UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

   

KAKO NAPISATI I POHRANITI OPORUKU

Rukopis i potpis ne lažu

 

 

     Većina ljudi ne voli razgovarati o smrti. Zazire i od samog spome­na na nju. Ipak, smrti nije mogu­će umaknuti. Gotovo da nema čovjeka kojem ona nije oduzela neku voljenu osobu i za sobom ostavila neopisivu bol. Smrt je uistinu najveći i najokrutniji ne­prijatelj ljudskog roda.

Mada smo svjesni da svi ljudi na kon­cu umiru, nitko od nas ne miri se lako s gubitkom roditelja, bračnog druga ili djeteta. Bilo da nam netko umre izne­nada bilo nakon duge i teške bolesti, smrt u nama stvara strašnu prazninu te neizrecivu tugu. Pomisao da je smrt kraj svega može nas potpuno slomiti.

     Premda je, dakle, riječ o temi o ko­joj nitko ne voli previše razgovarati, jer povlači za sobom emocije i strah, vrlo je bitno pripremiti sve što je potrebno za slučaj smrti, neovisno o dobi.

Poklon svome gradu?

     U trenutku smrti, imovina koja po­stoji za života prelazi u ostavinu koju zatim nasljeđuju nasljednici, ako ih ima. U slučaju da nasljednika nema, riječ je o ošasnoj ostavini, a to znači da ostaviteljeve nekretnine i s njima izjednačena prava prelaze na općinu, odnosno grad na čijem području se nalaze i gdje je ostavitelj u trenutku smrti imao prebi­valište.

     Starija gospođa je smatrala kako nema potrebe razmišljati o smrti i ostavljanju imovine, kad ima samo dvi­je kćerke i to će ići svakoj po pola, bez problema. No, odjednom se u jednom ćaskanju sjetila kako je u mladoj dobi, kad je tek postala punoljetna, napisa­la vlastitom rukom na običnom papiru kako svu svoju imovinu ostavlja svojem malom polubratu. Stoj! Pravno upućena kolegica joj je objasnila da je time neu­pitno sve svoje pokretnine i nekretnine ostavila tom svojem bratu, iako je već prošlo pedeset godina i u međuvreme­nu je postala majka i baka. „Strašno", rekla je gospođa i zabrinuto upitala što treba učiniti da se nešto takvo doista ne dogodi, jer s bratom niti ne komunicira.

Napišite oporuku!

     Sto je oporuka? Oporuka je, kako se stručno kaže, razredba posljednje volje kojom ostavitelj raspolaže svojom imo­vinom za slučaj smrti. Oporuku može napraviti svaka osoba sposobna za ra­suđivanje koja je navršila 16 godina. Ako nisu ispunjene te pretpostavke, oporuka je ništavna, a to znači da ne stvara pravne učinke.

     Postoji nekoliko vrsta oporuka. Može se sastaviti u obliku privatne ili javne isprave, koje su redovite oporuke, a u iz­vanrednim okolnostima oporuku možete izjaviti pred dva svjedoka.

     Privatne su vlastoručna oporuka i pisana oporuka pred svjedocima. Vla­storučna je ona oporuka koju ste vlasto­ručno napisali i potpisali. Pisanu oporuku pred svjedocima možete napraviti ako za ispravu, bez obzira na to tko ju je sasta­vio, pred dva istodobno nazočna svjedo­ka izjavite da je to vaša oporuka i da je pred njima potpišete. Svjedoci se moraju potpisati na samoj oporuci.

Privatna i javna posljednja volja

     Osim privatnih oporuka, postoji i mo­gućnost javne oporuke. Javna oporuka je oporuka načinjena uz sudjelovanje javnih tijela. Svatko može valjano oporučiti u obli­ku javne oporuke, a osoba koja ne može ili ne zna čitati ili se ne može potpisati, može u redovitim okolnostima oporučiti samo u obliku javne oporuke. Ukoliko zatražite ovaj oblik oporuke, može je sastaviti jed­na od zakonom ovlaštenih osoba: sudac općinskog suda, sudski savjetnik u općin­skom sudu, javni bilježnik, a u inozemstvu konzularni, odnosno diplomatsko-konzularni predstavnik Republike Hrvatske. A eto i kurioziteta: takvu oporuku, u slučaju nepismenosti ili bolesti, može oporučitelj potpisati i - otiskom palca.

