UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

UMIROVLJENIČKI LIDERI BEZ POVJERENJA

SILVANO HRELJA

Ništa bez fotelje

     Silvano Hrelja, predsjednik je Hrvatske stranke umirov­ljenika od 2008. godine, a saborski je zastupnik za umirov­ljenike od 2003., od svoje 45. godine, a da nikad u životu nije bio umirovljenik. Hrelju je tada kandidirao Sindikat umirovljenika Hrvatske i financirao mu kampanju. Rođen je u selu Hreljani u Istri 14.3.1958., a od 2008. je na dužnosti predsjednika Hrvatske stranke umirovljenika.

     U Zagrebu je završio srednju elektrotehničku školu 1977., a kasnije, kao stipendist Uljanika, 1988. završava i Višu tehničku školu za sigurnost pri radu i zaštitu od požara te se zapošljava kao referent sigurnosti i zaštite na radu u Uljaniku, gdje gradi sindikalnu karijeru.

     Na zadnjim je parlamentarnim izborima u svojoj 8. jedi­nici Hrelja osvojio 2.395 preferencijalnih glasova, odnosno 3,48 posto svih glasova koje je osvojila tamošnja lista RE- START koalicije, ali lukavim predizbornim pregovorima sa SDP-om uspijeva po sedmi put osigurati poželjnu fotelju s plaćom od oko 18.000 kuna mjesečno.

 

MILIVOJ ŠPIKA

„Svestrani" desni umirovljenik

     Milivoj Špika je rođen 4. travnja 1959. u Trogiru te je završio Fakultet za fizičku kulturu u Zagrebu i postao pro­fesor tjelesne i zdravstvene kulture. Među inim, bio je dogradonačelnik Trogira, a onda se navodno preselio u Zagreb na poziv Bandića gdje je radio kao tajnik ureda ravnatelja u Županijskoj upravi za ceste Zagrebačke žu­panije, a sada kao pomoćnik glavnog tajnika za sportske programe Sportskog Saveza grada Zagreba.

S BUZ-om je s liste HDZ-a izabran u Sabor 2015. godine na samo deset mjeseci, gdje je ubrzo prešao u klub BM 365 - Stranka rada i solidarnosti.

     Inače, Blok umirovljenici zajedno je osnovan 2010. godine, a sada je izašao na izbore samostalno, a i u svo­joj (prvoj) izbornoj jedinici izborio „čak" 70 glasova. Nije ušao u Sabor već bi prije mogao ući u Rip Kirbyev „Vjero­vali ili ne".

 

LAZAR GRUJIĆ

Invalid pod sumnjom

     Lazar Grujić je diplomirani ekonomist iz Orešja (Sveta Ne­djelja), rođen je 12. rujna 1947. u Rumi u Srbiji. Radnu karijeru je okončao kao direktor Gajić GRADNJE d.o.o. Zagreb. Danas je predsjednik Stranke umirovljenika, koji je više puta bio kandi­dat za parlament, npr. na listi SDP-a, te HSU-a, ali neuspješno.

Od 1993. je, od svoje 46. godine, u invalidskoj mirovini po rješenju koje je potpisao dr. Drago Rubala, pravomoćno osu­đen za prodavanje lažnih mirovina. Rubala je Grujiću potpisao da je „100-postotni invalid zbog depresije, problema s cirkula­cijom, kralježnicom i kukovima". S osnove tjelesnog oštećenja Grujiću je utvrđeno 70 posto, a mirovina mu iznosi više od se­dam tisuća kuna.

     Stranka SU je registrirana 2000. godine, a na zadnjim izbo­rima je prvo dobila mjesto na listi Restart koalicije, a Grujić je nazivan „Berinim penzićem". Kako ga je Hreljin pristup Restar- tu odgurao u stranu, Grujić je otišao u koaliciju sa Škorinim Domoljubnim pokretom, gdje je u sedmoj jedinici osvojio samo 135 glasova. Nije osvojio mjesto u Saboru.