UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Nije volan puška!

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Hoće li se uskoro uvesti obvezni zdravstveni pregledi prigodom obnavljanja vozačke dozvole za starije od 67 godina? I zašto baš od 67 godina, a ne 65 ili 70? Posljednjih mjesec dana Sindikat i Matica umirovljenika su zajedničkim snagama nastojali zaustavi­ti moćni lobi medicine rada u nastojanju da se, bez ikakvog ograničenja, uvedu obvezni zdravstveni pregledi od 350 kuna za sve starije od 67 godina. Prvo je 18. prosinca 2018. sazvana sjednica Na­cionalnog vijeća za umirovljenike i stari­je osobe na kojoj su nazočni predstavni­ci Ravnateljstva policije uporno pokuša­vali uvjeriti umirovljeničke predstavnike kako su stariji vozači skoro pa ubojice za volanom. Ništa nije vrijedilo što su umi­rovljenici bili izvrsno pripremljeni i ispu- cavali relevantne podatke iz statistika sa stranica MUP-a.

Ping-pong dvaju mini­starstava

     Zatražili smo nakon toga razgovor u MUP-u, no dobili smo osiguran „spoj" u Ravnateljstvu policije 29. siječnja 2019., gdje je i dalje najglasniji zagovaratelj bio Josip Mataija, voditelj Službe za si­gurnost cestovnog prometa   MUP-a te je nadglasao i zamjenika glavnog ravnate­lja Željka Pršu, koji nije iskazao osobito umijeće argumentiranja. Tamo su se„po- licajci" pozivali na mišljenje Ministarstva zdravstva, jer su navodno oni podržali odluku da stariji vozači moraju ići na ob­vezne plaćene preglede. To je, kao, mi­šljenje struke.

     Tako niti ovaj pokušaj dijaloga nije uspio, već je ovo treći uzastopni pokušaj lobija medicine rada da se ugura natrag u lukrativan biznis obveznih medicin­skih pregleda za sve i sva. Jadni medi­cinari, od socijalizma do danas stalno gube probitačne izvore novca, jer su ukinuti pregledi za zapošljavanje i pre­gledi za obnovu vozačke dozvole za sta­rije osobe.

Pucanje bez dozvole

     Ovih dana su pod pritiskom branite­lja i drugih zainteresiranih lovaca i vlasni­ka oružja, novim Zakonom o nabavi i posjedovanju oruž­ja građana, koji je stupio na snagu 1. studenoga 2018., izgubili još jedan dobar po­sao.   Naime, tim se zakonom ukinulo obvezne periodične zdravstvene preglede kod liječnika medicine rada te olakšalo dobivanje dozvole za posjedovanje i nošenje oružja. Sada su tu obvezu preuzeli liječnici primarne zdravstvene zaštite te je na njih prebačena odgovor­nost davanja liječničke ocje­ne o zdravstvenom stanju kandidata ili imatelja oružja, a ako ne prijave zdrav­stvenu nesposobnost MUP-u pa netko nekoga upuca, liječnik obiteljske medi­cine kaznit će se s 1.000 do 5.000 kuna.

     Pacijente koji se sami ne prijave, li­ječnici moraju pozivati na pregled, a ako se ne odazovu, također ih moraju prija­viti MUP-u. Tako su u poslijeratnoj zemlji medicinari rada izgubili još jedan uno­san posao, pa im se sada moralo obeća­ti nadomjestak. Na čiji račun? Na račun bespomoćnih staraca, čiji glas očito nema težine - dok se ne približe izbori.

„Mišljenje struke"

     Tako su predstavnici Matice i Sindi­kata umirovljenika završili na sastanku u Ministarstvu zdravstva na sastanku na kojem su najglasniji i najuvredljiviji bili predstavnici medicine rada i neki drugi zdravstveni kadrovi, uz već poznatoga policajca Josipa Mataiju. Vikanje, ali i laganje, doista nisu primjereni sastan­ku kojim je predsjedavao državni tajnik Tomislav Dulibić, ne njegovom krivicom. Naime, čelnik Ministarstva zdravstva je, suprotno predstavnicima Ravnateljstva policije, uporno ponavljao kako oni nisu dali nikakvo, ni službeno niti neslužbe­no, mišljenje o Nacrtu prijedloga Zako­na o izmjenama i dopunama Zakona o sigurnost prometa na cestama.

     Dakle, jedno ministarstvo, ono zdravstva, tvrdi da nema veze niti pojma o tom zakonu, a drugo ministarstvo, ono unutarnjih poslova, uporno se poziva na „mišljenje struke". I tko je tu u pravu? Tko koga zagovara? Kome raste dugi Pinok jev nos?