UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

SIROMAŠTVO POKRAJ NAS

Božični ručak u pučkoj kuhinji

     Ustanova Dobri dom Grada Zagre­ba od svog osnutka u veljači 2004. godine pruža uslugu prehrane za građane Grada Zagreba u socijalnoj po­trebi. Na četiri lokacije, u Branimirovoj 35, Cerskoj 3, Alfirevićevoj 6 i u okviru „Termičkog bloka Kosnica" za korisnike prenoćišta organizirane su pučke kuhinje u kojima se dnevno između 11 sati i 13:30 sati podijeli 2.300 obroka za ručak, za isto toliko korisnika.

     Pred Božić odlučili smo posjetiti puč­ku kuhinju u Branimirovoj ulici i vidjeti kako se hrane socijalno ugrožene skupi­ne stanovništva i kako će im izgledati bo­žićni ručak. Dnevno se tamo podijeli 879 obroka, a od navedenog broja, njih 115 se odnosi na umirovljenike. Stigli smo nešto prije 11 sati kako bi porazgovarali s ljudima koji su stajali u redu ispred pučke kuhinje.

     Prvi koji je pristao na razgovor bio je 66-godišnji umirovljenik koji nije htio reći svoje ime, ali je odmah u početku inter­vjua pomalo ljutito nam dobacio: „Miro­vina mi je 1.850 kuna i onda se čudiš kaj sam tu". Odgovorili smo mu da se ne ču­dimo pa je nastavio u blažem tonu.

     „Kad dočekaš mirovinu, onda si od­mah socijalno ugrožen. Ja sam devet godina u invalidskoj mirovini, radio sam 28 godina. Kad platim režije ostane mi 600-700 kuna za život. Svi smo ovdje jer nam je voda već prešla preko grla. Mo­ram ovdje dolaziti svakodnevno, jer ako ne dolaziš par dana izgubiš pravo. Klopa nije loša, ali je malo. Kad pojedeš nakon dva sata ponovno moraš jesti", kazao nam je i objasnio kako je nedjeljom i blagdanima malo kvalitetnija hrana, pa se tako nada da će i za Božić pojesti ne­što kvalitetnije.

Bakalar i puretina s mlincima

     A iz Ustanove Dobri dom su nam ka­zali kako za nadolazeće blagdane uvijek nastoje da budu što ugodnije korisnicima i u tu svrhu nastoje prilagoditi meni božićnom ugođaju. Tako će na Badnji dan korisnicima biti ponuđen brudet od bakalara na bijelo, kruh, banana i naranča. A na sam Božić jest će se goveđa juha s me­som i rezancima, pureći zabatak s mlinci­ma i povrće na maslacu, umak od bosilj­ka, kruh, kisela miješana salata i rolada.

     Kako će provesti Božić otkrila nam je 64-godišnja umirovljenica, koja se ta­kođer nije htjela predstaviti imenom, braneći tako ono dostojanstva što joj je preostalo zbog bijedne mirovine.

„Ujutro ću otići na misu, lijepo se pri- čestiti, tu ću doći po ručak, nakon toga ako po putu nađem koju plastičnu bocu, idem doma". Kazala nam je kako se u pučkoj kuhinji hrani dvije godine. Prije ju je bilo sram, sada više nije.    Muž joj je umro, a ima sina od 44 godine koji nije poslovno sposoban. Na skupljanje boca i hranjenje u pučkoj kuhinji natjerala ju je niska mirovina od samo 1.700 kuna.

     „Kad platim struju, vodu, sve, onda ostanem bez kune, ali skupim boce pa preživim. Ne očekujem ništa spektaku­larno od božićnog ručka, doduše hrana bude malo bolja nego inače. Ja sam za­dovoljna, dobijem svaki dan jelo i za­hvaljujem Bogu na tome", kazala nam je skromno i dodala da je smetaju korisnici pučke kuhinje koji su radno sposobni, ali ne žele raditi, i zapravo im nije potrebna pomoć.

     Na razgovor je pristala i 70-godišnja Marija, koja je prije 20 godina otišla u in­validsku mirovinu nakon što je ostala bez podlaktice u nesreći. Kazala nam je kako je radila 28 godina, a prima mirovinu od 2.100 kuna, što joj je taman dovoljno za režije. Muž joj je umro, a kćer i sin imaju svoje obitelji te joj ne mogu pomoći jer su u kreditima.

     „Nemam dovoljno novca za hranu i zato dolazim svaki dan ovdje. Što se tiče božićnog ručka, za blagdane je uvijek dobro, a inače mi bude malo premasna hrana", kazala nam je Marija.

„Gospon Hrelja, nula bodova!"

      Prišao nam je i jedan 70-godišnjak, koji nije htio otkriti ime, ali nam je kazao kako je također u invalidskoj mirovini još od 1996. godine i prima 1.200 kuna. Režije mjesečno progutaju 950 kuna. Nije nima­lo zadovoljan situacijom u kojoj se nalazi.

„Žalosno je da sam spao na ovo. Za­dnjih 15 godina svaki dan dolazim po hranu. Hrana je nekad dobra, nekad loša. Ali ako imaš doma ulja, soli, začina možeš si popraviti okus", kazao nam je, a onda „opleo" po čelniku Hrvatske stranke umi­rovljenika.

     „Kaj taj gospon Hrelja dela, nula bo­dova. Sterao bi ga s čela umirovljenika, taj nije u petnaest godina ništa napravio za dobrobit umirovljenika. Kaj ne otiđe. Pa kad ima 20 tisuća kuna plaću!".

Treba poštovati hranu koju jedete

     Za kraj smo popričali s još jednim umirovljenikom u invalidskoj mirovini, 75-godišnjim Branimirom. U mirovini je 18 godina, a u pučkoj kuhinji se hrani za­dnjih šest godina. I on je imao primjedbi na hranu.

     „Dvadeset puta hrana je u redu, a deset puta užas. A božićni ručak obično bude u redu. Treba poštovati hranu koju jedete", poručio je Branimir koji od svih naših sugovornika ima najvišu mirovinu, 2.700 kuna. No, u njegovom kućanstvu živi ih petero, žena i on, dvoje djece i unuk. No, samo jedno dijete radi, a nje­gova cijela mirovina ode na troškove odr­žavanje ruinirane kuće i režije te je njihov život, kaže, samo puko preživljavanje.

     „Uglavnom, umirovljenicima nije do­bro. Ovo je kraj, čim si u pučkoj kuhinji, to je kraj, to je kraj krajeva. Ali to ne smije biti naša sramota, to je sramota hrvat­skog društva", poručio je Branimir.

     I doista, sramota je da su naše društvo i država doveli do toga da mnogi građani zbog malih mirovina svakodnevno stoje u redu pred pučkom kuhinjom, kako bi zadovoljili osnovnu ljudsku potrebu - za­tomili glad.

Igor Knežević