europski sud protiv Hrvatske

     Pritisak na Hrvatsku da se ti odnosi riješe stigao je 2014. go­dine kada je Europski sud za ljudska prava u postupku Statileo protiv Hrvatske presudio protiv Hrvatske, koja je morala isplatiti vlasniku oko deset tisuća eura odštete zbog primanja niske najamnine od zaštićenog najmoprimca, a državi je naloženo da pokrene zakonodavne mjere kojima bi se vlasnicima osigurala dobit od njihove imovine, ali i osigurao zadovoljavajući smještaj za zaštićene najmoprimce.

     Vlada je 2018. godine izmjenama zakona o najmu stanova predvidjela podizanje visine najamnine, te bi do 2023. godine zaštićeni najmoprimci morali plaćati tržišnu cijenu stana. Tako je sav teret prebačen na najmoprimce, koji su u većini slučajeva starije osobe lošijeg prihodovnog stanja. No, na zadovoljstvo zaštićenih najmoprimaca Ustavni sud RH 14. rujna 2020. uki­nuo je sve odredbe zakona kojima se trebala povisiti cijena najamnine, smatrajući da se time stvara neravnoteža na štetu najmoprimaca, na koje se prebacuje cijeli trošak.

     Tako će do daljnjega najmoprimci i dalje plaćati desetak puta manju cijenu najma od tržišne. Ipak, samo tjedan dana kasnije Ustavni sud je donio bitnu odluku, usvojivši tužbu Bru­ne Mihalića, vlasnika dvosobnog stana u centru Zagreba, koju je podnio prije šest godina u povodu presude zagrebačkoga Županijskog suda. Sud je, naime, odlučio da zaštićeni najmo­primac plaća vlasniku tržišnu cijenu najamnine, jer je dokazano da najmoprimac, odnosno članovi njegove obitelji imaju drugu nekretninu u vlasništvu, točnije njegova supruga ima kuću na moru, a sin stan u Zagrebu.

Kako je nastao problem?

     Ustavni je sud ocijenio da je “pravo na zaštićenu najamninu uvjetovano ekonomskim mogućnostima obiteljskog domaćinstva najmoprimca vezanim uz tržišnu vrijednost druge nekretnine u njihovom vlasništvu, bez obzira je li ta nekretnina useljiva ili ne".    Tu odluku možemo samo relativno pozdraviti, jer zašto bi netko tko može živjeti u drugom stanu ili prodati kuću na moru i kupiti stan, živio u nečijem tuđem stanu i za to plaćao simboličnu cijenu najamnine. No, tu ostaje važan i faktor uselji- vosti i mogućnosti stanovanja ili tržišne prodaje te nekretnine.

     Podsjetimo se kako su većina zaštićenih najmoprimaca starije osobe i umirovljenici koji jedva krpaju kraj s krajem, nemaju dodatne nekretnine niti novca za plaćanje tržišne cijene, a ne svojom krivicom su naknadno otkrili kako su umjesto stanarskog prava u društvenom stanu, završili kao podstanari.

     Naime, 1996. RH je donijela Zakon o najmu stanova kojim je ukinuto stanarsko pravo, stvorena je kategorija zaštićenih najmoprimaca koji su ostali bez mogućnosti otkupa tih sta­nova. Problem je što za vrijeme Jugoslavije te osobe se nisu mogle natjecati za dobivanje stanova koje su dodjeljivale tvrtke u kojima su radili, jer se smatralo da imaju stanove. Nad tim su stanovima imali stanarsko pravo kao i drugi koji su bili u tzv. društvenim stanovima koji nisu bili oteti i kasnije su ih mogli otkupiti. U prijevodu, izvisili su.

Milijarda eura od otkupa

     Udruge vlasnika stanova definitivno su nezadovoljne od­lukom Ustavnog suda da se simbolične visine najamnine ne mijenjaju te ističu da je gotovo tisuću vlasnika podnijelo tužbe protiv države za odštetu zbog gubitka na najmu od vlasništva te da će zbog ovoga taj broj nastaviti rasti. Kažu kako ovo nije povratak u 1990. godinu, već 1945. S druge strane, u Udruzi stanara pozdravljaju odluku Ustavnog suda te navode kako 70 posto sadašnjih vlasnika „njihovih" stanova nisu izvorni vlasnici, već mešetari koji su ih kupovali kao neuseljive, te ih onda na sve načine nastojali izbaciti iz stana.

     Vlasnike stanova zasmetalo je i što je predsjednik Milanović uoči odluke Ustavnog suda dvaput primio predstavnike Udruge stanara i tako, ističu, vršio pritisak na sudbenu vlast. Smatraju da zaštićene najmoprimce ne treba izbaciti na ulicu, ali i da teret njihovog zbrinjavanja ne smije ići preko leđa vlasnika. I doista, država je ta koja je odavno trebala riješiti taj problem.

     Primjerice, novac prikupljen od otkupa društvenih stanova (koji i danas sjeda na račun državne blagajne i jedinica lokalne samouprave) trebao je prema zakonu biti iskorišten, između ostalog, i za zbrinjavanje zaštićenih najmoprimca. Početkom devedesetih otkupljeno je oko 315 tisuća društvenih stanova, od čega trećina gotovinom, uz popust od 30 do 50 posto, za što je uplaćeno oko 400 milijuna eura. Dvije trećine stanova otkupljuju se kreditom na rok od 30 godina. Procjenjuje se da se vrijednost tih uplata kreće oko milijardu eura. Dio novca prikupljen 90-ih navodno je korišten za kupovinu oružja u ratu, ali i za privatno bogaćenje „zaslužnika".

     Problem bi se, da je političke volje, vrlo brzo mogao riješiti, no sve hrvatske Vlade pokazale su tijekom godina da im je lakše sve gurnuti pod tepih.

Igor Knežević