UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

ŠUTNJA MINISTARSTVA PRAVOSUĐA

Kada izmjene zakona

 

     Pravnom savjetovalištu Sindikata umirovljenika Hrvatske (SUH) sva­kodnevno se obraćaju umirovljenici i druge starije osobe, žaleći se na zlouporabu instituta uzdržavanja, jer su kao primatelji uzdržavanja nerijetko izloženi povredama dostojanstva, prijevarama i zlostavljanju od strane davatelja uzdr­žavanja, zbog čega su prinuđeni putem suda tražiti da se ugovor raskine, no zbog dugotrajnosti sudskog postupka i svoje poodmakle životne dobi, najčešće sudski pravorijek ne dočekaju.

     Zbog brojnih zlouporaba ugovora o doživotnom uzdržavanju od strane davatelja uzdržavanja, nameće se zaključak o nužnosti intervencija države izmjenom zakona, i to na prvom mjestu uvođenjem regi­stra svih u

traži da se utvrdi vjerodostojnost osobe koja se utvrđuje za uzdržavatelja, na način da ne smije biti kažnjavana za određe­na kaznena djela (protiv života i tijela te imovine) što bi upućivalo na mogućnost

činjenja kaznenih djela prema primatelju uzdržavanja.

Smrt prije pravde

     Naposljetku, sudski sporovi vezani za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju moraju zbog svoje prirode - životna dob primatelja uzdržavanja - imati prednost pri rješavanju sporova na način da se u roku od 15 dana sazove prvo ročište, a presuda donese najkasnije u roku od tri mjeseca,

zato jer primatelj uzdržavanja u pravilu umre prije okončanja postupka.

     No, ugovor o dosmrtnom uzdržavanju jedan je od najprjepornijih instituta Zakona o obveznim odnosima u koji je ugrađen 2006. godine, a dotad je kao neimenovan ugovor bio primjenjivan u praksi. Iz Zakona o nasljeđivanju preuzet je institut ugovora o doživotnom uzdržavanju. Oba ugovora su vrlo slična, kako formom tako i sadržajem. Sam naziv ugovora „doživotno uzdržavanje" i „dosmrtno uzdržavanje" dovodi u zablu­du u pogledu identifikacije ugovora tako da primatelj uzdržavanja nerijetko ne zna koji ugovor potpisuje, a anketom Pučke pravobraniteljice iz 2019. godine na repre­zentativnom uzorku je ustanovljeno da samo sedam posto anketiranih razlikuje ta dva tipa ugovora.

     To i ne čudi jer obveze davatelja uzdržavanja praktički su identične u obje vrste ugovora. Ono što ih čini različitim jeste određivanje trenutka prijelaza imovine primatelja uzdržavanja. Dok je kod ugovora o doživotnom uzdržavanju prijenos imovine primatelja uzdržavanja odgođen do njegove smrti, kod ugovora o dosmrtnom uzdržavanju prijenos imovine uzdržavanog moguć je odmah nakon ovjere ugovora na sudu ili solemnizacije kod javnog bilježnika.  

Spora država

     Pravnom savjetovalištu SUH-a, koje godišnje kontaktira oko 2.000 starijih osoba, često se prijavljuju zlouporabe nastale sklapanjem ugovora o dosmrtnom uzdržavanju. Od 2012. godine, najmanje jednom godišnje SUH se obraća Ministarstvu pravosuđa s inicijativom za izmjene Zakona o obveznim odnosima, na način da se ukine institut dosmrtnog uzdržavanja i uvedu spome­nute izmjene.

     Ove godine SUH-u se pridružila i Mati­ca umirovljenika te su zajedno 8. siječnja 2020. Ministarstvu pravosuđa uputili novu inicijativu za izmjenu i dopunu dijelova Zakona o obveznim odnosima, na koju je Ministarstvo reagiralo tek nakon požurnice u travnju 2020. birokratskim odgovorom kako su „isti dopis zaprimili i uputili ga nadležnoj Upravi Ministarstva".

Ukratko, državi se ne žuri izmijeniti za­konodavni okvir koji izravno ugrožava veliki broj umirovljenika i starijih osoba. Dokle?

Sunčica Polovina Jurca