UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

MINISTARSTVO PRAVOSUĐA ODGOVORILO

Baš nas briga za lešinarenje staraca

 

     Sindikat umirovljenika Hrvatske po deveti put je u siječnju 2020. godi­ne uputio Ministarstvu pravosuđa inicijativu za izmjene Zakona o obve­znim odnosima (ZOO) u vezi instituta dosmrtnog i doživotnog uzdržavanja. Ovoga puta detaljno obrazložene pri­jedloge za ukidanje dosmrtnog uzdr­žavanja te donormiranje doživotnog uzdržavanja supotpisala je i Matica umirovljenika Hrvatske. Do sada su podršku ukidanju dosmrtnog uzdrža­vanja dali i Ministarstvo za demografi­ju, obitelj, mlade i socijalnu politiku te Pučka pravobraniteljica.

     Međutim, Ministarstvo se apsolutno protivi ikakvim izmjenama, ostavljajući time prostor daljnjem bujanju lešinar- ske industrije van svake kontrole. Sve masovnije prijevare starijih osoba, koje nerijetko završe sa zanemarivanjem ili čak psihičkim i fizičkim nasiljem, očito ih ne zanimaju, jer normalno je da ugo­vore o uzdržavanju potpisuju neupu­ćene starice i starci bez razumijevanja razlike.

Prijevara će ionako biti

     Upravo zato što se dosmrtnim ugo­vorom imovina uzdržavane osobe od­mah prenosi na uzdržavatelja, prvi i po­četni zahtjev SUH-a i MUH-a je ukidanje instituta dosmrtnog uzdržavanja. Od­govor Ministarstva pravosuđa je kako se „brisanjem odredaba ZOO-a kojima je uređen taj ugovor ne bi onemogući­lo sklapanje ugovora o dosmrtnom uz­državanju, jer bi se takvi ugovori mogli sklapati na temelju općih odredbi ob­veznog prava, s time da za njihovu va­ljanost ne bi bila propisana navedena stroga forma". Dakle, apsurda li, tu nije bitno da li treba smanjiti rizik prijevara oduzimanja imovine u trenutku potpi­sivanja takvog ugovora, već je bitno da bi se prijevare i onako događale i bez takvog instituta uzdržavanja! Poznato je da starije osobe uopće ne razlikuju dosmrtno od doživotnog uzdržavanja, pa je to argument više za ukidanje do­smrtnog koje dovodi uzdržavane oso­be u zabludu.

     SUH i MUH su predložili, među ostalim, da se obavezno uvede registar ugovora o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju pri upravnom odjelu ili centru za socijalnu skrb grada ili op­ćine na čijem području živi primatelj uzdržavanja, kako bi se moglo pratiti proširenost takvog lešinarskog biznisa, no Ministarstvo pravosuđa i to odbija. „Smatramo da je upitna praktična svrha vođenja takvog registra, jer ugovor o doživotnom uzdržavanju je jedan od imenovanih, naplatnih, dvostrano- obvezujućih ugovora", naglašavaju, a posebno se protive mogućem uvidu u takve registre. Kako bi se onda moglo stati na kraj profesionalnim predatori­ma koji potpisuju na desetke, pa i sto­tine ugovora o uzdržavanju, jer tako najlakše dolaze do nekretnina.

Ministarstvo bez srca

     Na prijedlog umirovljeničkih udruga da se ograniči broj sklopljenih ugovora na doživotno uzdržavanje na najviše dva, Ministarstvo odgova­ra kako bi „zakonsko ograničavanje broja ugovora o doživotnom uzdrža­vanju koje jedna osoba kao davatelj uzdržavanja može sklopiti bilo u su­protnosti s načelom slobode uređiva­nja obveznih odnosa". U ime slobode davatelja uzdržavanja i slobodnog biznisa, Ministarstvo odbija ograničiti broj ugovora. Može ih biti i stotinjak, kao u navodnom slučaju jednog odv­jetničkog ureda, ili desetak kod profe­sionalnih uzdržavatelja ili obiteljskih domova za starije i nemoćne. I Pučka pravobraniteljica svake godine u pre­porukama svog godišnjeg Izvješća o radu uporno traži od        Javnobilježničke komore da uvede registar ugovora. I nikom ništa.

Pomoćnica ministra Mirela Fučkar je potpisala cijelo očitovanje, naglasivši kako ne smatra „prihvatlji­vim propisivanje ništetnosti ugovo­ra samo zbog činjenice da je ugovor sklopljen s osobom određenog za­nimanja", i to zato što su SUH i MUH pozdravili što je u Zakonu o socijal­noj skrbi, koji je stupio na snagu 30. prosinca 2017., propisana ništetnost ugovora o otuđenju ili opterećenju nekretnine korisnika koji bi s korisni­kom kojem pruža socijalnu uslugu sklopila pravna ili fizička osoba koja obavlja djelatnost socijalne skrbi ili takav ugovor koji bi sklopili bračni ili izvanbračni drug, životni partner ili neformalni životni partner te srod­nik u ravnoj ili pobočnoj liniji do dru­gog stupnja srodstva". Da je do ove stručnjakinje, i to bi se ukinulo jer „ne smatramo prihvatljivim propisivanje ništetnosti ugovora samo zbog činje­nice da je ugovor sklopljen s osobom određenog zanimanja"!?

Cinizam bez presedana

     Zatraženo je još puno toga, no svakako je značajan prijedlog da se tužbe za raskid ugovora rješavaju po hitnom postupku, i to da parnica poč­ne u roku od 15 dana, a presuda do­nese najkasnije kroz šest mjeseci. Mi­nistarska pravosudna ekipa je i protiv toga, jer ironiziraju kako onda proizla­zi da bi razlog za propisivanje hitno­sti u ovoj vrsti postupka bila životna dob primatelja uzdržavanja - u tom bi slučaju za sve parnične postupke trebalo propisati s koliko godina dob parničnih stranaka zahtijeva hitnost u postupanju, što smatramo da nije opravdano". Ali im je opravdano da gotovo ni jedan postupak za raskid ugovora završi prije smrti tužitelja.

     Teško je shvatiti žilavost Ministar­stva pravosuđa kojom uporno brane institut dosmrtnog uzdržavanja koje su uveli 2006. godine bez ikakve po­trebe, kao i podnormiranost instituta doživotnog uzdržavanja, kojom su širom otvorena vrata besprimjernoj pljački nekretnina starijih osoba. To je isto kao da brane zelenaške kredite, čak i kad je jasno da je riječ o pljački. Doista je vrijeme da se to pitanje ko­načno riješi.

Jasna A. Petrović