UVODNA RIJEČ

Povratak u doba nestašica

Piše: Igor Knežević

     Svi umirovljenici još se sjećaju vremena socijalizma kada su zbog nestašice goriva jedan dan smjeli voziti samo automobile s parnim, a drugi dan s neparnim brojem tablica. Ili kad u trgovinama nije bilo banana, toalet papira i mnogih drugih proizvoda, što je često bila posljedica zamrzavanja cijena. Takav slučaj je danas u Kini, gdje su unatoč visokom rastu cijene ugljena, komunističke vlasti odlučile to­talno zamrznuti cijene struje za građane, te je posljedično došlo do nestašice i redukcija struje u dvije trećine kineskih provincija.

     Čeka li i nas scenarij tapkanja u mraku i paljenja svijeća ili hodanja po kući s dekama preko leđa jer nam ne radi grijanje? Možda se neki sjećaju i kad su kao djeca satima s roditeljima igrali,,gore-dolje", kako bi se ugrijali. Ovakav kineski scenarij vrlo vjerojatno nećemo doživjeti. Ali posljedice povećanja cijena za one najugroženije - umirovljenike, bit će slične. HEP naime predlaže povećanje cijene struje za 58 posto, a opskrbljivači plinom najavljuju da će od 1. travnja podići cijene od 59 do 86 posto, iako Vlada za sada uporno odbija tako visoke postotke rasta. Mnoge će taj cjenovni udar dodatno osiromašiti, zbog čega se od vlasti očekuje da mjerama ublaži najavljujuća poskupljenja struje i plina i njihove posljedice.

      Cijene većine proizvoda, pa tako i hrane na koju umirovljenici troše najveći dio svog budžeta, su i ovako zbog poskupljenja energenata u svijetu otišle jako gore, a poskupljenjem računa za struju i plin samo se stavlja „točka na i". Većina umirovljenika neće se moći ni grijati ni hladiti, ali ni hraniti. Usklađivanje mirovina ne prati dovoljno ni rast cijena, niti rast plaća, pa nam samo ostaje nada da će Vlada pronaći mehanizme kojima će ograničiti ovaj rast cijena.

     Ministar gospodarstva najavljuje smanjivanje PDV-a na energente kao jednu od mjera za spas. Eto, gle čuda, sada se PDV može smanjivati kad su svi ugroženi, a kad 700 tisuća umirovljenika živi godinama ispod linije siromaštva od 2.927 kuna, to nije razlog da im se umanje računi ili povećaju mirovine. Iako su najbrojnija dobna skupina, starije osobe nisu toliko zanimljive vladajućima, što su, ruku na srce, i sami dijelom krivi, jer se unatoč velikom glasačkom potencijalu, nikad nisu uspjeli ujediniti za vlastitu dobrobit. Dakako, to ne amnestira ni Vladu.

     Nerealno je očekivati da će Vlada uspjeti značajnije spriječiti rast svih cijena, tako da će se umirovljenici i ostali siromasi morati poslužiti starim dobrim trikovima - vlastita redukcija struje i zavrtanje ventila na radijatorima, posjećivanje susjeda koji imaju upaljeno grijanje, vožnja u krug u sredstvima javnog prijevoza, hodanje po trgovinama i šoping centrima, dakako samo razgledavajući i grijući se, jer nemaju novca za kupnju.

      „Ponekad mislimo kako siromaštvo znači samo biti gladan, gol i beskućnik. Najveće siromaštvo je kad si nepoželjan, nevoljen i nikog nije briga za tebe", mudra je misao Majke Tereze, koja se nažalost često ocrtava u našem društvu, jer su mnogi umirovljenici i starije osobe ostavljeni na milost i nemilost moderne otuđenosti čovjeka, kada često ni prvog susjeda nije briga kako ti je, a kamoli državu. Ne čudi stoga što su mnogi umirovljenici primorani dodatno raditi, bilo na crno ili ne, kopati po kontejnerima tražeći boce. Ne čudi ni činjenica da oko 40 posto svih samoubojstava u Hrvatskoj počine osobe starije od 65 godina. Njih, očito, nije za to briga...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

SINDIKAT UMIROVLJENIKA HRVATSKE TRAŽI UKIDANJE DRUGOG MIROVINSKOG STUPA:

 Drugi stup ruši ukupni mirovinski sustav i pretežak je teret za javni proračun 

Sindikat umirovljenika Hrvatske zagovara hitno ukidanje postojećeg drugog stupa, povrat akumuliranih sredstava (54 milijarde kuna) u prvi javni mirovinski stup, te postupno uvođenje profesionalnog modela mirovinske štednje zajedničkim prinosima zaposlenih i poslodavaca.

