UVODNA RIJEČ

Nemam za kilo breskvi

Piše: Igor Knežević

     Telefonski pozivi razočaranih umirovljenika svakodnevica su rada u Sindikatu umirovljenika Hrvatske. Jedan takav poziv zaprimili smo od umirovljenice Jasne J. koja nas je nazvala nedugo nakon posljednjeg usklađivanja mirovina i požalila nam se da prima samo 1.700 kuna. „Možete li ikako ove u Vladi nagovoriti da nam povise mirovine, znate, ja jedva preživljavam", krenula je gospođa staloženo.

     No, nakon par minuta nije više mogla suspregnuti suze te nam je u plaču kazala: „Godinu dana nisam kupila kilogram breskvi, jednostavno si ih ne mogu priuštiti. Kako je moguće da bivši saborski zastupnici imaju povećanje mirovine od 200 kuna, a ja 40 kuna. Možete li se vi u SUH-u izboriti da nama siromaš­nima ipak daju veće povišice, a ovima smanje", upitala nas je. Odgovorili smo joj da je naš cilj povećanje mirovina u visini 100 posto povoljnijeg indeksa rasta plaća ili cijena, ali i da redovito upozoravamo da se trebaju uvesti dodatne „povišice" za one najsiromašnije. Tu je i ozbiljan problem pada udjela prosječne mirovine u prosječnoj plaći, koji je sada na sramotnih 35,99 posto.

     Obećali smo da ćemo zatražiti i da se kao socijalna mjera prilikom usklađivanja za one koji primaju do 2.000 kuna miro­vine, a takvih je 414 tisuća prema ZOMO-u, uvede 120 posto povoljnijeg indeksa, a one do 4.000 kuna, a takvih je 550 tisuća, za 110 posto.

     Time bi se ne samo zaustavio pad udjela mirovina u plaći, već bi on nakon desetljeća konstantnog pada počeo rasti, s ciljem da za desetak godina barem dođe na 40 posto, što je i dalje mizerno, ako se usporedi s drugim zemljama EU ili okruženja, primjerice Slovenijom i Srbijom gdje je udjel oko 50 posto.

Ideja o povećanim osnovicama usklađivanja za one s nižim mirovinama nisu neutemeljene i neizvedive kako to često do­nositelji odluka u Hrvatskoj prezentiraju u javnosti pozivajući se na zakone. Slični modeli„nagrađivanja siromašnijih" već postoje u Italiji, Latviji, Portugalu, Češkoj, te su ugrađeni kao opcija u zakone, a primjerice u Austriji, Bugarskoj i Španjolskoj se već nekoliko posljednjih godina uz redovito usklađivanje isplaćuju dodatne „povišice" siromašnijim umirovljenicima.

     U doba kada se forsira privatizacija mirovinskog sustava, možemo biti sretni što smo sačuvali prvi mirovinski stup, kao i javno zdravstvo, no nikako se ne mirimo s činjenicom da više od 730 tisuća umirovljenika živi ispod granice linije siromaštva.„Ako društvo nije u mogućnosti pomoći mnogobrojnim siromasima, neće biti kadro ni spasiti malobrojne bogataše", kazao je jednom prilikom J.F. Kennedy. I doista, gomilanje siromaha nikad nije donijelo dobroga društvu, a kad-tad je dovelo i do političkih promjena. Nezadovoljstvo hrvatskih siromaha je ogromno i samo se nakuplja i nakuplja. Dok jednom ne pukne...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

JEZIVI SLUČAJEVI MRTVIH STARICA

Kad nitko ne pita za žive i mrtve

 

     Krajem veljače 2020. godine u medi­jima su se pojavile dvije šokantne vijesti o pronalasku mrtvih starica. Prvi slučaj dogodio se u Međimurju, gdje je provalnik na smrt istukao 77-go- dišnju staricu. Ono što je dodatno gro­zno u cijeloj priči je da je tijelo starice pronađeno tek dva tjedna nakon uboj­stva, a još gore je da staričin sin živi u selu udaljenom nekoliko kilometara.

     Drugi, još nevjerojatniji slučaj, do­godio se u novozagrebačkom kvartu Savski gaj. Tijelo 83-godišnjakinje pro­nađeno je tek nakon 15 mjeseci. Susjedi su (konačno) odlučili pozvati policiju jer su se na njezinom otvorenom balkonu skupljali golubovi i radili nered. Starica je, pretpostavlja se, pokušavajući staviti zavjesu izgubila ravnotežu, pala i umrla. Ružnije od same takve smrti je pomisao da nitko od susjeda 15 mjeseci nije uči­nio ništa kako bi se raspitao gdje je sta­rica i je li još živa.

Kad si star i sam

     Starica je živjela sama nakon smrti supruga, a u proljeće 2018. joj je umrla kćer. U jesen 2018. završila je u bolnici na dva dana zbog povišenog šećera, a jedna susjeda obavijestila joj je o tome zeta. Nakon izlaska iz bolnice se javila toj susjedi koja je nakon toga više nije vidjela. Prema izjavi susjede, ona joj je nakon toga tjednima zvonila na vrata, zvala ju na telefon, ali umjesto da za­ključi da sa staricom nešto nije u redu, susjeda je zaključila da je zet staricu vje­rojatno zbrinuo u neki dom.

