UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

KAKO JE HZMO OTEO DOMOVE UMIROVLJENIKA

Posao vaš, pare naše

 

     Na zahtjev predstavnika Sindikata umirovljenika Hrvatske i Matice umirovljenika u Upravnom vi­jeću Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) 10. travnja 2020. godine je članovima   Upravnog vijeća dostavljena informacija o vlasništvu HZMO-a nad domovima za starije i nemoćne osobe.   Umirovljeničke udruge su, naime, zatražile da se hitno usvoji zakon ko­jim bi se ukupno vlasništvo nad domovima „spustilo'' na županije kao osnivače, odnosno nad same domove. Poznato je da je 2001. godine Republika Hrvatska pre­nijela osnivačka prava nad domovima na županije, ali je zaboravila uz obveze spustiti i prava, tj. vlasništvo nad tim istima domovima.

     Tako su se živahni HDZ-ovi mladi liberali koji su osvo­jili čelna mjesta u HZMO-u za zadnje HDZ-ove vlade, po­čeli veseliti kako će sada moći zarađivati i na domovima, pa su im ponudili da otkupe svoje zgrade ili im plaćaju najamninu, njima u HZMO! Možete li to zamisliti da na domovima izgrađenim radničkim novcem iz mirovin­skih doprinosa, razigrani dečki žele zarađivati. Profit pod svaku cijenu! A to što su domovi zablokirani u radu, odr­žavaju zgrade, nastoje proširiti kapacitete, ne mogu apli­cirati za europske projekte i fondove, to nije njih briga. Eto, čak krajnje bahato za 40. sjednicu Upravnog vijeća uputili su opširno   obrazloženje zašto su svi domovi nji­hovi i zašto oni na njima trebaju zarađivati.

Preuzeli vlasništvo bez obaveze

     „HZMO na području Republike Hrvatske ima u vla­sništvu 31 nekretninu (objekt) koje koriste ustanove - Domovi za starije (i nemoćne) osobe za obavljanje svoje djelatnosti. Zemljišnoknjižni status predmetnih nekret­nina je sljedeći:

-u zemljišnim knjigama Zavod je upisan kao samovlasnik 20 objekata

-Zavod je suvlasnik nekretnine u Novigradu u suvla­sničkom omjeru: Grad Novigrad 49,50%, Dom za sta­rije i nemoćne osobe 20,50% i HZMO 30%.

 

-u 6 slučajeva u zemljišnim knjigama je upisano samo zemljište bez objekta, a kao nositelj vlasništva upisan je pravni prednik Zavoda, stoga je prije raspolaganja prethodno potrebno urediti zemljišnoknjižno stanje,

 

-za 4 nekretnine domova utvrđuje se vlasništvo, Za­vod raspolaže određenom dokumentacijom teme­ljem koje će se pokušati izmijeniti zatečeno zemljišno knjižno stanje'.

     Krajem 2015. godine izvršena je procjena tržišne vri­jednosti. Ukupna tržišna vrijednost objekata domova koji su u vlasništvu (suvlasništvu) HZMO-a je 1,6 milijar­di kuna, a četiri nekretnine za koje se još utvrđuje vla­sništvo procijenjeno je na 122,4 milijuna kuna, ukupno, dakle, 1,74 milijarde kuna.

     Šefovi HZMO-a otvoreno priznaju kako su im se u proteklom razdoblju obraćale jedinice lokalne i područ­ne samouprave sa zahtjevima da se na njih bez naknade prenese vlasništvo nad navedenim nekretninama, što su oni odbijali s obrazloženjem da ne mogu prenijeti vlasništvo bez naknade pa su zato predlagali uspostavu zakupnog odnosa pa čak i kupoprodaju.

Upisalo ih u zemljišne knjige

     Znate li zašto domovi koji obavljaju svoje socijalne usluge izravno vezano uz nekretnine, ne mogu doista i raspolagati tim nekretninama? Eto odgovor HZMO-a. „Člankom 36. Zakona o izmjenama i dopunama Zako­na o socijalnoj skrbi određeno je da će Vlada Republike Hrvatske ili ministarstvo koje ona ovlasti, prenijeti odlu­kom svoja osnivačka prava nad domovima socijalne skrbi na jedinice i to s 1. siječnjem 2002... Iako su prema članku 78. Zakona o ustanovama domovi umi­rovljenika postali javne ustanove čiji je osnivač Repu­blika Hrvatska, Republika Hrvatska nije postala vlasnik nekretnina u kojima domovi obavljaju djelatnost".

     Dakle, da zbrka bude potpuna, jedinice područne (regionalne) samouprave nisu postale vlasnici tih ne­kretnina, već su postali vlasništvo mirovinskog Zavoda, jer su, navode „u svrhu rješavanja stambenih i socijalno-zdravstvenih potreba umirovljenika, pravni prednici Zavoda, investirali u izgradnju objekata domova umi­rovljenika sredstvima za stambenu izgradnju namije­njenim za zadovoljavanje stambenih potreba korisnika mirovina i invalida rada.

Ironija bez presedana

    I tako je HZMO čudnim putevima hrvatske birokra­cije postao upisan u zemljišne knjige općinskih sudova kao vlasnik svih domova umirovljenika. Kako članak 35. Zakona o vlasništvu propisuje da su Republika      Hrvatska i druge osobe javnog prava, u odnosu na nekretnine u njihovu vlasništvu, dužne postupati kao dobar domaćin i odgovaraju za to, HZMO uporno odbija zahtjeve za pri­jenosom bez naknade svog prava vlasništva na osnivače domova za starije (i nemoćne) osobe. Dakle, gle ironije, skrbe kao dobar vlasnik o svojoj (javnoj) imovini.

A rješenje je tak

Jasna A. Petrović