UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

  

ŠOKANTNO!

61 posto svih mirovina u zoni siromaštva

     Krajem kolovoza 2020. je službeno objavljena nova hrvatska linija siromaštva, koja za samca iznosi 2.710 kuna. Više od 700.000 umirovljenika je time i službeno postalo siromasima, a još kad se usporede rast mirovina i rast plaća, vidi se da su stariji od 65 godina, osobito žene, potonuli u bijedu.

     Službena statistika, dakle, smatra kako samac može preživjeti na granici siromaštva, ako ima mjesečni prihod viši od 2.710 kuna. Možda i može, no to je san većine umi­rovljenika doseći barem toliku mirovinu, iako su nerijetko odradili i po 40 godina staža. Kad bismo podijelili takvu mirovinu s aktualnom vrijednošću mirovine (AVM), koji sada iznosi 69,42 kune, linija siromaštva je istovjetna visini najniže mirovine za 39 godina radnog staža. Dovoljno? Nikako. Kako je moguće da radnik nakon skoro 40 godina rada može zaraditi samo mirovinu s granice siromaštva?!

     Još je gore ako je riječ o paru umirovljenika, jer za njih državna statistika smatra da mogu preživjeti sa samo 2.845 kuna. A ako uzmemo cenzus za nacionalnu naknadu, granica siromaštva je 800 kuna po osobi. Skandalozno! Hajde uskladite svoje metodologije i računice i zaštitite najugroženije.