     Tek nakon što su se golubovi počeli okupljati u velikom broju, susjed ispod je zajedno s predstavnikom stanara po­zvao policiju. Upitali smo poznatu psi- hologinju Ljubicu Uvodić-Vranić kako je moguće da nikom od susjeda nije palo na pamet raspitati se što je sa staricom i ranije pozvati policiju.

     „U malom mjestu ljudi ne gledaju to­liko TV i čitaju novine, nego brinu brigu o susjedima. U velikom gradu je suprot­na situacija, živimo tako da ne znamo nikoga na katu i nitko ne poznaje nas, čak i ako se slučajno sretnemo u liftu pravimo se da se ne poznamo. Čini nam se da smo tako zaštićeni od uplitanja u naše privatne prilike. Svaki stil života pa tako i onaj na selu ima svoje prednosti i nedostatke. Na selu vam je susjed i centar za socijalni rad i dežurna ljekarna i dućan koji radi od 0 do 24. U velikom gradu imamo puno ustanova koje i da imaju sto puta više zaposlenih ne bi mo­gle nadomjestiti dobrosusjedsku inter­venciju. Nažalost, ne njegujemo takve

 

 

odnose, mislim čak da ih mnogi smatra­ju primitivnima, pa pomalo otuđenost života u velikom gradu rezultira između ostalog i ovakvim nevjerojatnim i za­strašujućim događajima", kazala nam je Uvodić-Vranić.

     Dakako, postavlja se pitanje i što je sa zetom koji je vjerojatno bio jedina bliska osoba s pokojnom. Zašto on nije ostao u kontaktu sa staricom, samo on zna.

„Rodbina će se pojaviti na ostavinskoj"

     O oba slučaja pronalaska tijela stari­ca naširoko se povela rasprava i na na­šoj tematskoj Facebook stranici „Pokret protiv siromaštva starijih osoba". Za za­grebački slučaj Nadežda Žigić Đukarić iz Bjelovara je napisala: „Što se vi čudi­te i zgražate, rođena djeca s razlogom ili bez, ne pitaju za roditelje. Danas je otuđenost strašno velika, svi smo se mi promijenili, vremena su odurna, politika nam je uništila živote i dostojanstvo i ljudi su se povukli u sebe i nemaju živa­ca više za sebe, a kamoli za nekog dru­gog. Zapravo svatko od nas bi trebao naći krivca u sebi. Nekada su se ljudi više družili, danas je to rijetkost. U zgradama ljudi ne pozdravljaju jedni druge u liftu i hodnicima."

     Marija Beljak iz Sesveta je napisala: „Za koju godinu budu nas palili za faš- nik na lomači. Mene živo interesira, a si­gurno i vas, koliko rođaka bude došlo na ostavinsku raspravu za stan koji je starica ostavila".

     O slučaju iz Međimurja pak Zlatko Marijanović iz Vinkovaca je napisao: „Sramota za njezinog sina, susjede i rod­binu... Kakav smo mi to narod uopće, Bože sačuvaj". Marija Milutin iz Virovitice je napisala: „Žalosno, stvarno je u starosti bila usamljena, tko zna što je sve proživje­la. Ni sina, ni susjeda nije imala, to je veli­ka sramota za sve njih."

Otuđeni susjedi

     Kako je moguće da se događaju ova­kvi slučajevi nebrige upitali smo Sandru Vukušić, urednicu portala trecadob.com i sociologinju koja nam je kazala: „Redo­vito pišemo o potrebama starijih ljudi, koji su u Hrvatskoj prilično zakinuti, bilo financijski, bilo socijalno, bilo psihološ­ki. Nedavno smo izvijestili o brojkama koje govore o porastu zlostavljanja sta­rijih osoba. Svjedočili smo u posljednje vrijeme o njihovim stravičnim uvjetima života u domovima i udomiteljskim obi­teljima. Ove vijesti o tijelima starica koje su trunule, nažalost, logični su slijed svih tih dosadašnjih medijskih napisa", spomenula je.

     „Društvo se iz dana u dan sve više otuđuje, a to se ponajviše obija o naj­slabije, financijski nestabilne te starije pripadnike društva. Nevjerojatno je da ove starice nisu imale nekoga tko bi ih redovito posjećivao i pomogao im, bilo članovi obitelji, susjedi i prijatelji ili dje­latnici u lokalnoj zajednici", dodaje soci- ologinja i zaključuje:

     „Ovo je još jedna u nizu poruka koja nam govori kako je krajnje vrijeme da zaustavimo taj negativan smjer kojim društvo ide i da pokušamo biti što je više moguće empatični, pomagati jedni drugima i zajednički tražiti rješenja za sve probleme na koje ovo društvo nai­lazi. Ne učinimo li to sada, bojimo se da ćemo u budućnosti žaliti".

     I doista, ovi jezivi slučajevi trebaju biti upozorenje svima nama da obrati­mo više pozornosti i njegujemo dobre odnose s našim prvim susjedima, pogo­tovo ako su stari i nemaju nikog, kako bi se ovakve mučne situacije izbjegle u budućnosti.

Igor Knežević