UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

KAKAV MIROVINSKI SUSTAV POGODUJE ŽENAMA?

Ženska kuna vrijedi 77,3 lipe

 

     Poznato je da su ženske mirovi­ne u Europi za 39 posto niže od muških mirovina, a Hrvatska, kao i većina novih članica Europske unije ima nešto niži rodni jaz u mirovinama, od 22,7 posto. Drugo je, pak, pitanje zašto ženska mirovinska kuna vrijedi samo 77,3 lipe? Može li se onda i sve proizvode kupiti za 22,7 posto niže ci­jene? Naravno da ne može.

     Žene su zakinute i nije velika eni­gma prepoznati koji su uzroci nižih mirovina. Na prvom mjestu je stopa zaposlenosti žena koja je u Hrvatskoj vrlo niska, u 2017. samo 40,2 posto od radnog kontingenta žena, što je 11,8 postotnih poena niže od muške stope zaposlenosti te daleko niže od europ­skog prosjeka od 65,3 posto.

Žene imaju kraće ili isprekidane karijere s uplatama mirovinskih do­prinosa zbog obiteljskih odgovor­nosti i djece, a također puno veći dio njih radi skraćeno radno vrijeme, od­nosno u Hrvatskoj na određeno. Prema Eurostatu čak 31,4 posto zaposle­nih Europljanki radi „skraćene" i stoga manje plaćene poslove, za razliku od samo 8,2 posto Europljana. Naprotiv, samo desetak posto Hrvatica ima ta­kav „skraćeni" posao. Sadašnje umi­rovljenice nisu žrtve visokog broja za­poslenih na skraćeno radno vrijeme, ali niti na određeno - oblik ugovora o radu koji je „zarazio" već četvrtinu svih zaposlenih.

     Kako je poznato da su plaće zapo­slenih na određeno vrijeme i do 30 posto niže od zaposlenih na neodre­đeno vrijeme, u Hrvatskoj možemo i bez gatanja iz šalice kave pretposta­viti da će novije generacije žena imati još niže mirovine. Jasno je da ženama pogoduje sustav u kojemu je domi­nantan rad na neodređeno, na sigur­nim i trajnim poslovima, uz pravo na zajamčenu minimalnu plaću radi zaštite od iskorištavanja i siromaštva ugroženih kategorija radnika, te kva­litetne mjere za ravnotežu osobnih, radnih i obiteljskih obveza.

     No, kakav bi mirovinski sustav po­godovao ženama? Prije svega javni mirovinski sustav s obveznim miro­vinskim doprinosima, a ne privatizi­rani s obveznim drugim stupom, kao kod nas. Nadalje, potrebno je uspo­staviti sustav zajamčene minimalne mirovine koja bi zaštitila žene s krat­kim i isprekidanim karijerama zbog obiteljskih obveza i neplaćenog rada, i to u visini koja bi bila poravnana s nacionalnom linijom siromaštva (u Hrvatskoj ove godine - 2.321 kuna).

     Trebalo bi uvesti i redistributivne elemente u mirovinskoj formuli, ko­jima bi za cilj bilo, primjerice, podi­zanje razdoblja niskih primanja i do­prinosa na prosječno utvrđeni mini­malni iznos, što bi moglo pogodovati ženama koje rade na određeno ili sa skraćenim radnim vremenom.

     Nadalje, tu je i čitav set mogućih kompenzacijskih mjera za skrb o dje­ci, invalidima ili starijima, što u razli­čitim oblicima za djecu imaju goto­vo sve zemlje. Taj takozvani „sustav zasluga" je u početnoj i simboličnoj verziji uveden za nove umirovljeni­ce - majke, kojima se od početka ove godine priznaje dodatni radni staž od šest mjeseci po djetetu, što bi pove­ćalo mirovine za oko dva posto. No daleko smo od mirovinskog sustava koji bi pogodovao ženama. Stoga se u sljedećoj mirovinskoj reformi mora svakako artikulirati rodni aspekt i izjednačiti žensku i mušku mirovin­sku kunu.

(Podaci su preuzeti iz Statističkog ljetopisa Državnog zavoda za statistiku iz 2018. te EC European Semester The- matic Factsheet - Women in the labour market, 2017.)

 

 Gdje su umirovljenice najdrugotnije?

     Najveće razlike između muš­kih i ženskih mirovina po­stoje u Rumunjskoj, Cipru, Nizozemskoj, Njemačkoj, Austriji i Ujedinjenom Kraljevstvu, od 39 do 63 posto. Ta stopa ženskog cje- loživotnog poniženja najniža je u novim članicama Europske unije te se među deset bivših socija­lističkih zemalja ubacila jedino Danska.      Najniži rodni jaz u miro­vinama je u sljedećim zemljama: Estoniji, Slovačkoj, Litvi, Danskoj, Češkoj, Sloveniji, Mađarskoj, La­tviji, Hrvatskoj i Poljskoj. Drugim riječima, taj je društveno-ekonomski sustav uglavnom pogo­dovao visokim stopama zaposle­nosti žena, pa otud i manje razlike u muškim i ženskim mirovinama.