UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

  

SPAŠAVANJE MIROVINA

Više od 60 posto povratnika iz drugog mirovinskog stupa

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Telefoni Sindikata umirovlje­nika Hrvatske su se užarili ovoga ljeta zbog sve češćih poziva budućih umirovljenika suočenih s odlukom hoće li otići u mirovinu iz obveznog mirovin­skog osiguranja drugog stupa i pr­vog mirovinskog stupa, ili samo iz prvog međugeneracijskog miro­vinskog stupa. Unatoč ogromnom pritisku inozemnih banaka, koji­ma je drugi mirovinski stup ispla­tiva igračka,    Ministarstvo rada i mirovinskog sustava uvelo je pra­vo izbora i time spasilo mirovine svih budućih umirovljenika koje su niže od prosječne mirovine.

     Na Nacionalnom vijeću umi­rovljenika u srpnju se činilo da su bankarski mirovinski fondovi uspjeli obraniti svoje „dvorište", jer su izborenim (državnim) do­datkom na osnovnu mirovinu od 20,25 posto za sve koji ostaju u drugom stupu, na prvi pogled uspjeli „uvjeriti" velik broj svojih prinudnih „štediša" da ne pobje­gnu glavom bez obzira natrag u prvi stup.

Vjernost inozemnim bankarima

Međutim, presudno je bilo davanje prava na jednokratnu

isplatu prigodom umirovljenja u vrijednosti od 15 posto od uku­pno kapitaliziranih sredstava, ali samo ako je ispunjen zakonski uvjet o visini mirovine iz I. stupa (ako je osnovna mirovina iz mi­rovinskog osiguranja generacij­ske solidarnosti veća za 15% od najniže mirovine iz I. stupa pre­ma ZOMO-u). Važno je znati da se na tako isplaćeni iznos napla­ćuje i porez na dohodak i prirez porezu na dohodak sukladno Zakonu o porezu na dohodak, a korisniku mirovine isplaćuje neto iznos, pa to na kraju ispada manje.

Tako je, zahvaljujući kuhi­njama financijske industrije u Hrvatskoj, a uz potporu HDZ-a i SDP-a, drugi mirovinski stup preživio još jednu mirovinsku reformu, unatoč tome što je ogroman teret hrvatskim jav­nim financijama, a njegov tran­zicijski trošak iznosi više od 9 milijardi kuna godišnje, te iako su ga sve druge europske ze­mlje transformirale u dobrovolj­ni stup. Slovačka i Češka nisu ni započele takvu privatizaciju mirovinskog sustava, dok su ga Mađarska, Slovačka, Poljska, Rumunjska i Bugarska ukinu­le. Samo Hrvatska ostaje vjerna svojim inozemnim bankarima s

visokim plaćama i bonusima, te grijanim sjedalima u luksuznim automobilima.

Ipak, možda se to, zahvaljuju­ći posljednjoj mirovinskoj mini reformi, može nazvati polaga­nim odumiranjem, jer uz sve mamce, u prva četiri mjeseca je 41,5 posto svih novoumirov- ljenih prešlo u prvi javni stup, dok ih se u kolovozu 2019. vrati­lo čak 60,8 posto. U HZMO-u su predvidjeli takav trend rasta, pa tu nema iznenađenja.

Drugi stup - samo za bogate

     Zapravo, ostaje pitanje tko je taj tko će izabrati ostati u drugom stupu? To su zasigurno radnici s plaćama višima od prosječne plaće, onaj bogatiji dio radničke klase, ili pak nevoljnici koje će od ovrhe ili duga spasiti isplata 15 posto akumulirane „štednje".

     Kakve savjete dajemo budu­ćim umirovljenicima? Nakon što podnesu zahtjev za starosnu/ prijevremenu starosnu mirovinu Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Središnji registar osi- guranika (REGOS) budućem ko­risniku mirovine dostavlja infor­mativni izračun mirovine na kuć­nu adresu. Tada u prostorijama FINA-e potpisat će za varijantu koja je njima privatno povoljnija.

     Mi ne odlučujemo, no svi mi biramo hoćemo li, poput većine europskih zemalja, kao temelj mirovinskog sustava imati javni stup međugeneracijske solidar­nosti ili ćemo, unatoč pameti, potpisati za privatizaciju mirovi­na! Mi stariji za svoju djecu gla­samo protiv privatizacije, jer je izložena nepouzdanim tržišnim zakonima i nikakvom jamstvu da neće bankrotirati. Mi glasamo za javni sustav mirovinske solidar­nosti za koji jamči država.