UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

   

IN MEMORIAM

MILAN TOMIČIĆ

Dobri duh Sindikata umirovljenika

     Teško se opraštati s dobrim lju­dima kao što je Milan Tomičić, zamjenik predsjednice Sindikata umirovljenika Hrvatske u dva man­data, voditelj i ikona Pravnog savje­tovališta, čovjek s 24 sata otvorenim brojem telefona za oštećene, ranjene, izgubljene, za sve potrebite.

     Milan je rođen 27. svibnja 1944. godine, a školovao se i studirao pravo u Zagrebu. Cijeli radni vijek je odradio u četiri firme, da bi u mirovinu otišao 29. prosinca 2003. godine. Već 19. ruj­na 2006. je započeo raditi kao pravni savjetnik u tada Polivalentnom sa­vjetovalištu SUH-a u Zagrebu. Zatim je 29. prosinca 2012. na 12. Skupštini izabran za zamjenika SUH-a i pred­sjednika Statutarne komisije.

     Pamtimo kad smo 2014. tiskali le­tak o zlouporabama starijih kroz do­životne i dosmrtne ugovore, Milan je rekao: „Može, stavite moj broj mobi­tela na svih 10.000 letaka. Neka ljudi zovu odmah kad im je potreba." I tako je služio sve svoje dane, otvorena srca, britka uma i čvrste šake.

     Šarmer Milan je otišao, s tugom su komentirali mladi aktivisti iz Sa­veza samostalnih sindikata Hrvatske. Kako i ne bi kad nikada neće zabora­viti kako su ga popeli na klimavi stolić ispred Hrvatskog sabora i strepili hoće li pasti. Ne, Milan je održao govorčinu i podržao mlade radnike.

     Milan-gospodin je otišao. Uvijek spreman otvoriti vrata i popričati sa svakime, prihvaćajući pri tome argu­mente i spreman učiti do svog po­sljednjeg dana i daha.

     Kao član Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe pri Vladi Republike Hrvatske, smireno i pristoj­no bi saslušao uvažene sugovornike, no onda gardom onoga koji dobro zna što je njegova misija, založio bi se za prava najslabijih, najnemoćnijih i najponiženijih.

     Ispraćen je na zagrebačkom kre­matoriju od brojnih aktivista Sindi­kata umirovljenika Hrvatske iz raznih dijelova Hrvatske, prijatelja i rodbine, a posljednji pozdrav uputili su mu i predstavnici Saveza samostalnih sin­dikata Hrvatske i Ministarstva rada i mirovinskog sustava.