UVODNA RIJEČ

Nemam za kilo breskvi

Piše: Igor Knežević

     Telefonski pozivi razočaranih umirovljenika svakodnevica su rada u Sindikatu umirovljenika Hrvatske. Jedan takav poziv zaprimili smo od umirovljenice Jasne J. koja nas je nazvala nedugo nakon posljednjeg usklađivanja mirovina i požalila nam se da prima samo 1.700 kuna. „Možete li ikako ove u Vladi nagovoriti da nam povise mirovine, znate, ja jedva preživljavam", krenula je gospođa staloženo.

     No, nakon par minuta nije više mogla suspregnuti suze te nam je u plaču kazala: „Godinu dana nisam kupila kilogram breskvi, jednostavno si ih ne mogu priuštiti. Kako je moguće da bivši saborski zastupnici imaju povećanje mirovine od 200 kuna, a ja 40 kuna. Možete li se vi u SUH-u izboriti da nama siromaš­nima ipak daju veće povišice, a ovima smanje", upitala nas je. Odgovorili smo joj da je naš cilj povećanje mirovina u visini 100 posto povoljnijeg indeksa rasta plaća ili cijena, ali i da redovito upozoravamo da se trebaju uvesti dodatne „povišice" za one najsiromašnije. Tu je i ozbiljan problem pada udjela prosječne mirovine u prosječnoj plaći, koji je sada na sramotnih 35,99 posto.

     Obećali smo da ćemo zatražiti i da se kao socijalna mjera prilikom usklađivanja za one koji primaju do 2.000 kuna miro­vine, a takvih je 414 tisuća prema ZOMO-u, uvede 120 posto povoljnijeg indeksa, a one do 4.000 kuna, a takvih je 550 tisuća, za 110 posto.

     Time bi se ne samo zaustavio pad udjela mirovina u plaći, već bi on nakon desetljeća konstantnog pada počeo rasti, s ciljem da za desetak godina barem dođe na 40 posto, što je i dalje mizerno, ako se usporedi s drugim zemljama EU ili okruženja, primjerice Slovenijom i Srbijom gdje je udjel oko 50 posto.

Ideja o povećanim osnovicama usklađivanja za one s nižim mirovinama nisu neutemeljene i neizvedive kako to često do­nositelji odluka u Hrvatskoj prezentiraju u javnosti pozivajući se na zakone. Slični modeli„nagrađivanja siromašnijih" već postoje u Italiji, Latviji, Portugalu, Češkoj, te su ugrađeni kao opcija u zakone, a primjerice u Austriji, Bugarskoj i Španjolskoj se već nekoliko posljednjih godina uz redovito usklađivanje isplaćuju dodatne „povišice" siromašnijim umirovljenicima.

     U doba kada se forsira privatizacija mirovinskog sustava, možemo biti sretni što smo sačuvali prvi mirovinski stup, kao i javno zdravstvo, no nikako se ne mirimo s činjenicom da više od 730 tisuća umirovljenika živi ispod granice linije siromaštva.„Ako društvo nije u mogućnosti pomoći mnogobrojnim siromasima, neće biti kadro ni spasiti malobrojne bogataše", kazao je jednom prilikom J.F. Kennedy. I doista, gomilanje siromaha nikad nije donijelo dobroga društvu, a kad-tad je dovelo i do političkih promjena. Nezadovoljstvo hrvatskih siromaha je ogromno i samo se nakuplja i nakuplja. Dok jednom ne pukne...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

ANTE GAVRANOVIĆ

Umirovljenici kao kolateralne žrtve loših politika

 

„Ne krijem da je na moju konačnu odluku o ostavci utjecala i određena frustriranost zbog sporih pomaka u rješavanju gorućih umirovljeničkih pitanja"

 

     Predsjednik Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije oso­be, Ante Gavranović, tu je duž­nost preuzeo odmah po ponovnom uspostavljanju Vijeća u veljači 2017. godine. U ovo savjetodavno tijelo     Vlade koje predstavlja hrvatske umi­rovljenike, javnost je polagala velike nade. No, kako se približavala miro­vinska reforma, postalo je jasno da su umirovljenici pred sustavom nemoć­ni. Naime, unatoč tomu što su se čla­novi Vijeća, opetovano iznoseći kon­kretne prijedloge, neumorno zalagali za bolji položaj umirovljenika, velika većina njihovih jasno definiranih i re­alnih zahtjeva ipak nije uvažena.

