UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

PORUKA VLADI REPUBLIKE HRVATSKE:

Ne mijenjajte Zakon, sada je u redu!

 

     Javno savjetovanje o Nacrtu prijed­loga Zakona o izmjenama i dopu­nama Zakona o sigurnost prometa na cestama trajalo je od 15. veljače do 4. ožujka 2019., a Sindikat i Matica umirovljenika su zajednički reagirali primjedbama na predloženu izmjenu članka 222., stavka 2, kojom se „vo­začka dozvola za upravljanje vozilima AM, A1, A2, A, B, BE, F i G kategorije izdaje s rokom važenja od 10 godina, a najduže do 67. godine života voza­ča", a „prilikom produljenja vozačke dozvole, vozač je dužan podvrgnuti se zdravstvenom pregledu za vozača ako je obveza zdravstvenog pregleda utvrđena zdravstvenim uvjerenjem na temelju kojeg je vozačka dozvola izda­na i prilikom produljenja vozačke do­zvole nakon 67. godine života vozača."

Sindikat i Matica umirovljenika Hr­vatske, kao udruge koje predstavljaju i vozača starijih od 67 godina, traže da članak 222. stavak 2. ostane kako je to trenutno važeće te definira­no u Izmjenama i dopunama u Narod­nim novinama 64/2015, i to:

„(2) Vozačka dozvola za upravljanje vozilima AM, A1, A2, A, B, BE, F i G ka­tegorije izdaje se s rokom važenja od 10 godina. Prilikom produljenja vozač­ke dozvole vozač je dužan podvrgnuti se zdravstvenom pregledu za vozača u slučaju kada je obveza zdravstve­nog pregleda utvrđena zdravstvenim uvjerenjem na temelju kojeg je vo­začka dozvola izdana." Obrazloženje: do takve formulacije došlo se nakon pomnog promišljanja i pokušaja triju izmjena od 2008. godine do danas, na­kon što je svaki put provedena široka rasprava.

Prvo, protivimo se da se izjednača­vaju starost i bolest, a pogotovo zato što se u pozadini najnovije inicijative

za obvezne plaćene zdravstvene pre­glede za starije vozače nalazi liječnički lobi medicine rada kao interesna sku­pina privatnika u zdravstvu čiji je ne­posredni financijski interes uvođenje obveznih zdravstvenih pregleda.

Drugo, iako se izrijekom u odno­snom članku ne navodi da će rečeni pregleda obavljati liječnik medicine rada, iz prakse i drugih članaka istog Zakona proizlazi da bi se time suvišno dupliciralo sada postojeće vrlo dobro rješenje iz članka 233. Zakona kojim se propisuje obveza specijaliziranog liječnika koji je obavio pregled ili je liječio vozača, kao i izabranog liječni­ka primarne zdravstvene zaštite, da je dužan upozoriti bolesnika o njegovoj nesposobnosti za vožnju te o istome obavijestiti policijsku upravu ili posta­ju prema mjestu stalnog prebivališta ili boravište.

Treće, držimo logičnim prema slo­vu Zakona da pacijenta pregledava i prosuđuje o njegovoj sposobnosti za vožnju samo njegov izabrani liječnik, koji zna njegove bolesti i terapije, a ne da se pod izlikom snaženja sigur­nosti u prometu zapravo ugrožava ta sigurnost mogućnošću da pacijent „kupi" svoju potvrdu o sposobnosti za vožnju.

Četvrto, postojeće rješenje kojim se „od oka" želi propisati da je dob kad vozač postaje ugroza u prometu utvr­đena na 67 godina provizorna, jer se kao i u prethodnim pokušajima, nije zasnivala ni na nikakvim statističkim pokazateljima ili istraživanjima, a niti postoje odgovarajući podaci kojima bi se dokazalo da je u ijednoj sudskoj presudi kao uzrok prometnih nesreća navedena starost ili bolest. Takvo na­vođenje dobi treba izbjeći i po uzoru na zemlje koje uvjet dobi niti ne spo­minju (Njemačka, Belgija, Francuska). U zemljama u kojima se limit dobi pro­pisuje, to se dokumentira liječničkom potvrdom osobnog liječnika ili osob­nom izjavom o sposobnosti za vožnju, a ne zahtijeva se posebni zdravstveni pregled.

Peto, u novom prijedlogu uopće nije jasno na koje se vrijeme produlju­je vozačka dozvola vozačima starijim od 67 godina. Ako se misli na 10 godi­na onda je formulacija vrlo loša, a ova­ko se ostavlja prostor prosudbi kako bi većina starijih od 67 godina dobila liječničko uvjerenje s valjanošću od godine dana pa bi izdatak za liječničko uvjerenje bio redovan godišnji izda­tak. S obzirom da 53 posto umirov­ljenika ima mirovine niže od hrvatske linije siromaštva (2.321 kuna), odno­sno, čak 98 posto ih prima mirovinu manju od prosječne plaće, riječ je o nerazumnom socijalnom potezu, koji će izazvati nemir i nezadovoljstvo kod starije populacije.

Šesto, u svim analizama se potvr­đuje da su glavni uzroci prometnih ne­sreća prebrza vožnja i alkohol, a vozači s duljim vozačkim iskustvom (dakle, stariji vozači) najmanje su uzrokova­li nesreće. Poslužimo li se službenim statističkim podacima MUP-a objavlje­nom u njihovom biltenu s analizom za cijelu 2017. godinu, u Hrvatskoj ima registrirano 2.337.087 vozača, od čega je 282.045 vozača starijih od 65 godi­na. To znači da je u Republici   Hrvatskoj ukupno 12,06 posto vozača starijih od 65 godina, a taj broj pokazuje trend rasta zbog općeg starenja populacije i masovnog iseljavanja mlađih. Voza­či stariji od 65 godina skrivili su 10,5 posto nesreća, što znači da su ih skri­vili manje od svog udjela u ukupnom broju vozača. Nadalje, vozači stariji od 65 godina su skrivili 9,8 posto nesreća u kojima je bilo poginulih osoba, a to je još manje od njihovog udjela u uku­pnom broju vozača, što ukazuje na zaključak da stariji vozači nisu rizična skupina.

Iz svega navedenog zaključujemo kako je nepotrebna i štetna izmjena u zakonu kojom bi se uveo uvjet dobi od 67 godina, odnosno bilo kakav uvjet starosne dobi za vozače pri pro­duljenju vozačke dozvole. Predlaže se stoga da se u tom dijelu Zakon ne mijenja.