UVODNA RIJEČ

Nemam za kilo breskvi

Piše: Igor Knežević

     Telefonski pozivi razočaranih umirovljenika svakodnevica su rada u Sindikatu umirovljenika Hrvatske. Jedan takav poziv zaprimili smo od umirovljenice Jasne J. koja nas je nazvala nedugo nakon posljednjeg usklađivanja mirovina i požalila nam se da prima samo 1.700 kuna. „Možete li ikako ove u Vladi nagovoriti da nam povise mirovine, znate, ja jedva preživljavam", krenula je gospođa staloženo.

     No, nakon par minuta nije više mogla suspregnuti suze te nam je u plaču kazala: „Godinu dana nisam kupila kilogram breskvi, jednostavno si ih ne mogu priuštiti. Kako je moguće da bivši saborski zastupnici imaju povećanje mirovine od 200 kuna, a ja 40 kuna. Možete li se vi u SUH-u izboriti da nama siromaš­nima ipak daju veće povišice, a ovima smanje", upitala nas je. Odgovorili smo joj da je naš cilj povećanje mirovina u visini 100 posto povoljnijeg indeksa rasta plaća ili cijena, ali i da redovito upozoravamo da se trebaju uvesti dodatne „povišice" za one najsiromašnije. Tu je i ozbiljan problem pada udjela prosječne mirovine u prosječnoj plaći, koji je sada na sramotnih 35,99 posto.

     Obećali smo da ćemo zatražiti i da se kao socijalna mjera prilikom usklađivanja za one koji primaju do 2.000 kuna miro­vine, a takvih je 414 tisuća prema ZOMO-u, uvede 120 posto povoljnijeg indeksa, a one do 4.000 kuna, a takvih je 550 tisuća, za 110 posto.

     Time bi se ne samo zaustavio pad udjela mirovina u plaći, već bi on nakon desetljeća konstantnog pada počeo rasti, s ciljem da za desetak godina barem dođe na 40 posto, što je i dalje mizerno, ako se usporedi s drugim zemljama EU ili okruženja, primjerice Slovenijom i Srbijom gdje je udjel oko 50 posto.

Ideja o povećanim osnovicama usklađivanja za one s nižim mirovinama nisu neutemeljene i neizvedive kako to često do­nositelji odluka u Hrvatskoj prezentiraju u javnosti pozivajući se na zakone. Slični modeli„nagrađivanja siromašnijih" već postoje u Italiji, Latviji, Portugalu, Češkoj, te su ugrađeni kao opcija u zakone, a primjerice u Austriji, Bugarskoj i Španjolskoj se već nekoliko posljednjih godina uz redovito usklađivanje isplaćuju dodatne „povišice" siromašnijim umirovljenicima.

     U doba kada se forsira privatizacija mirovinskog sustava, možemo biti sretni što smo sačuvali prvi mirovinski stup, kao i javno zdravstvo, no nikako se ne mirimo s činjenicom da više od 730 tisuća umirovljenika živi ispod granice linije siromaštva.„Ako društvo nije u mogućnosti pomoći mnogobrojnim siromasima, neće biti kadro ni spasiti malobrojne bogataše", kazao je jednom prilikom J.F. Kennedy. I doista, gomilanje siromaha nikad nije donijelo dobroga društvu, a kad-tad je dovelo i do političkih promjena. Nezadovoljstvo hrvatskih siromaha je ogromno i samo se nakuplja i nakuplja. Dok jednom ne pukne...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

   

IZ DUBROVNIKA U TREBINJE

„Bolesna olinjala starkeljo"

     SUH je u posljednjih nekoliko mjeseci dobio niz mailova očajnog 72-godišnjeg Dubrovčanina (M.T.), inače hrvatskog ratnog vojnog invalida, koji je učinio grešku života - potpisao je svojedobno ugovor o dosmrtnom uzdržavanju sa svojim sinom. Točnije, prvotno je potpisao ugovor o doživotnom uzdržavanju s jednom osobom, no kako kaže, prije tri godine na nagovor sina je razvrgnuo taj ugovor na način da je sin isplatio deset tisuća eura davatelju doživotnog uzdržavanja. Nakon toga je sa sinom potpisao ugovor o dosmrtnom uzdržavanju. Kobna greška, jer je tim ugovorom M.T. pristao da odmah prepiše imovinu na sina, odnosno stan od 90 kvadrata u dubrovačkom naselju Mokošica, čija je tržišna vrijednost s obzirom na pogled na more barem 300 tisuća eura.

