UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

  

TRAKAVICA O BRANITELJIMA

Kad ministar Medved „prijeti"

Jesu li hrvatski branitelji privilegirana skupina stanovništva?

 

    Branitelji više nisu tako popularni kao prije, a gorčina zbog njihovih mirovina i beneficija sve je vidljivija na društve­nim mrežama. Više se nitko ne libi postaviti pitanje lažnih branitelja i invalida, kao i njihovog rastućeg broja koji je prešao pola milijuna.

     Ministarstvo branitelja je početkom listopada 2019. orga­niziralo okrugli stol o mirovinama i drugim pravima branitelja. „Moramo odgovoriti na teze koje se sustavno nameću hrvat­skoj javnosti; da su hrvatski branitelji privilegirani i kao takvi te­ret hrvatskog društva. Želimo podsjetiti hrvatsku javnost tko su korisnici mirovina po posebnim propisima koje se često naziva pogrdnim imenom - povlaštenima", kazao je Tomo Medved te dodao kako je „neprihvatljivo stvarati društvenu klimu netole­rancije prema hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata, oso­bito prema obiteljima poginulih, nestalih, ranjenih i oboljelih".

     U evidenciji je zabilježeno 508.605 živih, poginulih, nestalih i umrlih branitelja i taj broj neprestano raste. Oko 190 tisuća ih još radi, a 152 tisuće su u mirovini, s prosječnom mirovinom od 4.200 kuna, dakle dvostruko višom od prosječne starosne mi­rovine. Najviše mirovine su one ratnih vojnih invalida (54.555) s mirovinom od 5.700 kuna, a još više prima 14.443 udovica i potomaka branitelja od prosječno 7.000 kuna.

     Većina „običnih" branitelja mogu računati samo na mirovi­nu od 2.700 kuna, a taj broj ubrzano raste kako sve više pune 65 godina života. I oni doista ne predstavljaju udar na mirovin­ski sustav, osobito ako su doista stvarni branitelji s dokazanim ratnim putem. Ti su branitelji zapravo žrtve ovako postavljenog sustava privilegija i njihove su mirovine relativno niske.

Kad braniteljska zaklada pokriva privatne dugove potomaka branitelja

     Nije problem zaslužnima za obranu zemlje dati adekvatnu materijalnu, socijalnu, psihološku i zdravstvenu zaštitu, ali je problem ako prava i privilegije završe u sivoj zakonskoj zoni, što se sve češće događa. Tako je, primjerice, 2006. godine vla­da osnovala Zakladu hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji, za što je donijela i poseban zakon, po kojem dio dobiti Fonda hrvatskih branitelja (i njega je osno­vala vlada i darovala mu dionice tvrtki u državnom vlasništvu) pripada Zakladi.

     Otkako je osnovana, Zaklada je podijelila 141 milijuna kuna prema zahtjevima 79 tisuća korisnika koji su tražili pomoć zbog teške financijske situacije, troškova liječenja ili u potporama za obrazovanje djece siromašnih branitelja. Javnost nije posebno upućena u način rada Zaklade.

     No, u kolovozu ove godine Zaklada je pokrila dug Hrvat­skom zavodu za mirovinsko osiguranje od oko 1,5 milijuna kuna, koji su prijevarnim radnjama, ne informirajući mirovin­sko o prekidu ili prestanku studija, nezakonito stekla neka dje­ca branitelja primajući visoku braniteljsku obiteljsku mirovinu. Osobito iskače sin poznate šatorašice Nede Balog koji je dugo­vao oko 300.000 kuna. Njemu, kao još šesnaestorici potomaka pokriven je dug iz čista mira. Inače, svim običnim građanima koji su nepripadno primali mirovinu, obično bi u vrlo kratkom roku bila ovršena primanja i našli bi se na stupu srama.

     Prvo se pokušalo uobičajenim načinom pokriti dug van oka javnosti, no tadašnji ravnatelj HZMO-a Josip Aladrović je odbio otpisati takva dugovanja i inzistirao na zakonitom po­stupku. I tako su se gomilale kamate, pa je Balogova cifra s početnih 100.000 kuna utrostručena. No, naši Potomci su sma­trali da se zakonske odredbe ne odnose na njih, već samo na djecu običnih građana. Tako je i bilo.

„Dobili smo zahtjeve i Upravni odbor Zaklade ih je odobrio, a Ministarstvo branitelja nam je pomoglo s podacima kome i koliko treba platiti. Sve je to u skladu s pravilima Zaklade", tvrde neimenovani službenici. Mama pak rečenog sina pokoj­nog branitelja je rekla da je to normalno jer je novac iz Zaklade i novac njezinog sina. Njoj je normalno da je više od godine dana taj mladić primao vrlo visoku obiteljsku mirovinu iako nije studirao, a još normalnije joj je da je iz državnog proraču­na pokriven njegov privatni dug.

     Ta to je samo prebacivanje iz državnog proračuna u držav­ni proračun, rekla je; nema tu ništa nelogično. Točno, sve je to državna kasa koju neki smatraju privatnim atarom. I oni sada krive HZMO, koji je, da je bio pristojan trebao otpisati dug i sve bi bilo riješeno u tišini. Ali Aladrović je poštovao zakone i vidi vraga...

Kad se NEKIM braniteljima otpisuju dugovi po kreditima

     Ispod radara javnosti je prošla i odluka Vlade iz ljeta 2019. kojom se nastavlja otpisivati kreditni dug razvojačenim pri­padnicima Hrvatske vojske iz 1996., jer su ga brojni branite­lji doživjeli kao svojevrsnu "otpremninu", pa te kredite nisu ni vraćali.

    Od ukupne mase kredita otplaćeno je, naime, samo dva posto (2%) ukupnih sredstava. Tom zadnjom odlukom Vlade odobrio se otpis dospjelih i nedospjelih potraživanja sa sta­njem na dan 30. lipnja 2004., u ukupnom iznosu od 13,6 mi­lijuna kuna za korisnike 116 kredita po Kreditnom programu zapošljavanja razvojačenih pripadnika Hrvatske vojske. Tako su se opet državnim novcem pokrili privatni dugovi. Ostaje pitanje što će poduzeti kreditirani naivni branitelji onih dva posto kredita koji su ih pošteno vratili?

    Hajdemo biti precizniji. Tom kreditnom linijom iz 1996. go­dine podijeljeno je u vrijednosti 317,6 milijuna kuna. Do sada je „oprošteno" onih u vrijednosti 240,3 milijuna, a vjerojatno će i svi ostali. Zašto se otpisuju privatni krediti? Uglavnom, naj­veći je razlog „težak socijalni položaj korisnika kredita", pa se s razlogom treba zapitati koja je to banka nekom svom korisni­ku kredita iz takvog razloga otpisala dug? Obično se blokiraju njegovi jamci i rasproda imovina korisnika kredita i jamaca. Ili isti zakoni ovdje ne vrijede?!

Jasna A. Petrović