UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

IVAN KRESONJA, ZAČETNIK MODELA

Liftom u 21. stoljeće

 

     Ivan Kresonja zagrebački je umirovlje­nik i predstavnik stanara u zgradi na adresi Zeleni dol 2. Zahvaljujući svojoj upornosti i entuzijazmu, nakon dugo­trajne borbe s birokracijom, uspio je is­hoditi promjene nekoliko zakona i pro­pisa te time omogućiti ugradnju dizala u svoju šesterokatnicu. Njegov model je postao predložak za veliki projekt „Do­stupnost do stana", kojim Vlada želi, uz pomoć sredstava iz fondova Europske unije, ugraditi dizala u stambene zgra­de kako bi olakšala život osobama s in­validitetom i starijim osobama. Kresonja nam je dao osvrt na svoju bitku, ali i na projekt koji, iako dugo najavljivan, još nije započeo.

Kako ste uspjeli i koliko vremena je trebalo da ugradite dizalo u svoju zgradu?

     Mi suvlasnici zgrade sa 16 stanova, šest katova i 118 stepenica stari smo prosječno 60 godina i imamo osam oso­ba s invaliditetom u zgradi, od čega su četiri sa 100-postotnim invaliditetom. Deset godina smo se bezuspješno obra­ćali svim ministarstvima, gradskim ure­dima i drugim nadležnim institucijama s ukupno 240 dopisa na 1.200 stranica. Gradski uredi su odbijali naš zahtjev s obrazloženjem da postoje zabrane svih zahvata u prostoru. Nastavili smo priti­skati urede, ministarstva, Sabor i Vladu da mijenjaju propise. Uspjeli smo isho­diti promjene nekoliko važnih zakona i propisa. Sada za ugradnju lifta više ne treba građevinska dozvola. Ne treba više niti 100 posto glasova stanara, nego samo 51 posto suglasnosti. Dobili smo od Ministarstva pravosuđa tumačenje da se onoga tko neće dati suglasnost isključuje iz troškova ugradnje. Kad smo uspjeli ishoditi te promjene, izradili smo projektnu studiju i podignuli zajam na 15 godina. To je 440.000 kuna plus ka­mata 3,80 posto, što je 578.000 kuna. Mjesečna nam je rata 3.500 kuna. Po­četak ugradnje dizala bio je 13. ožujka 2018., a puštanje u pogon 25. svibnja 2018.

Na tragu Vašeg uspješnog anga­žmana oko ugradnje dizala nastao je projekt „Dostupnost do stana" kojim država jamči ugradnju dizala uz su­financiranje iz Europske unije. Kako komentirate projekt, koliko on košta i koliko bi ljudi trebalo dobiti dizala u svojim zgradama?

     U Hrvatskoj ima 16.804 zgrade bez dizala i u njima živi oko 700.000 građa­na. Ima još i deseterokatnica u Hrvatskoj koje uopće nemaju lift. Cijena ugradnje dizala je od 30 do 50 tisuća eura. Meni je za projekt trebala šira podrška svih ljudi i svih političkih stranaka. Tu su političari i stranke prepoznali da bi mogli dobiti puno glasova, jer ima 1,2 milijuna umi­rovljenika. Sad su se svi uhvatili za to. Uglavnom, ishodio sam da se u cijeloj Hrvatskoj može dograđivati liftove bez građevinske dozvole. Sad je samo na upraviteljima zgrada i predstavnicima stanara da se uključe. Ako postoji jedna osoba s invaliditetom u zgradi, lift mora ići. Sad sami moramo napraviti sve da bismo dobili novac od EU, a smatram da to Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU ne radi kako treba.

Zbog čega se toliko dugo čeka na početak provedbe projekta „Dostu­pnost do stana"? Smatrate li da se problem može ubrzo riješiti, s obzirom na to da sljedeće godine ističe rok za financiranje unutar Operativnog pro­grama EU te se otvara novo razdoblje financiranja?

     Gabrijela Žalac trebala je pribaviti novac iz fonda za 2019. i 2020. godinu. Ona to ne povlači, jer nema stručni tim.      To se pitanje mora riješiti ubrzo riješiti, jer naposljetku neće ona pasti, nego će Vlada izgubiti dosta glasova na izbori­ma ako se ovaj projekt ne ostvari. Ipak će ubrzo biti izbori.

Poljaci i Česi su već preuzeli naš model ugradnje dizala. Imate li sazna­nja o tome hoće li se još koja država pridružiti i hoće li taj model postati uobičajena praksa u EU, uz mogućnost da dizala postanu obvezan dio zgrada ili uvođenja prava na dostupnost diza­la kao normativa u postizanju ljudskih i materijalnih prava u EU?

     Ne samo oni. Čuo sam od ljudi iz Slo­venije da će Austrija i Mađarska također početi s time. Oni su sad i ispred Slove­naca. To će ići na cijelom nivou EU, to je veliki posao, jer ima mnogo zgrada bez lifta po Europi. Pravo na lift u svim kon­vencijama UN-a već postoji. Hrvatska je potpisala sve takve konvencije i sve preporuke Vijeća Europe za osobe s in­validitetom. Sama činjenica da se među potpisanim dokumentima nalazi i pre­poruka Vijeća ministara iz 1992. ukazuje na postojanje problema ostvarenja pra­va osoba s invaliditetom na globalnom nivou, a osobito u našem slučaju, što je teško kršenje ljudskog dostojanstva. Liftovi su nadstranačko pitanje, jer mi­slim da nema zgrade u Hrvatskoj u kojoj nema osobe s invaliditetom.

Prema Vašim procjenama, do kada bi ugradnja dizala trebala biti gotova i može li takav infrastrukturni projekt, osim korisnicima, pomoći i gospodar­stvu?

      To je pitanje socijalne uključenosti starijih osoba. Ljudi dolaze u kontakt sa vanjskim svijetom, poboljšano je među- susjedsko druženje, razmjenjivanje mi­šljenja. Imate kod liječnika pravilo „zlat­nih sat vremena". Za transport preko 118 stepenica tih „zlatnih sat vremena" ode dok pacijent ne dođe liječniku na stol. Problem je starim ljudima, koji su čak i pokretni, nositi dvije vrećice s na­mirnicama. Zamislite majke s kolicima kako se penju na šesti kat. Lift poboljša­va kvalitetu stanovanja svim stanarima i njihovim gostima. Da ne govorim o benefitima za gospodarstvo. Angažira­le bi se tvrtke iz Hrvatske koje se bave proizvodnjom, ugradnjom i servisira- njem dizala, naši radnici i projektanti bi radili na izgradnji. To je oko 2.000 ljudi. Servis jednom mjesečno je 280 kuna s PDV-om i još 600 kuna godišnji servis. Pa to je novac, tu se gospodarstvo razvi­ja. Naša operativa i Vlada to ne shvaćaju. Nažalost, živimo u 21. stoljeću, zgrade su građene u 20., a ponašamo se kao da smo u 19. stoljeću.

Milan Dalmacija