UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

ZEMLJA SPALJENIH STARACA

Dan žalosti, ali ne i odgovornosti

 

     U subotu, 11. siječnja 2020. u za­gorskom mjestu Andraševcu kod Oroslavja došlo je do stravičnog požara u Domu za starije i nemoćne „Zelena oaza", u kojem je život izgubilo šest osoba starosti od 68 do 104 godine. Požar je izbio u ranim jutarnjim satima u štali u dvorištu pored glavne zgrade, koji je bio prenamijenjen za smještaj starijih i nemoćnih osoba, a k tome nitko nije dežurao. Šest nepokretnih staraca nije imalo šanse pobjeći od buktinje.

     Ono što je dodatno zgrozilo hrvatsku javnost je činjenica da dom uopće nije imao potrebne dozvole za rad, odnosno imao je dozvolu za vođenje brige o 13 osoba, a njih je bilo četverostruko više. Tko je krivac za tragediju? Naravno, po starom dobrom hrvatskom običaju kre­nulo je prebacivanje loptice odgovor­nosti. Prvo su iz    Ministarstva za demo­grafiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku objasnili kako taj dom nije u njihovoj nadležnosti, jer je riječ o obiteljskom domu, koji sve dozvole dobiva od lokal­ne samouprave. Inspekcija ministarstva, kažu, izlazi na teren samo po dojavi da nešto nije u redu. Dakle, ipak su nadlež­ni za nadzor!

     Krapinsko-zagorski župan Željko Kolar odbacio je odgovornost županije koja je 2012. godine odobrila tehničku dozvolu za rad spornom domu "Zelena oaza", kazavši kako se ona odnosila za rad objekta na adresi Dolinska 8, a za ilegalne objekte na adresi Dolinska 22 gdje se dogodio požar, nisu ni znali. K tome, županija nije nadležna za nadzor rada domova. No, za nešto su ipak od­govorni, a to je nedostatak inicijative u gradnji domova za starije, pošto kapa­citeti postojećih županijskih domova ne pokrivaju potrebe. Županija je pro­glasila Dan žalosti za 15. siječnja 2020., najmanje što su mogli učiniti.

     Iako su članovi obitelji poginulih rekli kako su uvjeti u domu bili zadovoljava­jući, saznanje da dom nema potrebne dozvole baca teret najveće odgovor­nosti na vlasnicu doma Gabrijelu Čičković. Zbog ilegalnog rada vlasnici prijete novčane kazne, no zbog sigurnosnih propusta prijeti joj i moguća prijava za kazneno djelo dovođenja u opasnost, a s obzirom na posljedice, kazna joj može biti od jedne do 15 godina zatvora, kažu odvjetnici. Ipak, nije jasno zašto nije pri­tvorena kako ne bi utjecala na svjedoke, što ovdje očito već jest slučaj.

     No, ono što nimalo ne funkcionira je sustav socijalne inspekcije Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijal­nu politiku. Životi „štićenika iz šupe", iz jednog od brojnih ilegalnih spremišta za zanemarene starce, mogli su biti spašeni da je Ministarstvo odradilo svoj posao.

     Prvo, imali su priliku još pri izradi Strategije socijalne skrbi za starije osobe, kad je Sindikat umirovljenika Hrvatske, sudjelujući u radnoj skupini, zagovarao hitnu intervenciju glede nadzora nad ra­dom domova umirovljenika i udomitelja, te predložio uvođenje i dodatnog civil­nog nadzora, kroz edukaciju i angažman aktivista civilnih udruga. No, odbijeni su.

     "Predložili smo i u rujnu prošle godi­ne, prigodom izmjena Zakona o socijal­noj zaštiti, da se hitno unaprijedi sustav nadzora i uvede civilne aktiviste u nad­zor bez prethodne najave, no ni to nije prihvaćeno. Sada je u pripremi novi Za­kon o socijalnoj zaštiti, s kojim Ministar­stvo odugovlači. Navodno će se konačno uvesti dugo očekivana decentralizacija postojećeg sustava socijalne inspekcije na županije, što opet neće biti dovoljno", naglašava predsjednica SUH-a Jasna A. Petrović.

     U međuvremenu Sindikat umirov­ljenika Hrvatske ima dosta dojava iz anonimnih izvora kako se u domovima ponegdje u kapacitet od pet osoba, trpa njih više desetaka; gladni su, neokupani i željni društva, a katkad i vezani za kre­vet, nemaju pravo ići na WC, leže u pe­lenama, bez higijenskog minimuma, bez prava na kretanje, sedirani kako bi stalno spavali...

     Da bi se stanje promijenilo, županij­ske i gradske vlasti trebaju učiniti maksi­malne napore da grade nove kapacitete domova, no još je potrebnije da se izgra­di novi sustav stjecanja dopusnica za rad, kao i nadzora koji bi bilo decentraliziran i dopunjen civilnim nadzorom, i to bez najave, bez korupcije, bez rodijaka. Po­trebno je da ministrica socijale Vesna Bedeković ponudi ostavku, što je najmanje što može učiniti ministar moralno odgo­voran za smrt šestorice građana.

     „Kontrole obiteljskih domova rade se samo kod njihovog otvaranja, kod izda­vanja dozvole za rad. Nakon toga, osim u vrlo izuzetnim situacijama i po prijavi, kontrola uopće nema", objasnila je Pučka pravobraniteljica Lora Vidović te izrazila nadu da će sada stvari početi mijenjati. Sa šest izgorenih duša kao cehom.

     Ako ima 473 registrirana obiteljska doma na području Hrvatske pa to po­množimo sa 20 legalnih štićenika po domu, već smo došli do brojke od 9.460 štićenika, a ne tek oko 5.000 kao što se procjenjuje. No, neki, kao što vidimo u slučaju Andraševca, taj broj ilegalno vi­šestruko povećavaju. Dodajmo tome i neregistrirane obiteljske domove koji rade potpuno na divlje, i došli smo do barem 15.000 osoba prepuštenih kri­minalu i bezočnom zanemarivanju. Tu je i oko 1.500 udomiteljskih obitelji, go­tovo bez ikakvog nadzora, te stotinjak privatnih domova i 47 županijskih. To ne može pokriti inspekcija Ministarstva socijale od samo 12 inspektora za cijelu Hrvatsku. To razumije i mala beba, samo ne shvaća ministrica ili bolje reći kako to ne shvaćaju nizovi ministrica koje se kao hrčci vrte na ministarskom vrtuljku soci­jalne politike već desetljećima.

     Što se tiče obitelji poginulih, njih je najmanje za kriviti jer niti imaju dostu­pnih i priuštivih kapaciteta niti novca za smjestiti svoje najbliže. Ali, za smrt šest osoba netko mora odgovarati, zbog čega je Sindikat umirovljenika Hrvatske zajedno s Maticom umirovljenika javno zatražio da se održi hitna javna sjednica Nacionalnog vijeća, kako bi se razmotrila nesuglasja u sadašnjem sustavu i prepo­ručile potrebne mjere.