Zašto ste se povukli iz Vijeća kao predsjednik, ali i član?

     Dva su razloga bila presudna za moju odluku da zatražim da me se razriješi člana Nacionalnog vijeća u kvoti Matice umirovljenika (tri člana), a tim automatski i dužnosti pred­sjednika NV-a. Prvo, u prosincu sam navršio 85 godina. Osobno smatram da je to zaista krajnja gornja granica kad se čovjek može prihvatiti i obav­ljati odgovornu društvenu funkciju, a ja zaista dužnost predsjednika NV-a tako doživljavam. Drugo, učinio sam to i na liječničku preporuku. Ne krijem pritom da je na moju konačnu odluku utjecala i određena frustriranost zbog sporih pomaka u rješavanju gorućih umirovljeničkih pitanja.

Što mislite o dolasku Višnje For- tune na tu poziciju?

     Ulazak gospođe Višnje Fortune u Nacionalno vijeće je logično i očeki­vano rješenje. Ona je na čelu Matice umirovljenika, svaki dan je sučeljena s aktualnom problematikom, poznata je kao istinski borac za pravedniju socijalnu skrb i brigu o najpotrebitijima u našem društvu i na tom području ima ogromna iskustva. Nelogično je bilo da raniji predsjednik Matice nije bio član Nacionalnog vijeća. Uvjeren sam da će gđa. Fortuna s puno mara, odlučnosti i istinskim žarom voditi Na­cionalno vijeće.

Ostajete li aktivni u Matici i Hr­vatskom umirovljeničkom listu?

     Moja „aktivistička" dionica u radu Matice je na neki način okončana. Ako me budu trebali, tu sam. Nikad nisam odbijao pomoć. Što se tiče pisanja u Hrvatskom umirovljeničkom listu, zasad se stvari ne mijenjaju. Ostajem kolumnista. Mada me to pomalo za­mara. Pišem tu kolumnu od 2002. bez prekida. I stalno se vrtim oko nekoliko tema... Zajedno s urednikom tražim možda neku drugu platformu.

Inventura bez krčmara

Jeste li razočarani što se mišljenja i stavovi Vijeća nisu uzimali u obzir kod donošenja mirovinske reforme?

     Na zadnjoj sjednici razmatrana je svojevrsna inventura djelovanja NV-a u posljednje dvije godine. Htjeli smo jednostavno vidjeti do kuda smo došli u provedbi našeg programa rada, us­postaviti neke kontrolne točke i vidjeti kako dalje. Predstavnici Matice i Sindi­kata umirovljenika (uglavnom) nisu zadovoljni postignutim rezultatima u tom razdoblju (nezadovoljstvo se proteže i na ranije razdoblje). Rad u Nacionalnom vijeću ponekad je čla­nove Matice i Sindikata (govorim to iz vlastitoga iskustva) ozbiljno frustrirao. Održali smo brojne sjednice, pred­lagali neka rješenja, borili se našim argumentima. Rezultati su, nažalost, vrlo skromni. Puno smo očekivali od rasprave o novom mirovinskom su­stavu, gdje smo bili dosta aktivni. I tu smo razočarani.

     Sve se uglavnom svodi na formu­laciju da financijski okviri ne omogu­ćavaju ozbiljnije zadiranje u postojeće odnose i da bi svaki snažniji zahvat u mirovine uzdrmao ukupnu financijsku stabilnost. Pritom se i mjerodavni (mi­slim na kreatore i nositelje svih politi­ka) slažu da su umirovljenici kolateral­ne žrtve ozbiljnih ekonomskih, socijal­nih, demografskih i drugih promašaja gdje je teško izravnati nastale krivine. Smatramo, međutim, da se uz nešto više političke volje moglo barem dje­lomično popraviti položaj najugrože­nijih. I tu, zapravo, dolazimo na teren gdje stvari zapinju.

