UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

ALARMANTNI PODACI!

Zašto se ubijaju hrvatski starci i starice?

Piše: Igor Knežević

 

     Svaki dan u Hrvatskoj život si u pro­sjeku oduzmu dvije osobe, a jedna od tih osoba je starija od 55 godina. Dakle, za razliku od mladih i sredovječnih ljudi, starije osobe su itekako pod većim rizikom od samoubojstva. Iako je ukupan broj samoubojstava u Hrvatskoj zadnjih desetak godina u padu, udjel starijih osoba u ukupnim samoubojstvima sve je veći.

     Tako od 2014., kad je udjel iznosio 57,2 posto, taj indeks neprestano raste, i to 2015. na 58,4 posto, 2016. na 58,5 po­sto te 2017. na rekordnih 58,9 posto (od 635 samoubojstava čak 374 su počinile osobe starije od 55 godina).

     Negativan trend je očigledan po­sljednjih godina, što je dijelom posljedi­ca porasta broja i udjela starijih osoba u društvu, ali i ekonomskog osiromašiva­nja i socijalne deprivacije starijih.

Pitanje života i smrti

     Naime, udio prosječnih mirovina u prosječnoj neto plaći nije bio nikad niži, te sada iznosi 37,6 posto. Posljedično, svaki treći umirovljenik živi u zoni siro­maštva, a nedostatak sredstava za život itekako utječe na gubitak socijalne uklju­čenosti, što je jedan od češćih uzroka oduzimanja života. Dakle, opadanje re­alne vrijednosti mirovina nije samo eko­nomsko pitanje, već - vidljivo iz prilože­noga - i pitanje života i smrti u mnogim slučajevima!  Dakako, još štošta može na­tjerati osobu na takav čin.

     „Strmoglavi pad osobnog standarda, strah od ovrha, gubitka stana, sram zbog nemogućnosti pomaganja unučadi, gu­bitak obiteljskih i socijalnih interakcija, dovode do očaja. Također, stari su sve češće žrtve prijevara, opće proširenih ugovora o dosmrtnom i doživotnom uz­državanju, zelenaških kredita, a uskoro i takozvanih posmrtnih kredita. Uz ne­izlječive bolesti i tjelesnu patnju, i to su česti razlozi za samoubojstvo", kazala je predsjednica SUH-a Jasna A. Petrović u intervjuu za Deutsche Welle.

Hrvatska nažalost pri vrhu u EU

     Prema podacima Eurostata 2015. go­dine 56.200 osoba u Europskoj uniji je počinilo samoubojstvo, od čega 77 posto muškaraca i 23 posto žena.

Prosječna europska stopa iznosila je godišnje 11 samoubojstava na 100.000 stanovnika, dok je za isti broj stanovnika iz dobne skupine iznad 65 godina bila da­leko viša - čak 16,6 samoubojstava. Crnu listu samoubojstava starijih osoba u EU 2015. godine predvodila je Slovenija sa 40,3 samoubojstva na 100.000 stanovni­ka, zatim Litva (37,63), Mađarska (35,26) i zatim Hrvatska (34,81). Najmanje su se stariji ubijali na Malti (2,69), Cipru (2,82), u Ujedinjenom Kraljevstvu (6,32) i Grčkoj (6,57). Istina, posljednjih godina u Hrvat­skoj broj samoubojstava osoba ove dob­ne skupine polako opada (2016. - 31,3 osobe; 2017. - 28 osoba), no njihov udjel u ukupnom broju samoubojstava - raste.

     Tako su čak 40,1 posto svih samoubo­jica u Hrvatskoj 2017. godine bili iz dob­ne skupine 65+, što dovoljno govori da su starije osobe u Hrvatskoj odbačene na margine društva.

Stigmatizacija starih

     Docentica Petrana Brečić iz Klinike za psihijatriju Vrapče, pročelnica Zavoda za afektivne poremećaje, široko prihvaćeno mišljenje kako je sasvim normalno da se stariji češće ubijaju objašnjava stigmatizi- rajućim odnosom društva prema starosti.

      „Ne bi trebalo biti normalno da se lju­di uopće ubijaju. Ali to je taj ukorijenjeni stav prema starosti. Cijela naša kultura je kultura mladosti i straha od starosti. Ne želimo biti stari i želimo zavarati starost. Pa pogledajte što ljudi rade od sebe kako se ti izvanjski znakovi starosti ne bi vidje­li. Međutim, to je naša neminovnost i tre­bamo što prije početi doživljavati starost na pozitivan način. Ne samo doživljavati, već i promijeniti okolnosti da se poka­že da su stariji ljudi važan i koristan dio našeg društva. Starost nosi i puno stvari koje ne možemo dobiti u mladim godi­nama, a društvo to ne prepoznaje na pra­vi način".

     Brojni pratitelji tematske Facebook stranice SUH-a Pokret protiv siromaštva starijih osoba prokomentirali su zašto se starije osobe sve više ubijaju.

     „Nikakvo čudo. Treba samo pogledati kako se svi ponašaju prema starijim oso­bama, a i financije ne idu na ruku stari­jima", napisala je Zagrepčanka Dubravka Šoštarić. Pavle Malacko pak piše: „Ako ovaj režim eutanazira umirovljenike, više će im ostati za bolje aute". Nada Tkalčević ističe kako su „mladi otišli, a stari nemaju od čega živjeti, zbog čega je normalno da će dići ruku na sebe. Dok drugi uživaju...". Tonkica Matejaš iz Kutine na naše pitanje je napisala kako se ubijaju „samo oni koji nisu u Saboru i na državnim jaslama, jer sa mizerijom od penzije nema života, a čak ni životarenja".

Rješavanje balasta?

     Najviše je za oko zapeo komentar Večeslava Žnidareca iz Zagreba: „Nitko se ne želi pitati što je razlog sve češćim samoubojstvima starijih osoba iz jedno­stavnog razloga što je upravo to jedan od ciljeva i načina za smanjivanje broja nepoželjnih umirovljenika, koje usput smatraju beskorisnim teretom i bala- stom države!"

     U prilog ocjeni kako je rizik od samo­ubojstva u Hrvatskoj to veći što je osoba starija ide i podatak Eurostata, prema kojem je 2016. godine u Hrvatskoj pro­sječna stopa samoubojstva za starije od 85 godina iznosila čak 47,54 osoba na 40000 stanovnika. Prosjek EU za tu dob je 22, dakle više nego duplo manje nego u Hrvatskoj.

     Ostaje upitati se jesu li samo ponešto paranoidni oni koji misle kako je riječ o svojevrsnoj društveno poticanoj masov­noj eutanaziji siromašnih staraca i starica ili o samo nedostatku ljubavi i poštovanja spram zaslužnih predaka?