UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

   

GRAĐANI DRUGOG REDA

Umirovljenici bez prava na poticaje

 

     Našem Sindikatu umirovljenika javila se novopečena umirovljenica, 63-godišnja Mauricija Colledani koja je prije nešto više od pola godine odlučila otići u starosnu mirovinu nakon što je držala vlastiti obrt. No ubrzo je shvatila da sa 1.500 kuna, koliko joj iznosi mirovina, neće moći preži­vjeti, zbog čega je postala deprimirana. Stoga se odlučila vra­titi na tržište rada, kontaktirala je Hrvatski zavod za zapošlja­vanje kako bi se prijavila na burzu rada, naravno uz odluku da odustane od primanja mirovine.

     Kazala nam je kako joj cilj nije bio da se opet zaposli na puno radno vrijeme u nekoj tuđoj tvrtki, već se željela prijaviti na mjere potpore za samozapošljavanje, odnosno osnovala bi poslovni subjekt za koji je napravila vrlo detaljan i po njezi­nom sudu izvediv poslovni plan, ali za koji joj treba novčana potpora HZZ-a, jer nema novca da započne svoj biznis. Naža­lost, u telefonskom razgovoru iz HZZ-u su joj, kaže, poručili da nema pravo da se prijavi na burzu rada pa tako niti pravo na mjere aktivne politike zapošljavanja.

Zaboravite na jednakost

     Mauricija je iz tog razgovora zaključila da uopće nema pra­vo da se ponovno zaposli na puno radno vrijeme, što nije isti­na. Umirovljenik može stupiti u radni odnos u punom radnom vremenu, no tada mu se obustavlja isplata mirovine sve dok mu traje to zaposlenje. Iznimka su privilegirani umirovljeni vojni i policijski službenici koji mogu raditi puno radno vrije­me i zadržati pola mirovine.

     Kontaktirali smo središnji ured HZZ-a kako bi provjerili je li istina da umirovljenici, iako im je dozvoljeno raditi puno radno vrijeme, ne mogu ostvariti jednaka prava na burzi kao ostali zaposlenici.

     “S obzirom da navodite da je gospođa u mirovini, ne može se voditi u evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje kao nezaposlena osoba, ali se može prijaviti u evidenciju u statusu ostalog tražitelja zaposlenja pri čemu taj status ne omogućuje

uključivanje u mjere aktivne politike zapošljavanja. Ostali tra­žitelji zaposlenja su osobe koje trenutno rade, a žele promije­niti posao, redovni studenti ili učenici, umirovljenici i druge osobe koje žele koristiti usluge Zavoda, ali ne mogu koristiti prava iz statusa nezaposlenosti', napisali su nam u odgovoru iz HZZ-a pozivajući se na Zakon o tržištu rada.

Već viđena diskriminacija

     Dakle, Mauricija se može prijaviti u evidenciju HZZ-a, ali zapravo nema nikakva prava. Riječ je o očiglednoj diskrimi­naciji po dobi i po umirovljeničkom statusu. Mauricija nam je kazala kako sada sa 63 godine nije u ništa lošijem fizičkom i mentalnom stanju nego kad je imala 62 i pol godine kad je otišla u mirovinu, ili kad je imala 60 ili 50. I dalje može raditi jednako kvalitetno, a zbog iskustva kojeg je stekla tijekom du­gogodišnjeg rada vjeruje da bi njezin obrt bio uspješan. No, poticaje za bolji start neće dobiti.

     Diskriminacija prema umirovljenicima koji žele raditi bila je vidljiva i u prvom valu korona krize, kada je država odlu­čila dati poticaje poduzetnicima za zadržavanje zaposlenika u iznosima do 4.000 kuna, umirovljenici koji su bili zaposleni do pola radnog vremena nisu bili proporcionalno niti nikako obuhvaćeni tim mjerama, zbog čega je i u tri početna mjeseca krize opao broj zaposlenih umirovljenika do polovice radnog vremena, odnosno njihov broj se smanjio za više od 600 oso­ba. Stoga je SUH zatražio od Ministarstva rada da se uvedu i potpore za očuvanje radnih mjesta zaposlenih umirovljenika, no naš zahtjev nije uzet ni u razmatranje.

     Mauricija će se na kraju morati zaposliti u tuđoj tvrtki, pred njom je izbor da li će raditi puno radno vrijeme i ne primati mirovinu, ili raditi na pola radnog vremena i primati skromnih 1.500 kuna mirovine. Država ovakvim odlukama pokazuje da ju nije puno briga za egzistenciju umirovljenika te da se odno­si prema njima kao prema građanima drugog reda.

Igor Knežević