Nema sluha za vapaje umirovljenika

Ima li uopće političke volje da se stvari poboljšaju?

     U Matici i Sindikatu umirovljenika prevladava mišljenje da u političkim krugovima nema potrebne političke volje za rješavanje problema sve većeg siromaštva, da nema sluha za vapaje osiromašenih umirovljenika koji do­bivaju mirovinu ispod svih standarda. Umirovljenike najviše boli da im je uni­šteno dostojanstvo, a da za to nikoga u društvu gotovo nije briga.

     Resorno Ministarstvo rada i miro­vinskog sustava, u granicama svojih financijskih i zakonskih okvira, poku­šavalo je pronaći najbolja (zajednička) rješenja i koliko-toliko uvažavati naše opravdane zahtjeve. Ako ništa drugo, korektno smo i civilizirano raspravljali neka otvorena pitanja i pokazivalo je razumijevanje za naše stavove, bez obzira što ih nismo riješili.

Što je Vijeće uspjelo postići, što ste ostavili iza sebe?

     Pomaci su relativno maleni, ali su ipak - pomaci. Iako nismo uspjeli ostvariti naše prijedloge oko utvrđi­vanja nove formule za usklađivanje mirovina, ipak smo uspjeli pomaknuti neke granice u toj formuli - polugodiš­nje usklađivanje umjesto 50:50 posto sada će biti 70:30 ili 30:70; za 252.000 umirovljenika povećat će se od 1. srpnja 2019. najniža mirovina za 3,13 posto. Proširen je krug umirovljenika koji mogu raditi do polovice punog radnog vremena uz istodobnu isplatu mirovine i na korisnike prijevremene starosne mirovine i starosne mirovine za dugogodišnje osiguranike; pronaš­li smo neke rješenja za korisnike I. i II. mirovinskog stupa; povećana je osno­vica zbog tjelesnog oštećenja uslijed profesionalnih uzroka za 15 posto. Na­dalje, u cilju otklanjanja nejednakosti između sadašnjih i budućih umirovlje­nika omogućen je izbor mirovine pri­likom odlaska u mirovinu za godišta 1962. i mlađe. Dodajmo tome i mjere za unapređenje kapitaliziranog miro­vinskog sustava i osiguranje povoljni­jih mirovina budućih umirovljenika, a u vidu je i uvođenje nacionalne miro­vine do kraja 2020.

     Na inicijativu Nacionalnog vijeća u Hrvatskom saboru je u listopadu organiziran okrugli stol u povodu Me­đunarodnog dana starijih osoba. To je prvi put u tijeku 28 godina koliko se obilježava taj dan da je najviše zako­nodavno tijelo namjenski posvetilo prostor i vrijeme problemima ljudi treće i četvrte dobi.

Nacionalno vijeće kao smokvin list?

Koja su glavna pitanja još ostala neriješena?

     Ostale su, međutim, razlike u mi­rovinama dviju generacija umirovlje­nika. Unatoč brojnim intervencijama nismo uspjeli utvrditi novi cenzus za plaćanje police dopunskog zdrav­stvenog osiguranja. Nismo uspjeli nametnuti ni novi model obiteljskih mirovina. Odbijen je i naš prijedlog za uvođenje minimalne mirovine. Ne­dovoljno brige je u donošenju mjera za suzbijanje daljnjeg osi­romašenja umirovljenika.

