UVODNA RIJEČ

Nemam za kilo breskvi

Piše: Igor Knežević

     Telefonski pozivi razočaranih umirovljenika svakodnevica su rada u Sindikatu umirovljenika Hrvatske. Jedan takav poziv zaprimili smo od umirovljenice Jasne J. koja nas je nazvala nedugo nakon posljednjeg usklađivanja mirovina i požalila nam se da prima samo 1.700 kuna. „Možete li ikako ove u Vladi nagovoriti da nam povise mirovine, znate, ja jedva preživljavam", krenula je gospođa staloženo.

     No, nakon par minuta nije više mogla suspregnuti suze te nam je u plaču kazala: „Godinu dana nisam kupila kilogram breskvi, jednostavno si ih ne mogu priuštiti. Kako je moguće da bivši saborski zastupnici imaju povećanje mirovine od 200 kuna, a ja 40 kuna. Možete li se vi u SUH-u izboriti da nama siromaš­nima ipak daju veće povišice, a ovima smanje", upitala nas je. Odgovorili smo joj da je naš cilj povećanje mirovina u visini 100 posto povoljnijeg indeksa rasta plaća ili cijena, ali i da redovito upozoravamo da se trebaju uvesti dodatne „povišice" za one najsiromašnije. Tu je i ozbiljan problem pada udjela prosječne mirovine u prosječnoj plaći, koji je sada na sramotnih 35,99 posto.

     Obećali smo da ćemo zatražiti i da se kao socijalna mjera prilikom usklađivanja za one koji primaju do 2.000 kuna miro­vine, a takvih je 414 tisuća prema ZOMO-u, uvede 120 posto povoljnijeg indeksa, a one do 4.000 kuna, a takvih je 550 tisuća, za 110 posto.

     Time bi se ne samo zaustavio pad udjela mirovina u plaći, već bi on nakon desetljeća konstantnog pada počeo rasti, s ciljem da za desetak godina barem dođe na 40 posto, što je i dalje mizerno, ako se usporedi s drugim zemljama EU ili okruženja, primjerice Slovenijom i Srbijom gdje je udjel oko 50 posto.

Ideja o povećanim osnovicama usklađivanja za one s nižim mirovinama nisu neutemeljene i neizvedive kako to često do­nositelji odluka u Hrvatskoj prezentiraju u javnosti pozivajući se na zakone. Slični modeli„nagrađivanja siromašnijih" već postoje u Italiji, Latviji, Portugalu, Češkoj, te su ugrađeni kao opcija u zakone, a primjerice u Austriji, Bugarskoj i Španjolskoj se već nekoliko posljednjih godina uz redovito usklađivanje isplaćuju dodatne „povišice" siromašnijim umirovljenicima.

     U doba kada se forsira privatizacija mirovinskog sustava, možemo biti sretni što smo sačuvali prvi mirovinski stup, kao i javno zdravstvo, no nikako se ne mirimo s činjenicom da više od 730 tisuća umirovljenika živi ispod granice linije siromaštva.„Ako društvo nije u mogućnosti pomoći mnogobrojnim siromasima, neće biti kadro ni spasiti malobrojne bogataše", kazao je jednom prilikom J.F. Kennedy. I doista, gomilanje siromaha nikad nije donijelo dobroga društvu, a kad-tad je dovelo i do političkih promjena. Nezadovoljstvo hrvatskih siromaha je ogromno i samo se nakuplja i nakuplja. Dok jednom ne pukne...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

UNIVERZALNI TEMELJNI DOHODAK

Nakon korone - novo socijalno društvo

 

     Što kažete na ideju da se u svim ze­mljama uvede univerzalni temelj-ni dohodak, dovoljno visok da se može preživjeti uz dovoljno hrane i plaćene režije?

     Ekonomski utjecaj koronavirusa izazvao je ponovno otvaranje pita­nja univerzalnog temeljnog dohotka, kao potencijalnog središnjeg pojma sustava socijalne zaštite usmjerenog ka budućnosti, a koji bi bio jednako primjenjiv na lokalnoj, globalnoj, ali i svim razinama između.

     Pandemija je usmjerila misli čovje­čanstva na solidarnost i zajedništvo, pa i na promišljanja ne samo kako ri­ješiti mnoge neposredne izazove, već i kakav svijet želimo vidjeti nakon krize. U tom kontekstu ne iznenađuje da se ponovno pojavljuju pozivi na uvođe­nje takvog dohotka osnovne socijalne sigurnosti za svakog stanovnika. No, ni to ne može bez prepreka.

Solidarnost se isplati

     Glavna je zabrinutost da će takav dohodak destimulirati rad, što je po­grešno vjerovanje koje je već dokinu­to reakcijama na ovu krizu. Druga je dvojba da bi taj univerzalni dohodak jednostavno bio preskup te da bi „isti­snuo" druge oblike korisnih socijalnih izdataka, kao što su na primjer nužne usluge poput zdravstva. No, zar nisu vlade širom svijeta na ovu korona krizu reagirale tako da oslobađaju fi­nancijska sredstva u iznosima koji su još prije koji tjedan bili nezamislivi. U mnogim zemljama je svim građani­ma ili barem umirovljenicima isplaćen dodatak (npr. 100 eura u Srbiji, 130 do 300 eura na mirovine u Sloveniji).    Socijalne restrikcije koje obično prate ekonomske krize, stavljene su na led.

