UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

  

Siromaštvo ubija

Konačna „formula" za umirovljenike

 

     Od kraja rata je prošlo 25 godina, a iz recesije se još nismo izvukli te je svaka treća osoba starija od 65 godina u zoni siromaštva. Sada, usporedo s pandemijom koronavirusa, kreće nova ekonomska kriza. Kakve će biti posljedice po starije osobe? Tragične. Ne samo što su zbog dobi izloženi najvišem stupnju rizika obo­ljenja i smrti zbog podivljalog virusa, već su i zbog rastuće socijalne isključe- nosti katapultirani na totalnu marginu društva i izloženi rizicima depresije i psihičkih tegoba, a zbog pandemij- skih posljedica po zdravstveni sustav i povećanim fizičkim patnjama uslijed nepravodobnog liječenja bolesti.

     Strmoglavi pad osobnog stan­darda, strah od ovrha, gubitka stana, sram zbog nemogućnosti pomaganja unučadi, gubitak obiteljskih i socijalnih interakcija i kohezije, zabrana kretanja, dovode do očaja. Također, stari su sve češće žrtve prijevara, opće proširenih ugovora o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju, zelenaških kredita, pa i internetskih prijevara, pljački i nasilja.

Samoubojstvo kao bijeg

     Društvena skrb spram starijih osoba je u Hrvatskoj na klimavim nogama, te će je tek nešto malo popraviti uvođenje nacionalne naknade za starije osobe od bijednih 800 kuna mjesečno za one najsiromašnije. No, najčitljiviji pokazatelj društvenog nemara za umirovljenike je činjenica da je udjel prosječne miro­vine iznosi samo 38 posto prosječne neto plaće, dok je konvencijom br. 102 Međunarodne organizacije rada pred­viđena stopa od najmanje 40 posto.

     Najgore je, međutim, što ionako je ranjiva populacija starijih ujedno i najizloženija samoubojstvima. Tako je 2019. godine prema podacima Hrvat­skog zavoda za javno zdravstvo stopa samoubojstava na svakih 100.000 sta­novnika starijih od 65 godina iznosila

28,9 posto, što je dvostruko više od stope svih samoubojica.

     I dok su 2017. godine od svih ostva­renih samoubojstava čak 40,1 posto počinile osobe starije od 65 godina, prema najnovijim podacima Ministarstva unutarnjih poslova 2019. su od ukupno 566 samoubojstava 38,5 posto počinile osobe iz te dobne skupine, što ukazuje na mali pad. Hoće li u 2020. godini biti povećan udjel starijih samoubojica ili će se ta generacija pokazati rezisten­tnom na višestruke izazove.

Smrt kao lijek

     Kad je riječ o 30.808 umirovljenika koji su napustili mirovinske statistike u prvih osam mjeseci u ovoj koro- na-godini, neupitno je da je riječ o siromašnijim osobama, jer je njihova prosječna mirovina 2.449 kuna, dok je prosječna mirovina 26.514 onih koji su se umirovili u 2020. čak 2.952 kune. Sve je jasno, siromaštvo ubija.

     Hoće li se ove godine uspjeti postići dogovor o uvođenju povoljnijeg mo­dela usklađivanja mirovina kojim bi se barem zaustavilo rapidno siromašenje umirovljenika, pitanje je bez odgovo­ra. Umirovljeničke udruge s razlogom su to uvrstile u prioritete Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe.

     Eto još jednog primjera nedostatka ljubavi države spram starijih: prosječna mirovina je 1999. godine iznosila 1.309 kuna, a danas iznosi 2.558 kuna, pa je time porasla za 1.249 kuna. Istodobno je prosječna neto plaća sa 3.055 kuna došla na 6.722 kune, tj. porasla je za 3.667 kuna. U ovoj godini plaće su, osobito minimalne, i dalje rasle, dok je najniža mirovina porasla samo jed­nom i to 3,13 posto. Mizerija.

     I onda svjedočimo istupima političara u javnosti prigodom kojih tvrde kako je samo potrebno raditi barem 40 godina, pa će i mirovina biti dostojanstvena, prosječno bar 4.669 kuna. Je li to isti­na? Nije. Znate i sami iz svog susjed­stva koliko je umirovljenika s „punim stažem" na rubu bijede s mirovinama ispod dvije tisuće kuna.

     Otvorili smo i Statističke informacije HZMO-a na dan 31. kolovoza 2020. i pogledali koliko iznosi prosječna mi­rovina umirovljenih prema članku 35. Zakona o mirovinskom osiguranju - za umirovljene s dugogodišnjih osi­guranjem. Takvih je 31.437 osoba sa prosječno 42 godine radnog staža, ali čak 78 posto njih ima mirovinu nižu od 4.500 kuna. Dragi političari, gdje vam je vaša matematika? Ni 40 godina staža ne jamči pravo na preživljavanje.

Jasna A. Petrović