UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

ALIMENTACIJA ZA BAKE I DJEDOVE

Kad Ministarstvo pere ruke!

 

     Sindikat umirovljenika Hrvatske i Hrvatska udruga za ravnoprav­no roditeljstvo obratili su se u studenom 2019. godine inicijativom Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu i politiku za ukida­nje članka 288. stavka 2. Obiteljskog zakona, zato jer propisuje mogućnost da bake i djedovi po roditelju koji ne plaća uzdržavanje budu sudski pri­siljeni plaćati uzdržavanje unucima (supsidijarni obveznici).

     S obzirom na sve masovnije ise­ljavanje mladih, rastuće siromaštvo i posljedičnu učestalost zahtjeva baka i djedova za pružanje pravne pomoći u pogledu sporova radi prisilnog ostva­renja prava na uzdržavanje usmjere­nog protiv njih, svjedoci smo krutog korištenja instituta uzdržavanja ovr- hama na mirovine baka i djedova. Inicijatori također predlažu i izmjenu Zakona o privremenom uzdržavanju, s ciljem usvajanja pravednijeg zakon­skog rješenja.      Naime unatoč tome što Republika Hrvatska kao suverena država raspolaže sa svim prinudnim sredstvima, uvedena su pravila koji­ma se širi krug obveznika uzdržava­nja, umjesto da se uspostavio učinko­viti mehanizam naplate uzdržavanja od strane roditelja, čime država neo­dgovorno prebacuje odgovornost sa sebe na bake i djedove.

     No, nažalost odgovor koji je SUH primio u siječnju od Ministarstva nije obećavajući, već vodi ka daljnjem pogoršanju obiteljskih odnosa, jer se djedovima i bakama preporučuje da, nakon što su ovršeni alimentacijama, pokrenu sudske postupke za nado­knadu od svoje djece!? A u zadnje če­tiri godine primjene takve nakaradne zakonske odredbe, uzdržavanje je do sada presuđeno na teret gotovo stoti­nu baka i djedova. Jadno i naopako! K tome, kad je riječ o Zakonu o privre­menom uzdržavanju, obveza države za privremeno uzdržavanje djeteta se aktivira tek nakon što se pokrene ovršni postupak protiv roditelja obve­znika uzdržavanja.

     Čemu onda inicijative i opravda­ni argumenti, kad Ministarstvo pere ruke. Najlakše je teret najranjivijih prebaciti na još ranjivije, s djece na stare.

J.A. Petrović