UVODNA RIJEČ

Povratak u doba nestašica

Piše: Igor Knežević

     Svi umirovljenici još se sjećaju vremena socijalizma kada su zbog nestašice goriva jedan dan smjeli voziti samo automobile s parnim, a drugi dan s neparnim brojem tablica. Ili kad u trgovinama nije bilo banana, toalet papira i mnogih drugih proizvoda, što je često bila posljedica zamrzavanja cijena. Takav slučaj je danas u Kini, gdje su unatoč visokom rastu cijene ugljena, komunističke vlasti odlučile to­talno zamrznuti cijene struje za građane, te je posljedično došlo do nestašice i redukcija struje u dvije trećine kineskih provincija.

     Čeka li i nas scenarij tapkanja u mraku i paljenja svijeća ili hodanja po kući s dekama preko leđa jer nam ne radi grijanje? Možda se neki sjećaju i kad su kao djeca satima s roditeljima igrali,,gore-dolje", kako bi se ugrijali. Ovakav kineski scenarij vrlo vjerojatno nećemo doživjeti. Ali posljedice povećanja cijena za one najugroženije - umirovljenike, bit će slične. HEP naime predlaže povećanje cijene struje za 58 posto, a opskrbljivači plinom najavljuju da će od 1. travnja podići cijene od 59 do 86 posto, iako Vlada za sada uporno odbija tako visoke postotke rasta. Mnoge će taj cjenovni udar dodatno osiromašiti, zbog čega se od vlasti očekuje da mjerama ublaži najavljujuća poskupljenja struje i plina i njihove posljedice.

      Cijene većine proizvoda, pa tako i hrane na koju umirovljenici troše najveći dio svog budžeta, su i ovako zbog poskupljenja energenata u svijetu otišle jako gore, a poskupljenjem računa za struju i plin samo se stavlja „točka na i". Većina umirovljenika neće se moći ni grijati ni hladiti, ali ni hraniti. Usklađivanje mirovina ne prati dovoljno ni rast cijena, niti rast plaća, pa nam samo ostaje nada da će Vlada pronaći mehanizme kojima će ograničiti ovaj rast cijena.

     Ministar gospodarstva najavljuje smanjivanje PDV-a na energente kao jednu od mjera za spas. Eto, gle čuda, sada se PDV može smanjivati kad su svi ugroženi, a kad 700 tisuća umirovljenika živi godinama ispod linije siromaštva od 2.927 kuna, to nije razlog da im se umanje računi ili povećaju mirovine. Iako su najbrojnija dobna skupina, starije osobe nisu toliko zanimljive vladajućima, što su, ruku na srce, i sami dijelom krivi, jer se unatoč velikom glasačkom potencijalu, nikad nisu uspjeli ujediniti za vlastitu dobrobit. Dakako, to ne amnestira ni Vladu.

     Nerealno je očekivati da će Vlada uspjeti značajnije spriječiti rast svih cijena, tako da će se umirovljenici i ostali siromasi morati poslužiti starim dobrim trikovima - vlastita redukcija struje i zavrtanje ventila na radijatorima, posjećivanje susjeda koji imaju upaljeno grijanje, vožnja u krug u sredstvima javnog prijevoza, hodanje po trgovinama i šoping centrima, dakako samo razgledavajući i grijući se, jer nemaju novca za kupnju.

      „Ponekad mislimo kako siromaštvo znači samo biti gladan, gol i beskućnik. Najveće siromaštvo je kad si nepoželjan, nevoljen i nikog nije briga za tebe", mudra je misao Majke Tereze, koja se nažalost često ocrtava u našem društvu, jer su mnogi umirovljenici i starije osobe ostavljeni na milost i nemilost moderne otuđenosti čovjeka, kada često ni prvog susjeda nije briga kako ti je, a kamoli državu. Ne čudi stoga što su mnogi umirovljenici primorani dodatno raditi, bilo na crno ili ne, kopati po kontejnerima tražeći boce. Ne čudi ni činjenica da oko 40 posto svih samoubojstava u Hrvatskoj počine osobe starije od 65 godina. Njih, očito, nije za to briga...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

  

Siromaštvo ubija

Konačna „formula" za umirovljenike

 

     Od kraja rata je prošlo 25 godina, a iz recesije se još nismo izvukli te je svaka treća osoba starija od 65 godina u zoni siromaštva. Sada, usporedo s pandemijom koronavirusa, kreće nova ekonomska kriza. Kakve će biti posljedice po starije osobe? Tragične. Ne samo što su zbog dobi izloženi najvišem stupnju rizika obo­ljenja i smrti zbog podivljalog virusa, već su i zbog rastuće socijalne isključe- nosti katapultirani na totalnu marginu društva i izloženi rizicima depresije i psihičkih tegoba, a zbog pandemij- skih posljedica po zdravstveni sustav i povećanim fizičkim patnjama uslijed nepravodobnog liječenja bolesti.

