UVODNA RIJEČ

Nemam za kilo breskvi

Piše: Igor Knežević

     Telefonski pozivi razočaranih umirovljenika svakodnevica su rada u Sindikatu umirovljenika Hrvatske. Jedan takav poziv zaprimili smo od umirovljenice Jasne J. koja nas je nazvala nedugo nakon posljednjeg usklađivanja mirovina i požalila nam se da prima samo 1.700 kuna. „Možete li ikako ove u Vladi nagovoriti da nam povise mirovine, znate, ja jedva preživljavam", krenula je gospođa staloženo.

     No, nakon par minuta nije više mogla suspregnuti suze te nam je u plaču kazala: „Godinu dana nisam kupila kilogram breskvi, jednostavno si ih ne mogu priuštiti. Kako je moguće da bivši saborski zastupnici imaju povećanje mirovine od 200 kuna, a ja 40 kuna. Možete li se vi u SUH-u izboriti da nama siromaš­nima ipak daju veće povišice, a ovima smanje", upitala nas je. Odgovorili smo joj da je naš cilj povećanje mirovina u visini 100 posto povoljnijeg indeksa rasta plaća ili cijena, ali i da redovito upozoravamo da se trebaju uvesti dodatne „povišice" za one najsiromašnije. Tu je i ozbiljan problem pada udjela prosječne mirovine u prosječnoj plaći, koji je sada na sramotnih 35,99 posto.

     Obećali smo da ćemo zatražiti i da se kao socijalna mjera prilikom usklađivanja za one koji primaju do 2.000 kuna miro­vine, a takvih je 414 tisuća prema ZOMO-u, uvede 120 posto povoljnijeg indeksa, a one do 4.000 kuna, a takvih je 550 tisuća, za 110 posto.

     Time bi se ne samo zaustavio pad udjela mirovina u plaći, već bi on nakon desetljeća konstantnog pada počeo rasti, s ciljem da za desetak godina barem dođe na 40 posto, što je i dalje mizerno, ako se usporedi s drugim zemljama EU ili okruženja, primjerice Slovenijom i Srbijom gdje je udjel oko 50 posto.

Ideja o povećanim osnovicama usklađivanja za one s nižim mirovinama nisu neutemeljene i neizvedive kako to često do­nositelji odluka u Hrvatskoj prezentiraju u javnosti pozivajući se na zakone. Slični modeli„nagrađivanja siromašnijih" već postoje u Italiji, Latviji, Portugalu, Češkoj, te su ugrađeni kao opcija u zakone, a primjerice u Austriji, Bugarskoj i Španjolskoj se već nekoliko posljednjih godina uz redovito usklađivanje isplaćuju dodatne „povišice" siromašnijim umirovljenicima.

     U doba kada se forsira privatizacija mirovinskog sustava, možemo biti sretni što smo sačuvali prvi mirovinski stup, kao i javno zdravstvo, no nikako se ne mirimo s činjenicom da više od 730 tisuća umirovljenika živi ispod granice linije siromaštva.„Ako društvo nije u mogućnosti pomoći mnogobrojnim siromasima, neće biti kadro ni spasiti malobrojne bogataše", kazao je jednom prilikom J.F. Kennedy. I doista, gomilanje siromaha nikad nije donijelo dobroga društvu, a kad-tad je dovelo i do političkih promjena. Nezadovoljstvo hrvatskih siromaha je ogromno i samo se nakuplja i nakuplja. Dok jednom ne pukne...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

   

BIOGRAD SE DOSJETIO

Pet tisuća kuna u zamjenu za nekretninu!

     Prosječna hrvatska mirovina od 2.503 kune nije dovoljna za zadovoljavanje osnovnih ži­votnih potreba te većina hrvatskih umirovljenika jedva spaja kraj s krajem. Stoga je odluka Grada Bio­grada da mjesečno po starijoj osobi za skrb izdvoji najmanje pet tisuća kuna pobudila veliki interes u toj populaciji.

     Uvjet za dobivanje tog poticaja je da se gradu prepusti nekretnina nakon smrti. Riječ je, dakle, o svoje­vrsnom ugovoru o doživotnom uz­državanju koji bi zaklada Grada Bio­grada sklapala sa starijim osobama o kojima se njihovi bližnji ne mogu ili ne žele skrbiti.

     „Skrb može biti i smještaj u do­move za stare što bi plaćao Grad Biograd kao i prihvatljive troškove za njihove izvaninstitucionalne po­trebe. Dakako, uz uvjet da Gradu nakon smrti prepuste nekretninu ili nekretnine, kuću, stan, zemljište, što će ovisiti o procjeni nekretnine", kazao je gradonačelnik Ivan Knez koji je posebno istaknuo kako se u ovom slučaju ne radi o već viđenoj muljaži s ugovorima o dosmrtnom uzdržavanju u kojima primatelj skr­bi još za svog života prenosi imovi­nu na davatelja skrbi, već o ozbilj­nom pokušaju uvođenja socijalne inovacije. Usporedo, grad je krenuo u gradnju doma za starije i nemoć­ne kapaciteta od oko 127 ležajeva.

     Zanimljivo je i da će djeca ne­kretninu roditelja moći dobiti na­trag, jer će u ugovoru biti članak po kojem će Grad Biograd u bilo koje doba prihvatiti prekinuti ugovor o doživotnom uzdržavanju ako djeci proradi savjest o skrbi roditelja. Da­kako, ako zatraže i nadoknade pret­hodne gradske troškove skrbi.

     Ovaj potez Grada Biograda do­ista je za svaku pohvalu i pomoći će većini starijih osoba kojima je potrebna skrb, a ne dobivaju ju. No, postavlja se pitanje što je s onima koji nemaju nikakvu imovinu koju bi dali zauzvrat, a ne mogu se skr­biti o sebi.

Igor Knežević