     Hajdemo pojasniti što je univer­zalni temeljni dohodak. To su redovna novčana primanja koja se bezuvjet­no isplaćuju svima bez prethodnog provjeravanja imovinskog stanja ili radnog statusa. To je možda najjed­nostavniji, najizravniji i najučinkovitiji oblik osiguranja temeljnog dohotka koji možemo zamisliti, osobito ako „svi" uključuje sve stanovnike odre­đenog područja ili administrativne jedinice. Takav prihod uključuje dje­cu, umirovljenike, migrante i tražitelje azila, one koji se školuju ili su u nekom obliku obuke, volontere, te njegova­telje bez naknade, što su naravno naj­češće žene. Naravno, u krizi poput ove koja slijedi nakon pandemije, taj bi do­hodak pomogao onima koji trenutno ne rade, uključujući i privremeno ne­zaposlene.

Mentalno i ekonomsko blagostanje

     Čini se da je ova ideja odjeknu­la u javnosti. Timothy Garton Ash sa sveučilišta Oxford nedavno je objavio istraživanje i otkriće da 71 posto Euro­pljana sada podržava univerzalni te­meljni dohodak.      Istovremeno, izvješće o finskom eksperimentu s osnovnim dohotkom pokazalo je neke pozitivne rezultate, u smislu mentalnog i eko­nomskog blagostanja primatelja, i to bez smanjenja zaposlenosti. Finski ministri stoga predlažu da se, ne više kao eksperimentalni projekt, uvede u postkorona vrijeme cjeloviti model, uvjereni kako će jamčiti sigurnost toli­ko potrebnu u doba nesigurnosti.

     Kakve posljedice ima trenutna kri­za za slučaj univerzalnog temeljnog dohotka i vjerojatnost da će on dobiti pravu političku privlačnost u razvije­nim državama, odnosno barem u svim zemljama članica Europske unije? Ako bi se krize ponovile, važno je rehabi­litirati pitanje ekonomske i socijalne ravnoteže, te na odgovarajućoj razini pružiti osnovnu sigurnosnu mrežu.

     Koliko će trajati oporavak poslije pandemije krajnje je neizvjesno, ali najvažnije je pitanje hoće li prihodi u razvijenim državama biti više ili manje nesigurni nakon oporavka. Upečatlji- viji aspekt krize bila je mnogo šira svi­jest o nesigurnosti specifičnih radnih odnosa i iskustvu prekarnih radnika u nesigurnim oblicima rada.    To bi moglo stvoriti zamah za poboljšanje njihove plaće i sigurnosti kroz regulaciju i za­konodavstvo - možda putem temelj­nog dohotka. Mnoge su države, poput Hrvatske, u prvim reagiranjima uvele snošenje minimalne plaće, odnosno refundaciju isplaćenih u dijelu iznosa.

     No, iako se ekonomska opravda­nost za rješavanje nesigurnosti dohot­ka može mijenjati, politika koja stoji iza univerzalnog temeljnog dohotka ostaje izazov. Da bi se provodila poli­tika potrebna je široka podrška razli­čitih stranaka i grupacija, ali vidljivo je koliko su duboko podijeljeni čak i pristaše socijalne države u svezi s ta­kvim temeljnim dohotkom. Bilo je to vidljivo u Hrvatskoj s nevjerojatnim reakcijama jedine parlamentarne umi­rovljeničke stranke HSU protiv nacio­nalne naknade za starije osobe, kojom bi se svima starijima od 65 godina i s prihodima nižima od 800 kuna osigu­rao takav iznos za preživljavanje. Pro­tiv isključivog prihodovnog kriterija, a bez imovinskog, reagirali su i brojni neoliberali bliski financijskoj industriji.

Mladi su „za"

     Međutim, podrška univerzalnom temeljnom dohotku je velika kod mla­đih osoba koje nisu nužno najozbiljni­je pogođene pandemijom. Kako nisu materijalno ovisne o općem osnov­nom dohotku, njihova je motivacija uglavnom ideološka ili vrijednosna, izvedena iz ideje o istinski univerza- lističkom pravu bez ikakvih radnih zahtjeva. S druge strane, neki tradicio­nalno jaki pristaše države blagostanja, poput starijih osoba s manje formal­nog obrazovanja, i dalje su skeptični prema univerzalnom temeljnom do­hotku. Jasno preferiraju tradicionalne preraspodjele i programe socijalnog osiguranja.

      Uvođenje novih socijalnih progra­ma, kako pokazuje povijest, uglavnom ovisi o pronalaženju širokih i održivih koalicija među različitim političkim skupinama. Teško da je ikada bilo do­voljno imati podršku samo onih koji bi bili izravni korisnici. U slučaju ovog univerzalnog dohotka međutim, ne­dostaje podrška još nekih skupina koje su u nepovoljnijem položaju, a koje inače podržavaju preraspodjelu i socijalnu državu općenito, zaslužuju više pozornosti u raspravi. Kako okupi­ti obje skupine - one koji podržavaju opći osnovni dohodak iz uglavnom ideoloških razloga i one koji bi imali koristi u smislu materijalnog osobnog interesa - ostaje izazov bez odgovora.

     I tako su se povezali Europski stup socijalnih prava koji je 2017. godine u točki 14. predvidio kao jedno od 20 temeljnih načela da „svatko kome nedostaju dovoljna sredstva za život imaju pravo na odgovarajuća minimalna primanja kojima će im se jamčiti život u dostojanstvu u svim fazama njihovog

života, kao i učinkovit pristup u dosezanju dobara i usluga“. U nadi da će to biti i ostvareno…

Jasna A. Petrović