UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 


NAJNIŽE MIROVINE

3,13 posto povećanja

     Nakon što je od 1.1.1999. godine ukinuta minimalna mirovina, te je uveden institut najniže mirovine, umirovljenicima ništa više nije jasno i gotovo nitko nema pojma ima li baš on najni­žu mirovinu, ma koliko ona bila niska. Najniža mirovina se temeljem unutargeneracijske solidarnosti i načela redistributivnosti„daje" oni­ma čija bi mirovina bila niža od najniže, i to na način da se pomnože godine staža i vrijednost jedne aktualne vrijednosti mirovine koja sada iznosi 67,97 kuna, a do ove mirovinske reforme je bila niža od te vrijednosti. Zanimljivo je da glavna umirovljenička stranka nikako nije odobravala da se poveća AVM za najnižu mirovinu, jer da svatko treba dobiti koliko je zaradio?! Uglavnom, ako vam se izračuna da sa 15 godina radnog staža i 65 godina života imate manje od 1.019 kuna, onda vam pripada najmanje taj iznos mirovine, odnosno npr. za 30 godina radnog staža najniža mirovina iznosi 2.039 kuna. Pove­ćanje najnižih mirovina je minijaturni korak na bolje.

     Sindikat umirovljenika Hrvatske i dalje inzistira da se, paralelno uz uvođenje tzv. nacionalne mirovine, ponovno uvede minimalna mirovina, koja bi bila vezana uz Hrvatsku liniju siromaštva koja tre­nutno iznosi 2.496 kuna. Borba se nastavlja.