     Strmoglavi pad osobnog stan­darda, strah od ovrha, gubitka stana, sram zbog nemogućnosti pomaganja unučadi, gubitak obiteljskih i socijalnih interakcija i kohezije, zabrana kretanja, dovode do očaja. Također, stari su sve češće žrtve prijevara, opće proširenih ugovora o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju, zelenaških kredita, pa i internetskih prijevara, pljački i nasilja.

Samoubojstvo kao bijeg

     Društvena skrb spram starijih osoba je u Hrvatskoj na klimavim nogama, te će je tek nešto malo popraviti uvođenje nacionalne naknade za starije osobe od bijednih 800 kuna mjesečno za one najsiromašnije. No, najčitljiviji pokazatelj društvenog nemara za umirovljenike je činjenica da je udjel prosječne miro­vine iznosi samo 38 posto prosječne neto plaće, dok je konvencijom br. 102 Međunarodne organizacije rada pred­viđena stopa od najmanje 40 posto.

     Najgore je, međutim, što ionako je ranjiva populacija starijih ujedno i najizloženija samoubojstvima. Tako je 2019. godine prema podacima Hrvat­skog zavoda za javno zdravstvo stopa samoubojstava na svakih 100.000 sta­novnika starijih od 65 godina iznosila

28,9 posto, što je dvostruko više od stope svih samoubojica.

     I dok su 2017. godine od svih ostva­renih samoubojstava čak 40,1 posto počinile osobe starije od 65 godina, prema najnovijim podacima Ministarstva unutarnjih poslova 2019. su od ukupno 566 samoubojstava 38,5 posto počinile osobe iz te dobne skupine, što ukazuje na mali pad. Hoće li u 2020. godini biti povećan udjel starijih samoubojica ili će se ta generacija pokazati rezisten­tnom na višestruke izazove.

Smrt kao lijek

     Kad je riječ o 30.808 umirovljenika koji su napustili mirovinske statistike u prvih osam mjeseci u ovoj koro- na-godini, neupitno je da je riječ o siromašnijim osobama, jer je njihova prosječna mirovina 2.449 kuna, dok je prosječna mirovina 26.514 onih koji su se umirovili u 2020. čak 2.952 kune. Sve je jasno, siromaštvo ubija.

     Hoće li se ove godine uspjeti postići dogovor o uvođenju povoljnijeg mo­dela usklađivanja mirovina kojim bi se barem zaustavilo rapidno siromašenje umirovljenika, pitanje je bez odgovo­ra. Umirovljeničke udruge s razlogom su to uvrstile u prioritete Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe.

     Eto još jednog primjera nedostatka ljubavi države spram starijih: prosječna mirovina je 1999. godine iznosila 1.309 kuna, a danas iznosi 2.558 kuna, pa je time porasla za 1.249 kuna. Istodobno je prosječna neto plaća sa 3.055 kuna došla na 6.722 kune, tj. porasla je za 3.667 kuna. U ovoj godini plaće su, osobito minimalne, i dalje rasle, dok je najniža mirovina porasla samo jed­nom i to 3,13 posto. Mizerija.

     I onda svjedočimo istupima političara u javnosti prigodom kojih tvrde kako je samo potrebno raditi barem 40 godina, pa će i mirovina biti dostojanstvena, prosječno bar 4.669 kuna. Je li to isti­na? Nije. Znate i sami iz svog susjed­stva koliko je umirovljenika s „punim stažem" na rubu bijede s mirovinama ispod dvije tisuće kuna.

     Otvorili smo i Statističke informacije HZMO-a na dan 31. kolovoza 2020. i pogledali koliko iznosi prosječna mi­rovina umirovljenih prema članku 35. Zakona o mirovinskom osiguranju - za umirovljene s dugogodišnjih osi­guranjem. Takvih je 31.437 osoba sa prosječno 42 godine radnog staža, ali čak 78 posto njih ima mirovinu nižu od 4.500 kuna. Dragi političari, gdje vam je vaša matematika? Ni 40 godina staža ne jamči pravo na preživljavanje.

Jasna A. Petrović