UVODNA RIJEČ

Nemam za kilo breskvi

Piše: Igor Knežević

     Telefonski pozivi razočaranih umirovljenika svakodnevica su rada u Sindikatu umirovljenika Hrvatske. Jedan takav poziv zaprimili smo od umirovljenice Jasne J. koja nas je nazvala nedugo nakon posljednjeg usklađivanja mirovina i požalila nam se da prima samo 1.700 kuna. „Možete li ikako ove u Vladi nagovoriti da nam povise mirovine, znate, ja jedva preživljavam", krenula je gospođa staloženo.

     No, nakon par minuta nije više mogla suspregnuti suze te nam je u plaču kazala: „Godinu dana nisam kupila kilogram breskvi, jednostavno si ih ne mogu priuštiti. Kako je moguće da bivši saborski zastupnici imaju povećanje mirovine od 200 kuna, a ja 40 kuna. Možete li se vi u SUH-u izboriti da nama siromaš­nima ipak daju veće povišice, a ovima smanje", upitala nas je. Odgovorili smo joj da je naš cilj povećanje mirovina u visini 100 posto povoljnijeg indeksa rasta plaća ili cijena, ali i da redovito upozoravamo da se trebaju uvesti dodatne „povišice" za one najsiromašnije. Tu je i ozbiljan problem pada udjela prosječne mirovine u prosječnoj plaći, koji je sada na sramotnih 35,99 posto.

     Obećali smo da ćemo zatražiti i da se kao socijalna mjera prilikom usklađivanja za one koji primaju do 2.000 kuna miro­vine, a takvih je 414 tisuća prema ZOMO-u, uvede 120 posto povoljnijeg indeksa, a one do 4.000 kuna, a takvih je 550 tisuća, za 110 posto.

     Time bi se ne samo zaustavio pad udjela mirovina u plaći, već bi on nakon desetljeća konstantnog pada počeo rasti, s ciljem da za desetak godina barem dođe na 40 posto, što je i dalje mizerno, ako se usporedi s drugim zemljama EU ili okruženja, primjerice Slovenijom i Srbijom gdje je udjel oko 50 posto.

Ideja o povećanim osnovicama usklađivanja za one s nižim mirovinama nisu neutemeljene i neizvedive kako to često do­nositelji odluka u Hrvatskoj prezentiraju u javnosti pozivajući se na zakone. Slični modeli„nagrađivanja siromašnijih" već postoje u Italiji, Latviji, Portugalu, Češkoj, te su ugrađeni kao opcija u zakone, a primjerice u Austriji, Bugarskoj i Španjolskoj se već nekoliko posljednjih godina uz redovito usklađivanje isplaćuju dodatne „povišice" siromašnijim umirovljenicima.

     U doba kada se forsira privatizacija mirovinskog sustava, možemo biti sretni što smo sačuvali prvi mirovinski stup, kao i javno zdravstvo, no nikako se ne mirimo s činjenicom da više od 730 tisuća umirovljenika živi ispod granice linije siromaštva.„Ako društvo nije u mogućnosti pomoći mnogobrojnim siromasima, neće biti kadro ni spasiti malobrojne bogataše", kazao je jednom prilikom J.F. Kennedy. I doista, gomilanje siromaha nikad nije donijelo dobroga društvu, a kad-tad je dovelo i do političkih promjena. Nezadovoljstvo hrvatskih siromaha je ogromno i samo se nakuplja i nakuplja. Dok jednom ne pukne...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

DRUGI MIROVINSKI STUP PROPADA

Zašto hrvatska vlada voli bankarske fondove

 

     Često pitaju umirovljeničke udruge što su dobroga učinile za umirovljenike, ali njihove odgovore ne prihvaćaju. Još češće se javnost uvjerava kako je mirovinska reforma bivšeg ministra Pavića u cije­losti propala. Jer, kao, ništa od toga što je predloženo i uvedeno nije dobro, a zapravo se sindikalnim „referendumom" ukinulo produljenje rada do 65 godina života, te smanjila penalizacija. Mnoge su stvari popravljene i uvedene, poput šest mjeseci dodatnog staža za žene/ muškarce koji su koristili porodiljski, blago povećanje najniže mirovine za 3,13 posto, popravak drugog godiš­njeg usklađivanja sa sramotne švicarske formule na povoljniji odnos...

     Ipak, čudnovato je kako čak i radnički sindikati nisu javno podržali najvažniji reformski potez Pavićevog ministarstva, a to je uvođenje prava izbora prigodom umirovljenja hoće li se radnik umi­roviti iz prvog i drugog stupa ili će se vratiti u prvi mirovinski stup i od tamo dobiti mirovinu. Svim novoumirovljenima prethodno je pružena šansa da od HANFA-e dobiju i izračun mirovine iz oba stupa, a od HZMO-a iz prvog stupa, te sami odaberu onu koja im je povoljnija.

