UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Zakinute i kad su povlaštene

 

     Hrvatska ima mirovine prema op­ćim mirovinskim propisima, ali i sedamnaest skupina djelatnika po posebnim propisima, koje narodski zo­vemo - povlaštenima, jer u toj kategoriji su i saborski/e zastupnici/e s najvišom prosječnom mirovinom od 9.774 kune.

     Poznato je kako je posljednji pozna­ti pokazatelj rodnog jaza u mirovina­ma za Hrvatsku 22,7 posto (Eurostat), no za pretpostaviti je kako taj jaz nije izračunat na osnovu statističke osnove koja uključuje i takozvane povlaštene mirovine. U okviru europskog projekta „Jednaka prava - jednake plaće - Jed­nake mirovine - Širenje opsega imple­mentacije akcija i zakonskih standarda rodne ravnopravnosti s ciljem dostiza­nja rodne ravnopravnosti i sprječavanja siromaštva u Hrvatskoj", jedan od ciljeva istraživanja je utvrditi i u kojoj su mjeri umirovljene žene prema posebnim pro­pisima izjednačene s „povlaštenim" umi­rovljenim muškarcima.

     Zanimljivo je, prvo, izračunati u ko­joj su mjeri žene uopće korisnice takvih mirovina. Tako je među umirovljenim sa­borskim zastupnicima/ama, članovima/ cama Vlade te sucima/sutkinjama Ustav­nog suda koji su ostvarili starosnu miro­vinu ukupno 540 korisnika/ca s prosječ­nom mirovinom od 10.235 kuna. No, kad primijenimo rodni uvid, čak 87,8 posto njih su muškarci, a samo 12,2 posto žene. Diskriminacija je vidljiva na prvi pogled.

     Nema razlike niti kod kategorije re­dovitih članova HAZU, jer od njih 89 koji primaju starosnu mirovinu od prosječno 9.894 kune čak 87,6 posto je muškaraca, a samo 12,36 posto žena. Time je vidljivo da je„mjera" za povlaštene žene također sužena na nešto više od desetak posto.

     S druge strane, posebnim su propi­sima žene zaštićene od diskriminacije u visini mirovine unutar iste skupine, pa je tako prosječna „ženska" HAZU mirovina viša za 248 kuna od prosječne „muške" mirovine. Međutim, kad su u pitanju osobe na pozicijama političke moći, gdje spadaju i saborski zastupnici, muš­karci imaju 377 kuna veću prosječnu mi­rovinu od svojih kolegica. Pa je tako rod­ni jaz ovdje vrlo nizak - samo 3,7 posto.

     Ovdje su za primjer uzete skupine umirovljenika/ca po posebnim propi­sima za koje rodna određenost ne bi smjela biti kriterijem razlikovanja, tim više što je udjel žena u visokom obrazo­vanju premašio polovicu. Nisu uzete u račun mirovine branitelja ili vojnih i po­licijskih službenika, jer su to dominan­tno muška zanimanja. No, ipak i zbirni podaci govore o diskriminiranosti žena već po njihovom udjelu među umirov­ljenima prema posebnim propisima s prosječnom mirovinom od 3.950 kuna - ima ih samo 27,9 posto! Među onima koji su umirovljeni prema općim miro­vinskim propisima (ZOMO) i koji imaju prosječnu mirovinu od 2.407 kuna, udjel žena je 54,2 posto. Zaključak je jasan. (Izvor: Statističke informacije HZMO-a, ožujak 2019.)

 

Što starija, to diskriminiranija!

     Stope aktivnosti za muškarce više su od stope aktivnosti žena u svim dobnim skupinama od 15 do 64 godine. Najviše zabrinjava visoka razli­ka stope radne aktivnosti žena i muškaraca u dobnoj skupini od 50 do 64 godine koja iznosi čak 15,3 postotna poena. Moguće je da je razlog tome veća posvećenost žena navedene dobne skupine brizi o kućanstvu i člano­vima obitelji. Kako bi se utjecaj ovih faktora smanjio, potrebno je osigurati razvijenu i kvalitetnu te u geografski izdvojenijim područjima dostupnu, financijski prihvatljivu kao i cjenovno ujednačenu mrežu vrtića, jaslica, do­mova za starije i nemoćne.

     Stopa zaposlenosti žena u dobi od 15 do 64 godine u pravilu je niža od stope zaposlenosti muškaraca, međutim, u dobnoj skupini od 50 do 64 go­dina ova razlika se penje na čak 15,1 postotnih poena. (Iz Godišnjeg izvješća za 2018. Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova)