UVODNA RIJEČ

Povratak u doba nestašica

Piše: Igor Knežević

     Svi umirovljenici još se sjećaju vremena socijalizma kada su zbog nestašice goriva jedan dan smjeli voziti samo automobile s parnim, a drugi dan s neparnim brojem tablica. Ili kad u trgovinama nije bilo banana, toalet papira i mnogih drugih proizvoda, što je često bila posljedica zamrzavanja cijena. Takav slučaj je danas u Kini, gdje su unatoč visokom rastu cijene ugljena, komunističke vlasti odlučile to­talno zamrznuti cijene struje za građane, te je posljedično došlo do nestašice i redukcija struje u dvije trećine kineskih provincija.

     Čeka li i nas scenarij tapkanja u mraku i paljenja svijeća ili hodanja po kući s dekama preko leđa jer nam ne radi grijanje? Možda se neki sjećaju i kad su kao djeca satima s roditeljima igrali,,gore-dolje", kako bi se ugrijali. Ovakav kineski scenarij vrlo vjerojatno nećemo doživjeti. Ali posljedice povećanja cijena za one najugroženije - umirovljenike, bit će slične. HEP naime predlaže povećanje cijene struje za 58 posto, a opskrbljivači plinom najavljuju da će od 1. travnja podići cijene od 59 do 86 posto, iako Vlada za sada uporno odbija tako visoke postotke rasta. Mnoge će taj cjenovni udar dodatno osiromašiti, zbog čega se od vlasti očekuje da mjerama ublaži najavljujuća poskupljenja struje i plina i njihove posljedice.

      Cijene većine proizvoda, pa tako i hrane na koju umirovljenici troše najveći dio svog budžeta, su i ovako zbog poskupljenja energenata u svijetu otišle jako gore, a poskupljenjem računa za struju i plin samo se stavlja „točka na i". Većina umirovljenika neće se moći ni grijati ni hladiti, ali ni hraniti. Usklađivanje mirovina ne prati dovoljno ni rast cijena, niti rast plaća, pa nam samo ostaje nada da će Vlada pronaći mehanizme kojima će ograničiti ovaj rast cijena.

     Ministar gospodarstva najavljuje smanjivanje PDV-a na energente kao jednu od mjera za spas. Eto, gle čuda, sada se PDV može smanjivati kad su svi ugroženi, a kad 700 tisuća umirovljenika živi godinama ispod linije siromaštva od 2.927 kuna, to nije razlog da im se umanje računi ili povećaju mirovine. Iako su najbrojnija dobna skupina, starije osobe nisu toliko zanimljive vladajućima, što su, ruku na srce, i sami dijelom krivi, jer se unatoč velikom glasačkom potencijalu, nikad nisu uspjeli ujediniti za vlastitu dobrobit. Dakako, to ne amnestira ni Vladu.

     Nerealno je očekivati da će Vlada uspjeti značajnije spriječiti rast svih cijena, tako da će se umirovljenici i ostali siromasi morati poslužiti starim dobrim trikovima - vlastita redukcija struje i zavrtanje ventila na radijatorima, posjećivanje susjeda koji imaju upaljeno grijanje, vožnja u krug u sredstvima javnog prijevoza, hodanje po trgovinama i šoping centrima, dakako samo razgledavajući i grijući se, jer nemaju novca za kupnju.

      „Ponekad mislimo kako siromaštvo znači samo biti gladan, gol i beskućnik. Najveće siromaštvo je kad si nepoželjan, nevoljen i nikog nije briga za tebe", mudra je misao Majke Tereze, koja se nažalost često ocrtava u našem društvu, jer su mnogi umirovljenici i starije osobe ostavljeni na milost i nemilost moderne otuđenosti čovjeka, kada često ni prvog susjeda nije briga kako ti je, a kamoli državu. Ne čudi stoga što su mnogi umirovljenici primorani dodatno raditi, bilo na crno ili ne, kopati po kontejnerima tražeći boce. Ne čudi ni činjenica da oko 40 posto svih samoubojstava u Hrvatskoj počine osobe starije od 65 godina. Njih, očito, nije za to briga...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

ZEMLJA SPALJENIH STARACA

Dan žalosti, ali ne i odgovornosti

 

     U subotu, 11. siječnja 2020. u za­gorskom mjestu Andraševcu kod Oroslavja došlo je do stravičnog požara u Domu za starije i nemoćne „Zelena oaza", u kojem je život izgubilo šest osoba starosti od 68 do 104 godine. Požar je izbio u ranim jutarnjim satima u štali u dvorištu pored glavne zgrade, koji je bio prenamijenjen za smještaj starijih i nemoćnih osoba, a k tome nitko nije dežurao. Šest nepokretnih staraca nije imalo šanse pobjeći od buktinje.

     Ono što je dodatno zgrozilo hrvatsku javnost je činjenica da dom uopće nije imao potrebne dozvole za rad, odnosno imao je dozvolu za vođenje brige o 13 osoba, a njih je bilo četverostruko više. Tko je krivac za tragediju? Naravno, po starom dobrom hrvatskom običaju kre­nulo je prebacivanje loptice odgovor­nosti. Prvo su iz    Ministarstva za demo­grafiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku objasnili kako taj dom nije u njihovoj nadležnosti, jer je riječ o obiteljskom domu, koji sve dozvole dobiva od lokal­ne samouprave. Inspekcija ministarstva, kažu, izlazi na teren samo po dojavi da nešto nije u redu. Dakle, ipak su nadlež­ni za nadzor!