Matematika je jasna

     I tako je bilo i jest. Samo, sada se vraćamo na bitno pitanje: koliko posto novoumirovljenih je u 2019. godini odabralo "prijelaz" u prvi javni mirovin­ski stup, a koliko ih bira dvostupačnu mirovinu?

Eto matematike koja vrišti i progovara punu istinu o drugom obveznom mirovinskom stupu kao pljački stoljeća.     Od ukupnog broja korisnika mirovina koji su bili osigurani u drugom stupu (5.495) i koji su ostvarili mirovinu prema Zakonu o mirovinskom osiguranju u 2019. godini, isplatu samo iz prvog stupa je izabralo 60,6 posto, odnosno 3.331 korisnik, a od toga 1.063 muš­karca i 2.268 žena.

     To potvrđuje dvije stvari: većina siromašnih radnika, koji nemaju pla­ću barem dvostruko višu od prosjeka, izabrali su za njih povoljniji prvi stup međugeneracijske solidarnosti, jer taj stup je povoljniji za siromašne i spašava one koje bi drugi stup kom­pletno bacio u bijedu. Drugo, za žene je prvi stup u pravilu bitno povoljniji,

jer bi daleko manje dobile isplatom i iz drugog stupa, koju je 2019. odabralo 39,7 posto odnosno 2.164 korisnika (1.177 muškaraca i 987 žena). Među onima koji optiraju za povratak u prvi stup dvostruko je više žena!

     Kako to ide u ovo korona vrijeme? Isti je trend rasta. Od ukupnog broja korisnika mirovina koji su bili osigu­rani u II. stupu (6.052) i koji su ostvarili mirovinu prema Zakonu o mirovinskom osiguranju u 2020. godini, isplatu samo iz prvog stupa je izabralo 63,3 posto odnosno 3.831 korisnik (1.108 muškaraca i 2.723 žena), dok je isplatu iz oba stupa odabralo 36,7 posto, odnosno 2.221 korisnika (1.190 muškaraca i 1.031 žena). Koliko bi bio povećan postotak povratnika u prvi stupa da četiri bankarska mirovinska fonda ne nude 15 posto isplate u kešu za potrošačke potrebe svojim kominten- tima ili pak za vraćanje dugova, ukoliko ostanu kod njih, može se nagađati, ali bi postotak pretrčavanja bio još veći.

Nestićeve krive teze

     Koliko iznosi prosječna mirovina za 2019. i 2020. godinu onih koji su odabrali "prijelaz" u prvi javni mirovinski stup, a koliko onih koji su izabrali dvo- stupačnu mirovinu? Prosječna mirovi-

na korisnika osnovnih mirovina (dvostupačna mirovina) ostvarenih prema Zakonu o mi­rovinskom osiguranju u 2019. godini iznosi 4.487,29 kuna, dok mi­rovina korisnika koji su se odlučili za 1. stup iznosi 3.139,80 kuna. Sve je jasno, zar ne?

     Međutim, ugledni zagovornik banaka i financijske supremacije iz Ekonomskog instituta, dr.sc. Danijel Nestić kaže sljedeće:„Teza o niskim mirovinama iz drugog stupa se stalno ponavlja, ali ona nije točna. Zaključak o neuspjehu drugog stupa koji se iz toga izvodi nije korektan". I tko je sad u pravu: brojke ili priče?

     Strane banke imaju četiri miro­vinska fonda u Hrvatskoj i ubiru iz svake plaće pet posto bruto plaće. Time oduzimaju novac koji bi bio u mirovinskom fondu gotovo dostatan, uz doprinose od preostalih 15 posto, za isplatu mirovina. Dakle, prvo država daje novac bankama, a onda te iste banke taj isti novac troše za otkup državnih obveznica, čime država od njih posuđuje (svoje vlasti­te!) novce, ali uz visoke kamate. Zar to nije financijska kuhinja dostojna Janafovog kluba u Slovenskoj ulici u Zagrebu?!

     I sada se čudite kako je u ovu priču zalutao Janaf? Zato što je u obranu Janafovog šefa Dragana Kovačevića ovih dana ustao i neoliberalni poli­tičar Radimir Čačić, hvaleći ga kao autora mirovinske reforme kojom je u vrijeme Račanove vlade uve­den drugi mirovinski stup, kojim je zapravo započela privatizacija miro­vinskog sustava. Bravo, Kovačević, kako je uopće ta ideja privatizacije tako važnog dijela socijalnog sustava zaživjela u doba socijaldemokratske vlasti? I kako je na nju ponosan ta­dašnji ministar mirovinskog sustava Davorko Vidović, koji se smatra ocem reforme? Tko je onda otac i majka privatizacije mirovina po čileanskom modelu i uz tapšanje po ramenu od strane Svjetske banke? Kovačević ili Vidović?