     Zauzvrat, sin se ugovorom obvezao da će ocu plaćati troškove stanovanja u najmu, ali u maksimalnom iznosu od 2.500 kuna. U prijevodu, sin je iselio oca i obvezao mu se plaćati sitniš za smještaj. Sin je smjestio oca u vlažni i hladni podstanarski stan u Zvekovici, 20 kilometara udaljenoj od Dubrovnika, no otac je ubrzo shvatio da s mirovinom od niti 2.200 kuna, koliko mu ostane nakon što se odbije četvrtina zbog ovrhe za kredit koju je, paradoksalno, podigao da plati školovanje sinu i kćeri, nema dovoljno novca za normalan život. Dapače, u zimskim mjesecima se nije grijao, nije imao za lijekove, te se jedva prehranjivao.

     Naivno je pomislio da će mu sin priskočiti u pomoć. No, sin je dobiveni stan od 90 kvadrata pretvorio u penthouse za iznajmljivanje, a novac od iznajmljivanja, iako ima stalan posao, iskoristio je za svoje bogaćenje bez da dodatno pomogne ocu.    Tuga, bijes, razočaranje postupcima sina doveli su oca do očaja te mu se pogoršalo stanje s depresijom od koje boluje desetak godina. M.T. nam je napisao i da je u trenutku potpisivanja ugo­vora sa sinom nije bio svjestan što potpisuje i što znači ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, no to će teško pravno dokazati. Sin mu čak nekoliko mjeseci nije isplaćivao ni dogovoreni iznos, zbog čega je M.T. mu najavio razvrgavanje ugovora, pa je sin nakon toga postao redovni platiša.

     Ipak, rješenje svojih egzistencijalnih problema M.T. je uspio pronaći tako da se prije nešto malo više od godinu dana odselio u susjednu državu, točnije u Trebinje u BiH! Zbog nižih troškova života sa svojom mirovinom tamo ipak može preživjeti. No, nakon godinu dana pojavio se novi problem. Iznos od 300 eura koliko košta stanarina sin zadnja dva mjeseca uplaćuje vlasnici koja živi u Crnoj Gori te banka uzima 19 eura za transakciju. Umjesto da uplati 300 eura plus troškove transakcije, sin je odlučio da je iznos koji će on ukupno platiti biti 300 eura. Vlasnica kojoj sjeda 281 euro na račun zbog toga je najavila M.T. da će mu otkazati najam stana ne plati li puni iznos.

     Škrtom i neobazrivom sinu je eto puno i 150 kuna platiti, iako 300 eura preračunato iznosi 2.263 kuna. Ono što je još bolnije je vidjeti prepisku oca i sina, gdje sin oca naziva luđakom, shizofre- nikom i bolesnom olinjalom starkeljom. M.T. je sada u strahu da će uskoro biti deložiran, iako mu sin tvrdi da će mu pronaći jeftin smještaj u Dubrovniku jer je sezona podbacila. No, što će biti nakon povratka turizma? I uostalom, koja korist od života u Dubrovniku i okolici ako nema dovoljno novca za troškove života? Otac vjeruje da sin zapravo želi da on umre, zbog čega ga i namjerno stresira, kako na kraju ne bi morao ništa plaćati.

     Nažalost, bešćutnost i vlastitih članova obitelji nerijetka je pojava, zbog čega u SUH-u redovito informiramo naše članove da ni pod koju cijenu ne potpisuju ugovore o dosmrtnom uzdr- žavanju.Kasno je kad upoznate pravo lice svoga potomka.

I.K.