     Krapinsko-zagorski župan Željko Kolar odbacio je odgovornost županije koja je 2012. godine odobrila tehničku dozvolu za rad spornom domu "Zelena oaza", kazavši kako se ona odnosila za rad objekta na adresi Dolinska 8, a za ilegalne objekte na adresi Dolinska 22 gdje se dogodio požar, nisu ni znali. K tome, županija nije nadležna za nadzor rada domova. No, za nešto su ipak od­govorni, a to je nedostatak inicijative u gradnji domova za starije, pošto kapa­citeti postojećih županijskih domova ne pokrivaju potrebe. Županija je pro­glasila Dan žalosti za 15. siječnja 2020., najmanje što su mogli učiniti.

     Iako su članovi obitelji poginulih rekli kako su uvjeti u domu bili zadovoljava­jući, saznanje da dom nema potrebne dozvole baca teret najveće odgovor­nosti na vlasnicu doma Gabrijelu Čičković. Zbog ilegalnog rada vlasnici prijete novčane kazne, no zbog sigurnosnih propusta prijeti joj i moguća prijava za kazneno djelo dovođenja u opasnost, a s obzirom na posljedice, kazna joj može biti od jedne do 15 godina zatvora, kažu odvjetnici. Ipak, nije jasno zašto nije pri­tvorena kako ne bi utjecala na svjedoke, što ovdje očito već jest slučaj.

     No, ono što nimalo ne funkcionira je sustav socijalne inspekcije Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijal­nu politiku. Životi „štićenika iz šupe", iz jednog od brojnih ilegalnih spremišta za zanemarene starce, mogli su biti spašeni da je Ministarstvo odradilo svoj posao.

     Prvo, imali su priliku još pri izradi Strategije socijalne skrbi za starije osobe, kad je Sindikat umirovljenika Hrvatske, sudjelujući u radnoj skupini, zagovarao hitnu intervenciju glede nadzora nad ra­dom domova umirovljenika i udomitelja, te predložio uvođenje i dodatnog civil­nog nadzora, kroz edukaciju i angažman aktivista civilnih udruga. No, odbijeni su.

     "Predložili smo i u rujnu prošle godi­ne, prigodom izmjena Zakona o socijal­noj zaštiti, da se hitno unaprijedi sustav nadzora i uvede civilne aktiviste u nad­zor bez prethodne najave, no ni to nije prihvaćeno. Sada je u pripremi novi Za­kon o socijalnoj zaštiti, s kojim Ministar­stvo odugovlači. Navodno će se konačno uvesti dugo očekivana decentralizacija postojećeg sustava socijalne inspekcije na županije, što opet neće biti dovoljno", naglašava predsjednica SUH-a Jasna A. Petrović.

     U međuvremenu Sindikat umirov­ljenika Hrvatske ima dosta dojava iz anonimnih izvora kako se u domovima ponegdje u kapacitet od pet osoba, trpa njih više desetaka; gladni su, neokupani i željni društva, a katkad i vezani za kre­vet, nemaju pravo ići na WC, leže u pe­lenama, bez higijenskog minimuma, bez prava na kretanje, sedirani kako bi stalno spavali...

     Da bi se stanje promijenilo, županij­ske i gradske vlasti trebaju učiniti maksi­malne napore da grade nove kapacitete domova, no još je potrebnije da se izgra­di novi sustav stjecanja dopusnica za rad, kao i nadzora koji bi bilo decentraliziran i dopunjen civilnim nadzorom, i to bez najave, bez korupcije, bez rodijaka. Po­trebno je da ministrica socijale Vesna Bedeković ponudi ostavku, što je najmanje što može učiniti ministar moralno odgo­voran za smrt šestorice građana.

     „Kontrole obiteljskih domova rade se samo kod njihovog otvaranja, kod izda­vanja dozvole za rad. Nakon toga, osim u vrlo izuzetnim situacijama i po prijavi, kontrola uopće nema", objasnila je Pučka pravobraniteljica Lora Vidović te izrazila nadu da će sada stvari početi mijenjati. Sa šest izgorenih duša kao cehom.

     Ako ima 473 registrirana obiteljska doma na području Hrvatske pa to po­množimo sa 20 legalnih štićenika po domu, već smo došli do brojke od 9.460 štićenika, a ne tek oko 5.000 kao što se procjenjuje. No, neki, kao što vidimo u slučaju Andraševca, taj broj ilegalno vi­šestruko povećavaju. Dodajmo tome i neregistrirane obiteljske domove koji rade potpuno na divlje, i došli smo do barem 15.000 osoba prepuštenih kri­minalu i bezočnom zanemarivanju. Tu je i oko 1.500 udomiteljskih obitelji, go­tovo bez ikakvog nadzora, te stotinjak privatnih domova i 47 županijskih. To ne može pokriti inspekcija Ministarstva socijale od samo 12 inspektora za cijelu Hrvatsku. To razumije i mala beba, samo ne shvaća ministrica ili bolje reći kako to ne shvaćaju nizovi ministrica koje se kao hrčci vrte na ministarskom vrtuljku soci­jalne politike već desetljećima.

     Što se tiče obitelji poginulih, njih je najmanje za kriviti jer niti imaju dostu­pnih i priuštivih kapaciteta niti novca za smjestiti svoje najbliže. Ali, za smrt šest osoba netko mora odgovarati, zbog čega je Sindikat umirovljenika Hrvatske zajedno s Maticom umirovljenika javno zatražio da se održi hitna javna sjednica Nacionalnog vijeća, kako bi se razmotrila nesuglasja u sadašnjem sustavu i prepo­ručile potrebne mjere.