Čileanska veza

     I gle čuda, u medijima ni slova o takvom ozbiljnom detroniranju drugog obveznog mirovinskog stupa. Valjda urednici ne daju ne pisati protiv svojih sponzora kroz različite reklame. Valjda je to novinarska sloboda ili čak neznanje. Opisanu inicijativu za pravo odabira prigodom umirovljenja izborile su kroz Nacionalno vijeće za umirovljenike i starije osobe upravo umirovljeničke udruge, osobito Sindikat umirovljenika Hrvatske kao dugotrajni zagovaratelj transformacije drugog obveznog mi­rovinskog stupa u dobrovoljni. Takav ozbiljniji zalogaj nije prihvaćen, još ne. Ali će vjerojatno biti.

     Naime, drugi obvezni mirovinski stup je financijski model iz radioni­ce Svjetske banke i međunarodne financijske industrije i bankarskog lobija, i to upravo za postkomunističke i postdiktatorske zemlje. Poznat je i pod nazivom „Čileanski" model koji je zapravo uveo jedan diktator, Pinochet, a u Hrvatskoj ga je prvi puta grupi HDZ-ovih i neoliberalnih ekonomista u Opatiji 1995. godine, na poziv Bože Prke, predstavio Jose Pinera, Pinochetov bivši ministar rada i socijalne skrbi, koji je došao u misiju pokretanja opće privatizacije mirovin­skog sustava.    Paradoks je da je tog istog ministra 2013. godine nesuđeni premijer Karamarko naumio postaviti za svog savjetnika. Kakve bi tek štete nastupile da je do toga došlo.

     Tako je drugi stup gotovo bio uvje­ tovan svim novim članicama Europ­ske unije, no nisu ga sve prihvatile, poput Češke i Slo­venije, koje su odbile bilo kakav patronat Svjetske banke. Dru­ge su ga se zemlje odrekle nakon što su im računice kazale kako je riječ o mo­delu koji smanjuje mirovine i poveća­va javni dug. Pa ga je onda Mađarska

nacionalizirala, a Poljska i Slovačka su prihvatile model otvaranja prijelaza iz drugog stupa u prvi stup, te su ga time transformirale u dobrovoljni. Uskoro je to učinila i Bugarska, a Rumunjska je razmišljala, ali još nije i realizirala plan zbog snažnog neolibaralnog upliva na vladu.

Bankarsko kamatarenje

     Ovih dana je prva baltička zemlja, Estonija, skupila hrabrosti da od iduće godine provede reformu obveznog drugog stupa u dobrovoljni, te ga time praktički ukine. Ove jeseni je pokrenula mogućnost odabira svojim građanima za prijelaz iz drugog u prvi stup, ali i varijanta za povlačenje svih sredsta­va s osobnog računa uz doplatu 20 posto poreza na dobit. Stariji građani će imati nižu stopu poreza.

     Dakle, uz dvije baltičke zemlje koje su već bitno reformirale drugi mirovinski stup te smanjivale stope uplate, kao poslušnici međunarodne financijske industrije ostaju Hrvatska, te Rumunjska koja je ipak na putu transformacije.

     Drugi mirovinski stup je velika prijevara. Ukidanje obvezatnosti ka­pitalizirane štednje u većini srednjo­europskih i istočnih zemalja, prema neoliberalonom gledištu Danijela Nestića, prvenstveno je bila motivirana fiskalnim razlozima. Kod drugog stupa u vrijeme dok izdvajate doprinose za mirovinsku štednju, nedostaju sred­

stva za isplatu mirovina dosadašnjih umirovljenika.

     Točno je to što kažu ovi bankofili, ali zašto onda te iste banke uzimaju državne novce, da bi ih vrtjeli, a onda u toj vrtnji kamatarili svoju vlastitu zemlju. Podsjetimo da su svojedobno kamate koje su zaračunavali „domovini koju vole" iznosile i oko šest posto, daleko više nego na međunarodnom tržištu kredita. Sada su kamate male, dionice u pandemijsko vrijeme gube vrijednost, gubici drugog mirovinskog portfelja su ogromni i javnosti nepo­znati, a tržišta su nestabilna. Pa bi se sada ova četiri mirovinska bankarska fonda opet ogrebla o svoju državu, tako da se poveća visina doprinosa za obvezni drugi stup. Malo sutra.

Jasna A. Petrović