Predsjedništvo Sindikata umirovljenika Hrvatske na svojoj je 10. sjednici odlučilo pozvati Vladu Republike Hrvatske na žurno ukidanje postojećeg drugog mirovinskog stupa obvezatne kapitalizirane štednje, kako bi se spriječio raspad ukupnog mirovinskog sustava.

Sadašnji umirovljenici, a s obzirom na trend i oni koji će to uskoro postati, moraju strepiti za svoje mirovine samo zato što je u određenom trenutku odlučeno da se više neće izdvajati 20 nego 15 posto u mirovinski fond, što je jedna  četvrtina mirovinskih sredstava blokirana u dugoročnoj i rizičnoj privatnoj štednji, a istovremeno se država zadužuje uz vrlo visoke kamate kako bi održala socijalni mir u populaciji najstarijih. I sve se to dešava u vremenu kada umirovljenici uzdržavaju svoju odraslu djecu bez posla ili zaposlenu na minimalne plaće ili vaučere. Takav podrezani javni stup trebao bi nastavi financirati još godinama sve umirovljenike, dok ne počnu stizati prinosi iz drugog stupa (prva veća grupa očekuje prinose tek od 2025. na dalje!). Do tada sami osiguranici i država trebaju snositi ogromne tranzicijske i administrativne troškove, a to je previsok teret za javne financije.       

I još nešto od osobite važnosti: u istupima različitih „stručnjaka“ interesnih skupina, a posebno državnih činovnika, stalno se katastrofično naglašava kako se za mirovine isplaćuje  35,5 milijardi kuna, a da se od doprinosa ubere samo 19,5 milijardi kuna godišnje, no pri tom navode samo doprinose za prvi stup. Uz pretpostavku da su svi osiguranici u prvom stupu i da su svi obveznici redovito uplatili svoje doprinose za mirovinsko osiguranje, na temelju broja osiguranika i bruto plaće za lipanj 2013. godine, osiguralo bi se 28,10 milijardi kuna, što bi bilo posve dovoljno za isplatu svih mirovina stečenih na temelju rada (bez mirovina prema posebnim propisima).

Uvođenje drugog stupa u vremenu blagostanja i ekonomskog uzleta bilo bi korisno kao dodatak mirovini.  U vremenu krize i stagnacije, ovakav drugi stup postaje poguban i skup, postaje rušitelj kompletnog mirovinskog sustava, ali i jedan od uzroka nestabilnosti ukupnih državnih financija.

 

Stoga Sindikat umirovljenika Hrvatske zagovara hitno ukidanje postojećeg drugog stupa, povrat akumuliranih sredstava (54 milijarde kuna) u prvi javni mirovinski stup, te postupno uvođenje profesionalnog modela mirovinske štednje zajedničkim prinosima zaposlenih i poslodavaca.

 

Konačno treba ispravno informirati hrvatsku javnost kako je hrvatski model zapravo model Svjetske banke koji je, pod ucjenom ishođenja kredita i potpora međunarodnih financijskih institucija, prihvaćen samo u europskim bivšim socijalističkim zemljama i praktički je nepoznat Zapadnoj Europi. Njihovi modeli drugog stupa su u pravilu dobrovoljni, iako ima i obvezatnih (Danska, Nizozemska, Švedska), no to su takozvani profesionalni mirovinski sustavi. Najveći dio mirovine zapadnoeuropskih umirovljenika i dalje podmiruje se iz javnih mirovinskih stupova ili proračuna, ali s trendom jačanja dodatnih stupova.

