UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

RAD UMIROVLJENIKA

Do kada nepravde?

 

     Krajem 2016. godine u Hrvatskoj je radilo oko 2.600 umi­rovljenika, a krajem 2017. njih oko 3.500. Brojka se kra­jem 2018. godine popela na 4.600, a ondaje uslijedila nova mirovinska reforma prema kojoj su od 1. siječnja 2019. godine, uz starosne i prijevremeni umirovljenici dobili mo­gućnost rada do polovice radnog vremena. Tadašnji ministar Pavić predvidio je kako će nove mjere u samo godinu dana dovesti do brojke od oko 20.000 zaposlenih umirovljenika.

     Do skoka broja zaposlenih umirovljenika je došlo, ali ne kolikoje Pavić predvidio. Takoje krajem siječnja 2020. bilo zaposleno njih 12.037, a u veljači je taj broj narastao na re­kordnih 12.524, da bi pojavom korone taj broj osjetno opao. Sljedeći mjesec, u ožujku ih je bilo zaposleno 11.904, dakle 600 umirovljenika je ostalo bez posla. Sindikat umirovljenika je zato u travnju zatražio od Ministarstva rada da omogući i zaposlenim umirovljenicima pravo na potporu u vrijeme ko-

rone, kako bi se očuvala njihova radna mjesta, no to se nije dogodilo.

     Unatoč tomu, u travnjuje broj zaposlenih umirovljenika ipak se malo oporavio i dosegao 12.010, da bi u svibnju taj broj narastao na 12.344 i približio se brojci od prije pande- mije. Udjel zaposlenih umirovljenika u cijeloj populaciji umi­rovljenika je malo veći od jedan posto. Taj bi broj bio i veći kada bi se pravo na rad omogućilo i korisnicima obiteljskih mirovina, kao najsiromašnijoj skupini umirovljenika. Neprav­da je napravljena i korisnicima najnižih mirovina, kojima se u slučaju zaposlenja usteže zakonski utvrđena najniža mirovina te se priznaje samo mirovina određena prema stažu i plaći. Umirovljeničke udruge te Pučka pravobraniteljica već dvije godine traže da se to izmijeni, ali ne nailaze na razumijevanje.

S druge strane, umirovljeni vojnici i policajci imaju dodat­no proširena prava na rad, jer mogu birati hoće li raditi na pola radnog vremena uz isplatu cijele mirovine ili pak na cijelo rad­no vrijeme uz isplatu pola mirovine. Što reći, nego da je riječ o dvostrukim standardima i nepravdi prema primateljima obi­teljske i najniže mirovine. Do kada?