UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

POŠTAR VIŠE NE ZVONI NA VRATA

Mirovine iz bankomata

 

     Ni nakon više godina podnošenja inicijative Sindikata umirovljenika Hrvatske nizu HDZ-ovih ministara rada i mirovinskog sustava, i to uz potpo­ru Pučke pravobraniteljice, umirovljenici umirovljeni nakon 1. siječnja 2014. godine i dalje nisu u mogućnosti ostvarivati pravo na besplatnu dostavu mirovine do kućnog praga, jer je to pravo ukinuo Mirando Mrsić svojedobnim izmjenama Zakona o mi­rovinskom osiguranju. Briga bivšeg mini­stra za invalidne i slabo pokretne osobe, za one koji žive u zabitima, na planinama ili na otocima, u novogradnjama ili na perife­rijama, gdje nema banaka niti bankomata.

     Zovu nas u panici iz Sv. Klare, udalje­ne četvrti sa zapadne periferije Zagreba, i kažu kako su im zatvorili poštu, gdje su do sada podizali mirovine. Može li im država vratiti poštara da im zvoni na vrata?

Točno, bivši ministar Mrsić, uz glasno protivljenje umirovljeničkih udruga, na­prosto je napravio dogovor s bankama kako se mirovine trebaju isplaćivati is­ključivo na bankovne račune, a ako nema banke u blizini, ili umirovljenik ne može doći do banke, preostaje mu svoju privat­nu karticu i osobni PIN povjeriti prvom pokretnom susjedu ili rođaku. Briga njega što se time stvorio čvrsti temelj za tipične zloporabe i prijevare umirovljenika, a čini se da glava ne boli niti ekipu sadašnjeg ministra Josipa Aladrovića, jer ga nije niti bilo na 15. sjednici Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe, kad je SUH ponovno aktivirao to pitanje.

     Njegov prethodnik Pavić se nije niti ba­vio takvim sitnicama pa ih nije uključio u svoju „sveobuhvatnu mirovinsku reformu". On je samo hladnokrvno ustvrdio kako pošta i dalje dostavlja mirovine. Točno, ako se plati! A za to je potrebno otvoriti račun kod Hrvatske poštanske banke, plaćati 10 kuna mjesečno, plus kod svake isplate je­dan posto vrijednosti mirovine. Super re­cept za one najbjednije!

     Dakle, svi umirovljeni nakon 1. siječ­nja 2014. moraju otići (biti odneseni?) do najbliže banke i tamo otvoriti svoj tekući račun, a onda i redovito dolaziti jednom mjesečno podići svoju mirovinu. Zašto jednom mjesečno, iako je opasno držati novac u kući ili stanu? Iz dva razloga: prvi, jer je teško naći dobrohotnog rođaka ili su­sjeda koji će vas iznijeti s desetog kata ili prevesti do prve pošte ili banke više puta mjesečno, a drugo, zato što su bahatim bankarima dosadili redovi i gužve počet­kom mjeseca u bankama, pa su odlučili da niti ne žele gledati njihova ostarjela izborana lica bez naknade. Da, dobro ste čuli, uvedene su naknade za podizanje gotovine za sada u nekoliko banaka, npr. četiri kune po transakciji u OTP-u i 1,95 kn u Zabi.

     Koliko je to pohlepno i opasno upra­vo po umirovljenike, javnim priopćenjem je banke upozorio guverner Hrvatske na­rodne banke Boris Vujčić, tvrdeći kako se naplatom takvih naknada na svaku isplatu gotovine u banci ugrožavaju starije oso­be. Danas se čak 89 posto svih gotovin­skih transakcija odvija preko bankomata ili internet bankarstva, što znači da samo 11 posto transakcija ide preko šaltera. No, pohlepnim bankarima je na račun siro­mašnih i poniženih umirovljenika važno smanjiti broj zaposlenih i pojeftiniti rad. Ako je „socijalna" država ukinula poštare, što ne bi banke ukinule šaltere! Koga briga za stare!

Jasna A. Petrović