UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

OD VARDARA PA DO TRIGLAVA

Besplatne toplice za umirovljenike?!

 

     Četvrtina umirovljenika u Hrvatskoj prima najnižu mirovinu, i često nemaju dovoljno prihoda kojim bi mogli platiti boravak u toplicama. Najveći dio umirovljenika osuđenih na mizerne mirovine nikada ni ne dođu do toplica, osim ako su preko HZZO-a na rehabilitacijskom liječenju.

     Međutim, ne moramo ići daleko od republičkih granica Hrvatske kako bi­smo vidjeli da primjerice u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, ali i Makedoniji, umirovljenici imaju pravo na besplatan boravak u toplicama na račun javnih mirovinskih fondova. Tako srbijanski umirovljenici imaju pravo na besplatnu medicinsku rehabilitaciju u 24 lokalnih toplica. Naime, njihov Republički fond za mirovinsko i invalidsko osiguranje u ovoj godini izdvaja 417 milijuna dinara, čak 24 milijuna dinara više nego prošle godine, a sve za besplatnu rehabilitaciju u „banjama".

Niska mirovina - glavni kriterij

     To znači da će o trošku države ove godine na desetodnevni boravak u jed­nim od tih toplica otići i do 1.000 umi­rovljenika više nego godinu ranije, kada je tu mogućnost iskoristilo oko 14.000 umirovljenika. Niska primanja su glavni kriterij, pa je tako lani to pravo ostvario umirovljenik ako je imao mirovinu nižu od 24.980 dinara, odnosno da nema druga primanja te da nije koristio to pravo u proteklih pet godina.

     Slična situacije je i u Crnoj Gori, gdje Savez udruženja penzionera Crne Gore organizira sedmodnevni boravak svo­jim umirovljenicima u odmaralištima u raznim tamošnjim gradovima. Crnogor­ski umirovljenici tako imaju pravo na besplatan boravak, koji im omogućava mirovinski Fond PIO, s time da umirov­ljenici čija mirovina iznosi manje od 300 eura boravak plaćaju samo pet eura dnevno, a oni iznad 300 eura, deset eura po danu.

Sedam dana raja

     Makedonski pak umirovljenici mogu koristiti toplice za sedam dana takozva­ne vanjske klimatske rekreacije tako­đer preko mirovinskog fonda koji je u nadležnosti makedonskog Ministarstva rada i socijalne politike. Filijale mirovin­skog fonda u dogovoru sa spomenutim ministarstvom odobravaju umirovljeni­cima besplatan boravak u lokalnim to­plicama, a uvjet za je da nemaju mirovi­nu višu od 17.000 makedonskih denara.

     Umirovljenici u Bosni i Hercegovini na teritoriju Republike Srpske mogu se preko Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje prijaviti za be­splatnu desetodnevnu rehabilitaciju u srbijanskim „banjama", ali ne i u brojnim lokacijama na teritoriju Federacije BIH, što je očito politička odluka.

     Međutim, od 1. travnja ove godine, čak tisuću umirovljenika iz Federacije Bosne i Hercegovine imat će priliku za besplatno topličko liječenje od sedam do deset dana, jer je Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje (PIO) ove godine odobrio čak 470.000 mara­ka za tu namjenu.

Kad zemlja voli svoje stare

     Pravo na liječenje imat će bolesni, umirovljenici s najnižim primanjima, kao i oni koji do sada nisu koristili be­splatne usluge o trošku Federalnog zavoda. Osim toga, bosanskohercegovački umirovljenici na liječenju moći će provesti od sedam do deset dana. Novi­na je da od ove godine umirovljenici us­luge topličkog liječenja koriste shodno odredbama novog Zakona o PIO.

     Postavlja se pitanje zar je zaista ne­moguće dogovoriti da i hrvatski umi­rovljenici, mogu ostvariti takvo pravo. Kako to da su sve bivše republike toliko naprednije u zaštiti svojih najranjivijih skupina, upravo onih najstarijih, čak i kada im je bruto nacionalni dohodak po stanovniku daleko niži nego u Republi­ci Hrvatskoj. Ili je pravilo da se socijalna država uguši u zemljama koje se neoli- beralno usmjere, poput Hrvatske i Slo­venije.

     Ne traži se ovdje da se hrvatska Vlada ugleda na bogate zemlje Zapadne Euro­pe, već neka samo „baci pogled" preko granice i shvati kako se i siromašnije zemlje odužuju svojim starijim sugra­đanima koji su svojim minulim radom dobrano zaslužili da svoje zdravstvene probleme katkad rješavaju i besplatno.

Marta Hržić Bijelić