UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

UMIROVLJENICI PROTIV RADA DO 67. GODINE

Referendum ili dogovor

Potpišite jer će vas unuci pitati gdje ste bili od 27. travnja do 11. svibnja 2019.

 

     Jedno od ključnih zbivanja u Hr­vatskoj je najavljeno prikupljanje potpisa za referendum protiv rada do 67. godine života te za smanjivanje penalizacije za prijevremene umirov­ljenike. Pitanja su to koja odlučuju o sudbini otprilike milijun i pol radnika u Hrvatskoj, a koje se poteže još od 2014. godine, kada je SDP-ova Vlada progu­rala rad do 67. godine života u Zakon o obveznom mirovinskom osiguranju. Sadašnji ministar rada i mirovinskog su­stava Marko Pavić propustio je ispraviti nepravdu tijekom nove „mirovinske re­forme" koja je stupila na snagu s prvim danom ove godine. Čak štoviše, ubrzao je prijelazno razdoblje za umirovljenje sa 67. godina do 2033., čime je dodatno nanio štetu ionako izranjavanom miro­vinskom sustavu, ali i cjelokupnoj rad­noj populaciji u zemlji. Da nije bio previ­še poslušan i smjeran i ostavio to kako je Mrsić „skuhao", ne bi sada bilo inicijative za sazivanje referenduma.

     Iako, u državi koja ima 1,2 milijuna umirovljenika i četiri milijuna stanov­nika, rad do 67. godine poguban je podjednako za mladu radnu snagu i za umirovljenike. Stariji radnici će sporije odlaziti s tržišta rada, a mladi sve više iseljavati, pa će stoga i priljev sredstava od doprinosa u sustav međugenera- cijske solidarnosti, odnosno prvi stup, bivati sve niži. Posljedica? Mirovine za postojeće umirovljenike bit će sve niže.

     „Naši umirovljenici su već sa 65 go­dina umorni i bolesni, a s produženim radnim vijekom bit će to sve više izraže­no. Pa kad će mladi doći na red, kad će dobiti posao, ako se nama sve više i više produžava radni vijek? Još važnije, je­smo li mi sposobni obavljati sve obave­ze u tako kasnoj životnoj dobi?", svjesna je situacije Senka Erceg, predsjednica SUH-ove podružnice Vrgorac.

Pitanja bez odgovora

     Uostalom, čemu obvezni rad do 67. godine, kada Hrvatska ima samo 40,3 posto zaposlenih između 55 i 64 godine starosti, dok je u Europskoj uniji taj iznos nedostižnih 57,1 posto? Čemu obvezni rad do 67. kada je zdravi životni vijek Hrvata po umirovljenju dvostruko kraći nego u EU? Čemu rad do 67. kada zemlje u okruženju, poput Austrije, Slovenije, Mađarske, Slovačke, BiH, Srbije i Crne Gore imaju rad do 65. godine i kvalitetni­je mirovinske sustave? Zašto se ugleda­mo na Bugarsku, koja je najsiromašnija članica EU i koja jedina od„novih" članica ima rad do 67. godine?

     Podsjetimo, Češka i Poljska su vratile uvjet za odlazak u mirovinu sa 67 na 65 godina, a isto je učinila i Slovačka krajem ožujka i to nakon uspješnog prikupljanja potpisa za raspisivanje referenduma. Tri sindikalne središnjice (SSSH, NHS, MHS) pokušale su upozoriti na ovo goruće pi­tanje prosvjedom održanim u Zagrebu 20. listopada 2018., u jeku mirovinske re­forme. Tada su sindikalni čelnici upozorili vladu kako će prikupiti potpise i raspisa­ti referendum protiv umirovljenja sa 67 godina starosti. Na prosvjedu ih je podr­žalo i oko 2.000 sadašnjih umirovljenika.

Podrška sadašnjih umirovljenika

     Umirovljeničke udruge, Sindikat i Matica umirovljenika, kao članice radne skupine za mirovinsku reformu još su 3. rujna 2018. godine službenim i javnim stajalištem ocijenile ubrzanje i rad do 67. godine nepravednim i štetnim, upo­zoravajući kako je prosječni životni vijek hrvatskih građana za tri godine kraći od europskog prosjeka.

     „Neki mogu raditi do 70 godina, a neki ne, ovisno o tome što rade i kakve su psihofizičke snage. Fizički radnik to sigurno ne može. Kad bi se uveo rad do 67. godine, radnici bi doista s posla išli na groblje, da ni ne dočekaju miro­vinu. Neka ostane po starome, da ljudi mogu barem malo uživati u mirovini, a ne da neki idu prije, a neki kasnije", odrješit je Stjepan Ugarković, predsjednik SUH-ove podružnice iz Sibinja. S njim se slaže i kolega mu Stipo Cota iz Vuke koji smatra da je„taj prijedlog napravljen po željama političara i elite, jer oni mogu i do 90. godine sjediti i predlagati, a fizički radnik jedva čeka otići u mirovinu. S druge strane, ako ovo prođe, pitam se što će mladi raditi?"

67 je previše

     Vinko Kuzmić iz Slavonskog Broda upozorava na problem penalizacije: „Umirovljenici se ne slažu sa dobnom granicom za odlazak u starosnu mirovinu sa 67 godina te penalizacijom pri odlasku, što je posebna kazna umirovljeniku ako mora otići u mirovinu iz opravdanih razloga ili je otjeran od strane poslodavca."

     Upravo na tragu ovih razmišljanja, sindikalne središnjice su krenule s kampanjom „67 je previše" kojom nastoje ukazati na bitne probleme mirovinskog sustava te argumentima pokušati rasvijetliti situaciju. Cilj kampanje je prikupljanje potpisa za referendum, čiji bi konačni ishod trebao biti vraćanje dobi za odlazak u mirovinu na 65 godina starosti te umanjivanje penalizacije prijevremenih mirovina. Najavljeno je prikupljanje potpisa diljem Hrvatske u razdoblju od 27. travnja do 11. svibnja.

 

Milan Dalmacija