UVODNA RIJEČ

Povratak u doba nestašica

Piše: Igor Knežević

     Svi umirovljenici još se sjećaju vremena socijalizma kada su zbog nestašice goriva jedan dan smjeli voziti samo automobile s parnim, a drugi dan s neparnim brojem tablica. Ili kad u trgovinama nije bilo banana, toalet papira i mnogih drugih proizvoda, što je često bila posljedica zamrzavanja cijena. Takav slučaj je danas u Kini, gdje su unatoč visokom rastu cijene ugljena, komunističke vlasti odlučile to­talno zamrznuti cijene struje za građane, te je posljedično došlo do nestašice i redukcija struje u dvije trećine kineskih provincija.

     Čeka li i nas scenarij tapkanja u mraku i paljenja svijeća ili hodanja po kući s dekama preko leđa jer nam ne radi grijanje? Možda se neki sjećaju i kad su kao djeca satima s roditeljima igrali,,gore-dolje", kako bi se ugrijali. Ovakav kineski scenarij vrlo vjerojatno nećemo doživjeti. Ali posljedice povećanja cijena za one najugroženije - umirovljenike, bit će slične. HEP naime predlaže povećanje cijene struje za 58 posto, a opskrbljivači plinom najavljuju da će od 1. travnja podići cijene od 59 do 86 posto, iako Vlada za sada uporno odbija tako visoke postotke rasta. Mnoge će taj cjenovni udar dodatno osiromašiti, zbog čega se od vlasti očekuje da mjerama ublaži najavljujuća poskupljenja struje i plina i njihove posljedice.

      Cijene većine proizvoda, pa tako i hrane na koju umirovljenici troše najveći dio svog budžeta, su i ovako zbog poskupljenja energenata u svijetu otišle jako gore, a poskupljenjem računa za struju i plin samo se stavlja „točka na i". Većina umirovljenika neće se moći ni grijati ni hladiti, ali ni hraniti. Usklađivanje mirovina ne prati dovoljno ni rast cijena, niti rast plaća, pa nam samo ostaje nada da će Vlada pronaći mehanizme kojima će ograničiti ovaj rast cijena.

     Ministar gospodarstva najavljuje smanjivanje PDV-a na energente kao jednu od mjera za spas. Eto, gle čuda, sada se PDV može smanjivati kad su svi ugroženi, a kad 700 tisuća umirovljenika živi godinama ispod linije siromaštva od 2.927 kuna, to nije razlog da im se umanje računi ili povećaju mirovine. Iako su najbrojnija dobna skupina, starije osobe nisu toliko zanimljive vladajućima, što su, ruku na srce, i sami dijelom krivi, jer se unatoč velikom glasačkom potencijalu, nikad nisu uspjeli ujediniti za vlastitu dobrobit. Dakako, to ne amnestira ni Vladu.

     Nerealno je očekivati da će Vlada uspjeti značajnije spriječiti rast svih cijena, tako da će se umirovljenici i ostali siromasi morati poslužiti starim dobrim trikovima - vlastita redukcija struje i zavrtanje ventila na radijatorima, posjećivanje susjeda koji imaju upaljeno grijanje, vožnja u krug u sredstvima javnog prijevoza, hodanje po trgovinama i šoping centrima, dakako samo razgledavajući i grijući se, jer nemaju novca za kupnju.

      „Ponekad mislimo kako siromaštvo znači samo biti gladan, gol i beskućnik. Najveće siromaštvo je kad si nepoželjan, nevoljen i nikog nije briga za tebe", mudra je misao Majke Tereze, koja se nažalost često ocrtava u našem društvu, jer su mnogi umirovljenici i starije osobe ostavljeni na milost i nemilost moderne otuđenosti čovjeka, kada često ni prvog susjeda nije briga kako ti je, a kamoli državu. Ne čudi stoga što su mnogi umirovljenici primorani dodatno raditi, bilo na crno ili ne, kopati po kontejnerima tražeći boce. Ne čudi ni činjenica da oko 40 posto svih samoubojstava u Hrvatskoj počine osobe starije od 65 godina. Njih, očito, nije za to briga...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

NA MARGINAMA JEDNE TRIBINE: Navijanje za jednakost

Piše: Marina Tripović

Kako se svjetski ekonomski problemi nisu stvorili preko noći, tako su i Hrvatskoj bile potrebne godine da nagomila poteškoće koji nas sada pritišću sa svih strana. Osamostaljivanje Hrvatske i rat većini su poznate okolnosti koje su nas dovele do trenutnog stanja. Na njih su se nadovezali i neodgovarajući model privatizacije i formiranje modela u kojem su tercijarne - uslužne djelatnosti, posebno trgovina, postale dominantna sila na tržištu, a poduzetnici se bogatili na drugorazrednoj stranoj robi koja se u nas prodavala po prvorazrednim cijenama. Istovremeno se nije ulagalo u proizvodnju, a bez nje može biti ni gospodarskog razvoja. Tako je tržištem zavladala trgovina, dok su poljoprivreda i industrijska proizvodnja bačene u pozadinu.

Nekad smo se dičili našom industrijskom proizvodnjom, a sada, kažu analize, živimo lošije nego prije rata. Nije tu u pitanju nikakva čežnja za minulim političkim tvorevinama, tako kažu brojke i ekonomija. Kriza je produbila nejednakosti u hrvatskome društvu i povećala siromaštvo.  Sve su to fragmenti ponovljene priče s tribine o nejednakosti i siromaštvu u Hrvatskoj, koju je u Zagrebu krajem svibnja organizirao Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo.

Najsiromašniji - s lošeg na lošije

U odnosu na ostale zemlje Europske unije, Hrvatska je 2012. godine po nejednakosti bila na razini europskog prosjeka. Prema tzv. Ginijevom koeficijentu, koji predstavlja mjeru nejednakosti raspodjele dohotka – u 2012. manji koeficijent od Hrvatske imalo je 13 zemalja Unije, a najmanje nejednakosti imala je susjedna Slovenija. Najveći pad dohotka doživjeli su najsiromašniji, a najmanji stanovništvo s višim srednjim dohocima, odnosno srednji sloj. Posebno je zanimljiv podatak kako je svoju potrošnju najviše smanjio najbogatiji sloj, a najmanje najsiromašniji. No razlog za to može biti u činjenici da najsiromašniji ionako uglavnom troše na najosnovnije, poput hrane i stanovanja, jer za drugo ni nemaju sredstava, pa samim time niti ne mogu poduzeti neke značajnije troškovne „rezove“.

Najbogatiji su smanjili potrošnju na luksuzna dobra i usluge, srednji sloj suočava se s neizvjesnošću i otplatom dugova, a najsiromašniji su dosegli prag ispod kojeg ne mogu. Nezaposlenost, porast opterećenja kreditima te neredovitost ili nemogućnost njihove otplate, kao i drugi čimbenici, doprinijeli su i blagom trendu rasta tzv. novog siromaštva, koje se odnosi na mlade nezaposlene visokoobrazovane osobe i osobe s višim kvalifikacijama, te obitelji s djecom, osobito one s jednim ili dvoje djece, a u ekstremnim slučajevima i na nove beskućnike. Međutim, iako su starije osobe u Hrvatskoj najmasovnija skupina sve siromašnijih građana, a osobito su to žene starije od 65 godina, o tome i nije bilo previše riječi. Kao da je normalno da stariji budu siromašni, pa i – prekobrojni.

Koliko para, toliko šansi

Posebno je zabrinjavajuća nejednakost u području obrazovanja, koje u modernom društvu predstavlja glavni, i „normalni“ kanal uzlazne društvene pokretljivosti. Prema podacima Eurostata, djeca neobrazovanih roditelja u Hrvatskoj, daleko više od drugih članica EU, imaju znatno manje šanse za pohađanje ustanova visokoškolskog obrazovanja, iz čega naposljetku proizlaze i nejednakosti na tržištu rada. Također, troškovi poslijediplomskih specijalističkih i doktorskih studija su za naše prilike previsoki, a time i mnogim studentima nedostižni, što se može negativno odraziti na buduću selekciju znanstvenih kadrova.

S obrazovanjem se mogu usporediti i nejednakosti u korištenju zdravstvenih, ali i drugih socijalnih usluga, i to zbog slabije učinkovitosti sustava socijalne zaštite i programa koje koriste najsiromašniji. Kod nas su naknade za nezaposlene simbolične, a tzv. socijalne penzije za one koji ne ostvare mirovine temeljem rada – niti ne postoje. Zdravstvo sve više pogoduje bogatima, jer se mnoge usluge privatiziraju, a na „socijalne“ preglede čeka i godinama. Neučinkoviti socijalni transferi neosporni su sukrivac rastu siromaštva starijih, jer je utjecaj mirovina (zbog njihove niskosti!) sve manji na obranu od siromaštva.

Tko zaboravlja stare?

Što se tiče rizika od siromaštva, u Europi ne kotiramo dobro. Prema podacima iz 2012. godine, 20,5% naših građana bilo je u zoni rizika od siromaštva, a od nas su u EU gore još samo Bugarska, Rumunjska, Španjolska i Grčka. Iako je ta stopa nešto niža nego godinu ranije, kada je bila 21,3%, riječ je o jednoj petini građana koja nekako „gura“ od mjeseca do mjeseca.

No, kad je riječ o starijima od 65 godina, Hrvatska je na neslavnom trećem mjestu, a „ispred“ nje su još samo Bugarska i Cipar. Trećina starijih Hrvatska je siromašna ili socijalno isključena. Društvenih strategija ili mjera za borbu protiv siromaštva najstarijih nema. Suprotno tome, u javnost prodiru tek mjere za individualizaciju rizika siromaštva i starosti, pa se sve češće prava režu i uskraćuju.

Režije se plaćaju „u ratama“, meso spada u luksuzna dobra, a jednotjedni odmor na moru pripada nekim davnim „dobrim, starim“ vremenima. Neočekivani izdatak ne spominje se ni šaptom, živi se - dan po dan. I dok s televizijskih ekrana pljušte elokventni govori i detaljne računice i procjene sportskih utakmica, na spomen nezaposlenosti i siromaštva za govornicama svima nekako zastane glas u grlu.

I dok nas početak ljeta i sportski zanos uljuljkuju u varljivo zadovoljstvo, hoćemo li se sjetiti katkad dignuti glas i navijati za svakodnevicu, za bolje sutra?