 

  • Slučaj Poljske i drugih

Kad je riječ o drugom stupu Svjetske banke, treba otvoreno reći hrvatskim građanima kako su ove godine u rujnu i Poljaci, nakon Mađara i Slovaka, odlučili ukinuti model drugog stupa individualne kapitalizirane štednje omogućivši prijelaz svima koji to žele u prvi javni mirovinski stup međugeneracijske solidarnosti, dok su sve druge zemlje znatno reducirale doprinose, s izuzetkom Hrvatske i Bugarske (obje oko 5 posto). Točnije, Poljska je prvo 2011. snizila doprinose sa 7,3 na 2,3 posto, da bi ovih dana otvorila tromjesečno razdoblje za izjašnjavanje o prijelazu u prvi stup. Mađarska je nakon početnog doprinosa od 9 posto prije dvije godine ukinula drugi stup. Slovačka je također započela s 9 posto, da bi prošle godine smanjila doprinos na 4 posto te omogućila (po treći put) prijelaz u prvi stup. Češka i Slovenija prihvatile su samo dobrovoljni drugi stup mirovinske štednje, dok su sve baltičke zemlje snizile doprinose (Estonija na 4, Letonija na 2, a Litva na 3 posto), dok se u Rumunjskoj nakon višegodišnje zamrznutosti na 2 posto, povećava za 0,5 posto godišnje.

Drugi stup se nije pokazao rješenjem za probleme koji nastaju za sustave državnih (javnih) mirovina zbog demografskih promjena, sporog gospodarskog rasta i velike nezaposlenosti, već promašajem iskrojenim u financijskim laboratorijima. I, što je najvažnije, takav drugi stup je iskazao previsoke tranzicijske troškove (Poljska bi, da nije izabrala ukidanje, za to izdvajala 2% bruto društvenog proizvoda sve do 2050.!), a hrvatski se tranzicijski trošak procjenjuje na pet milijardi kuna godišnje. Administrativni troškovi „pojedu“ čak 20% vrijednosti prinosa kroz 40 godina očekivane mirovinske štednje u drugom stupu.

 

  • Drugi stup je bez društvene odgovornosti i transparentnosti

Važno je naglasiti da prvi stup ima obvezu pokriti i određene socijalne rizike (najniža mirovina, invalidska i obiteljska mirovine), a ti se socijalni rizici sada prevaljuje isključivo na prvi stup, dok drugi stup nema elemenata solidarnosti i socijalne redistribucije.

Nadalje, drugi stup ima visok rizik nedostatnog prinosa, kao posljedice gospodarskog stanja,  slabe razvijenosti tržišta kapitala, inflacije te rizika lošeg upravljanja (nesposobnost ili prijevara). Tko će, primjerice, nadomjestiti gubitke od desetaka milijuna radničkih mirovinskih kuna uloženih samo lani u spašavanje propale Centar banke? Hoće li i za to fond menadžeri podići svoje stimulacije i nagrade?

Tu je i problem prijenosa tereta rizika isključivo na leđa pojedinca, dok u većini zapadnih profesionalnih mirovinskih modela rizik široko dijele radnici, vlasnici dionica, porezni obveznici. Zbog toga je drugi stup nepovoljan za radnike s primanjima nižima od prosjeka, za žene, zaposlene na povremenim i prekarnim poslovima. U Hrvatskoj zapravo nema nikakvog jamstva prinosa, kakav postoji u dosta zemalja. Stoga ne iznenađuju prvi izračuni o bitno nižim mirovinama onih koji su izabrali oba stupa, zbog čega im je omogućen povratak samo u prvi stup, što je velika većina iskoristila. Sve projekcije, nadalje, ukazuju kako će mirovine koje se isplaćuju temeljem osiguranja u oba mirovinska stupa biti osjetno niže od mirovina koje se isplaćuju na osnovi sudjelovanja samo u prvom stupu.

Kako kod drugog stupa postoji izrazit problem netransparentnosti, te nesudjelovanja stvarnih vlasnika mirovinske štednje u odlučivanju i nadzoru, on je u efektivnom vlasništvu banaka, čime je izložen političkim i bankarskim manipulacijama (npr. banka ulaže mirovinsku u rizične dionice firme koja joj ne uspijeva uredno vraćati prethodne kreditne linije). Treba se riješiti mita da bi namjeravana diversifikacija štednje u drugom stupu na tri stupnja rizičnosti mogla osigurati veće prinose mirovina, jer se time povećava rizik od lošeg upravljanja i casino ekonomije.

Zagreb, 30. rujna 2013.