     Među inima, nismo uspjeli u našem zahtjevu za razdvaja­njem mase sredstava koja odlazi za mirovine po ZOMO i sredsta­va koja se isplaćuju po drugim osnovama. Vlada uvijek ističe da izdvaja znatna sredstva za mirovine, gotovo 40 milijardi kuna, velik dio iz proračuna. To je činjenica, ali kad se razgrne struktu­ra tih sredstava koja idu u mirovine na korisnike, dobiva se potpuno drukčija slika koju umirovljeničke udruge ne prihvaćaju kao realno rješenje. Traže jasno razgraničenje što bitno mijenja cijelu sliku. Što je u tom legitimnom zahtjevu sporno? Zašto se uporno to neće provesti?

     Ostaje, dakle, puno posla za Naci­onalno vijeće. Važnim posebno sma­tramo donošenje cjelovite nacionalne strategije za starije osobe i rad na De­klaraciji o osnovnim pravima umirov­ljenika i starijih osoba. Kako Matica i Sindikat umirovljenika nisu zadovoljni rješenjima u nedavno prihvaćenim zakonskim okvirima Mirovinske refor­me, to će NV uporno, argumentirano i, nadam se, uspješnije tražiti što povolj­nija rješenja u tom pravcu.

Kako vidite budućnost Nacional­nog vijeća?

     Pokazalo se da je Nacionalno vije­će ipak realna platforma za socijalni dijalog i, zapravo, jedino mjesto gdje umirovljeničke udruge, Matica i Sin­dikat, mogu argumentirano iznositi stanove, davati konkretne prijedloge, izražavati svoje neslaganje s predlo­ženim zakonskim i drugim rješenjima. Iako se, možda, stječe utisak da je to samo formalno pravo, na neki način smokvin list za prikrivanja stvarnog stanja, pretvaranje u neku vrstu de­batnoga kluba, inventura upućuje na drukčije zaključke.

     Matica i Sindikat umirovljenika su u posljednje dvije godine stavili na stol sve goruće probleme i jednostav­no prisilili i druge institucije (koje čine Nacionalno vijeće) da se o njima izja­sne, očituju ili na bilo koji drugi na­čin i odrede prema njima. Bitna nova odrednica je da NV promijenilo stil rada u proaktivno djelovanje. Matica i Sindikat su, naime, izrađivali i pred­lagali konkretne podloge za raspravu. Smatram da je time napravljen osje­tan pomak prema demokratičnosti u raspravi, pa i suodlučivanju.

     Zahtjevi i prijedlozi koji dolaze iz redova umirovljenika (Matice i Sin­dikata) jasno su usmjereni prema ostvarenju nekoliko ciljeva. To je, prije svega, povrat izgubljenog dostojan­stva ljudi starije, tako zvane treće i četvrte dobi. Drugi važan motiv i cilj odnosi se na materijalno-socijalnu sigurnost umirovljenika. Treći, isto tako važan, a povezan s prvim, uklju­čuje društveno poštovanje umirovlje­ničkih krugova i pojedinaca i njihovo šire uključivanje u društvene tokove. Sve to bi trebalo, uz ostalo, kao rezul­tat, biti odraz primjerenog blagosta­nja u okvirima materijalnih mogućno­sti društva.

Imaju li se umirovljenici onda čemu nadati?

     Ako pošteno sagledamo našu ukupnu, a posebice umirovljeničku stvarnost dolazimo do zaključka da smo daleko od zacrtanih očekivanja i ciljeva. Svjesni smo mi da naši zahtjevi i prijedlozi nisu jednostavni. Oni tra­že dosta dodatnih sredstava. Svima nama je jasno da bez novog rasta za­poslenih, većih uplaćenih doprinosa i ravnomjernijeg odnosa umirovljenika i osiguranika ovakav mirovinski sustav teško može opstati. Boji­mo se, međutim, da će mirovine, ako se nastavi sadašnja politika, uskoro prerasti u socijalnu po­moć.

     Nažalost, u našem se društvu - praksa to vrlo očigledno po­kazuje - vrlo teško može nešto pokrenuti normalnim kanalima komunikacije. Javni protesti, štrajkovi i slične manifestacije gdje se halabuče, očito su puno učinkovitiji od naših napisa, upozorenja, dobro­namjerne kritike. A upravo to je ono što čovjeka boli.