     Ako postoje izvanredne okolnosti zbog kojih niste u stanju oporučiti ni u jednom drugom valjanom obliku, može­te izjaviti svoju posljednju volju usmeno pred dva istodobno nazočna svjedoka. Ta oporuka prestaje vrijediti kad protekne 30 dana od prestanka izvanrednih okol­nosti u kojima je napravljena. Ovaj oblik oporuke uvijek je u usmenom obliku. Kao izvanredne okolnosti možemo navesti rat, elementarnu nepogodu, nesreću i tome slično. Istina, u takvim slučajevima može doći i do zloporabe, no zato postoje dva svjedoka.

     Ako iz bilo kojih razloga više ne želite da ta oporuka postoji, imate mogućnost opoziva oporuke. Oporuku možete opo­zvati u cijelosti ili djelomično. Postoji više načina kako opozvati oporuku: očitova­njem danim u bilo kojem obliku u kojem se po zakonu može napraviti oporuka; uni­štenjem isprave; novom oporukom ili ka­snijim voljnim raspolaganjem stvari ili pra­vom koje ste nekom oporukom namijenili.

Kako pohraniti oporuku

     Sto kada je oporuka napisana? Gdje ju pohraniti i kome ju dati na čuvanje? Svoju oporuku, neovisno o obliku u ko­jem je sastavljena, možete čuvati sami ili je predati na čuvanje nekoj drugoj fizič­koj ili pravnoj osobi. To je ujedno i način koji ništa ne košta.

     Ako svoju oporuku želite povjeriti na čuvanje sudu, javnom bilježniku ili u ino­zemstvu konzularnom, odnosno diplo- matsko-konzularnom predstavniku Re­publike Hrvatske, oni su je dužni primiti na čuvanje i o tome bez odgode poslati obavijest u Hrvatski upisnik oporuka. Ova vrsta čuvanja oporuke se naplaćuje.

     Hrvatski upisnik oporuka je javni upisnik, ali podaci iz upisnika ne mogu se prije oporučiteljeve smrti nikome sta­viti na raspolaganje, osim oporučitelju ili osobi koju on za to posebno ovlasti. U Upisniku se evidentira činjenica da je sastavljena, pohranjena te proglašena neka oporuka, a vodi ga Hrvatska javno- bilježnička komora.

Uzmite papir i kemijsku

     U taj upisnik, na zahtjev oporučitelja, podatke o navedenim činjenicama do­stavljaju nadležni sudovi, javni bilježnici, odvjetnici i osobe koje su napravile opo­ruku. Za evidentiranje upisa ili upisa vra­ćanja jedne oporuke plaća se naknada od 100 kuna i to prilikom evidentiranja.

     Za upis u jednom ostavinskom po­stupku plaća se naknada od 50 kuna. Za promjenu evidentiranja podataka plaća se naknada od 30 kuna. Paušalna nakna­da za potpuni spisak svih isprava koje su evidentirane pod jednim evidencijskim brojem, iznosi 100 kuna. Činjenica da oporuka nije evidentirana u Hrvatskom upisniku oporuka niti bilo gdje posebno pohranjena, ne šteti njezinoj valjanosti.

     Istina, ukoliko ne želite napisati opo­ruku, vaša imovina, tj. nakon vaše smrti ostavina, pripast će vašim zakonskim nasljednicima, ako niste potpisali i neku drugu ispravu, poput ugovora o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju ili o da­rovanju. No, to je već posve druga priča.

     Naša gospođa iz gornjeg primjera je odmah požurila napisati oporuku. Jeste li Vi?

Besa Canoli