UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

DVOSTRUKA MJERILA

Radiš pola, računaš cijelo?!

 

     Većini zaposlenih u Hrvatskoj rad­no vrijeme iznosi osam sati na dan, no rad je moguće ugovoriti i na manje sati. Tada se najčešće sklapa­ju ugovori na pola radnog vremena, no u praksi, mogu se ugovoriti i poslovi u kojima se radi i samo jedan sat dnevno. I tu dolazimo do bizarnosti hrvatskog radnog zakonodavstva i mirovinskog sustava. Naime, osoba koja radi samo jedan sat dnevno 15 godina, imat će isti broj godina staža (15) kao i osoba koja je 15 godina radila u punom radnom vremenu.

     U prvom teoretskom slučaju, radnik koji radi punih osam sati na dan u godini odradi 2.080 sati, dok u drugom slučaju, radnik koji radi samo jedan sat na dan u godini odradi 260 sati. No, prema zako­nu, oboje za taj rad će dobiti po jednu godinu staža. Uzmemo li u obzir da obje te osobe odu s tih 15 godina radnog staža u starosnu mirovinu, stvar postaje još gora, jer bi obje osobe mogle imati približno isti iznos mirovine.

Paradoksalna situacija

     Naime, u skladu s mirovinskim pro­pisima, osoba koja je radila jedan sat dnevno imat će formalno znatno nižu mirovinu, ali će takav radnik u mirovini primati zajamčenu najni­žu mirovinu koja mu pripada za njegov mirovinski staž. Prema za­dnjim podatcima, najniža mirovina za 15 godina sta­ža iznosi 1.026,75 kuna, za 20 go­dina staža 1.369 kuna, za 30 godi­na staža 2.053,50 kuna, a za 40 go­dina staža 2.738 kuna. I tu dolazi­mo do paradoksa.

     Naime, u prak­si je moguće da osoba koja je skupila 15 godina staža radeći za ispodprosječnu i prosječnu plaću na puno radno vrije­me dobije najnižu mirovinu od 1.026,75 kuna, a osoba koja je radila 20 godina samo jedan sat dnevno dobije 1.369 kuna. Ovakva situacija otvara veliki pro­stor za sivu zonu rada, jer poslodavac može formalno zaposliti radnika da radi jedan sat dnevno i da mu na ruke ili u koverti ispod stola isplaćuje većinu pla­će.

     Unatoč malim uplatama za doprino­se, taj radnik će imati zajamčenu najnižu mirovinu i to tako što će se aktualna vri­jednost mirovine (AVM) koja trenutno iznosi 68,45 kuna pomnožiti s brojem godina rada (20) i tako dobiti spomenu­tih 1.369 kuna, uz mogući odbitak ako se ode u prijevremenu mirovinu.

Umirovljenici radnici diskriminirani

     Nažalost, tu ne prestaju nebuloze radnog zakonodavstva i mirovinskog sustava. Naime, ako ste umirovljenik koji radi na pola radnog vremena, na­kon godinu dana priznat će vam se pola godine staža. Dakle, za jednu godinu staža morat ćete odraditi dvije godine na pola radnog vremena.

     To je bitno, jer nakon skupljene još jedne godine staža imate pravo na novi izračun mirovine u kojem će biti uklju­čena ta jedna dodatna godina staža, ali ćete moći iskoristiti, ako ste umirovljeni­ca, i mjeru koja nije postojala u trenutku kad ste prvi put išli u mirovinu, a to je dodatni staž po djetetu od šest mjeseci. Treba naglasiti da ta mjera vrijedi samo za umirovljenice koje su u mirovinu otiš­le ili zatražile ponovni obračun mirovine - nakon 1. siječnja 2019. godine.

     Ostaje nelogično zašto se rad u mi­rovini gleda u efektivnom trajanju, dok se primjerice jedan sat rada radnika dnevno izjednačava s radom na puno radno vrijeme. Riječ je o očitoj diskrimi­naciji umirovljenika.

Igor Knežević