UVODNA RIJEČ

Nemam za kilo breskvi

Piše: Igor Knežević

     Telefonski pozivi razočaranih umirovljenika svakodnevica su rada u Sindikatu umirovljenika Hrvatske. Jedan takav poziv zaprimili smo od umirovljenice Jasne J. koja nas je nazvala nedugo nakon posljednjeg usklađivanja mirovina i požalila nam se da prima samo 1.700 kuna. „Možete li ikako ove u Vladi nagovoriti da nam povise mirovine, znate, ja jedva preživljavam", krenula je gospođa staloženo.

     No, nakon par minuta nije više mogla suspregnuti suze te nam je u plaču kazala: „Godinu dana nisam kupila kilogram breskvi, jednostavno si ih ne mogu priuštiti. Kako je moguće da bivši saborski zastupnici imaju povećanje mirovine od 200 kuna, a ja 40 kuna. Možete li se vi u SUH-u izboriti da nama siromaš­nima ipak daju veće povišice, a ovima smanje", upitala nas je. Odgovorili smo joj da je naš cilj povećanje mirovina u visini 100 posto povoljnijeg indeksa rasta plaća ili cijena, ali i da redovito upozoravamo da se trebaju uvesti dodatne „povišice" za one najsiromašnije. Tu je i ozbiljan problem pada udjela prosječne mirovine u prosječnoj plaći, koji je sada na sramotnih 35,99 posto.

     Obećali smo da ćemo zatražiti i da se kao socijalna mjera prilikom usklađivanja za one koji primaju do 2.000 kuna miro­vine, a takvih je 414 tisuća prema ZOMO-u, uvede 120 posto povoljnijeg indeksa, a one do 4.000 kuna, a takvih je 550 tisuća, za 110 posto.

     Time bi se ne samo zaustavio pad udjela mirovina u plaći, već bi on nakon desetljeća konstantnog pada počeo rasti, s ciljem da za desetak godina barem dođe na 40 posto, što je i dalje mizerno, ako se usporedi s drugim zemljama EU ili okruženja, primjerice Slovenijom i Srbijom gdje je udjel oko 50 posto.

Ideja o povećanim osnovicama usklađivanja za one s nižim mirovinama nisu neutemeljene i neizvedive kako to često do­nositelji odluka u Hrvatskoj prezentiraju u javnosti pozivajući se na zakone. Slični modeli„nagrađivanja siromašnijih" već postoje u Italiji, Latviji, Portugalu, Češkoj, te su ugrađeni kao opcija u zakone, a primjerice u Austriji, Bugarskoj i Španjolskoj se već nekoliko posljednjih godina uz redovito usklađivanje isplaćuju dodatne „povišice" siromašnijim umirovljenicima.

     U doba kada se forsira privatizacija mirovinskog sustava, možemo biti sretni što smo sačuvali prvi mirovinski stup, kao i javno zdravstvo, no nikako se ne mirimo s činjenicom da više od 730 tisuća umirovljenika živi ispod granice linije siromaštva.„Ako društvo nije u mogućnosti pomoći mnogobrojnim siromasima, neće biti kadro ni spasiti malobrojne bogataše", kazao je jednom prilikom J.F. Kennedy. I doista, gomilanje siromaha nikad nije donijelo dobroga društvu, a kad-tad je dovelo i do političkih promjena. Nezadovoljstvo hrvatskih siromaha je ogromno i samo se nakuplja i nakuplja. Dok jednom ne pukne...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

GDJE ŽIVE NAJSIROMAŠNIJI UMIROVLJENICI?

Zagrebački u ima umirovljenik a veću penziju 2.100 kuna od požeškog

 

     Je li jednako umirovljeniku koji živi u Slavoniji i u Zagrebu? Svatko će reći kako Grad Zagreb ima razne socijalne povoljnosti za umirovljenike, pa tako, primjerice, svi s mirovinom nižom od 3.200 kuna imaju besplatni pokaz za javni gradski pri­jevoz, a ostali plaćaju samo 100 kuna mjesečno. Kad bi takav socijalni cenzus bio u Požegi, onda bi se moralo gotovo svim umirovljenicima dati besplatan prijevoz, jer prosječna mirovina u Požegi iznosi samo 1.987,88 kuna.

     Požeško-slavonska županija, kao i većina slavonskih župani­ja ima najlošije socioekonomske pokazatelje, a osobito je težak položaj umirovljenika i starijih osoba. Stope rizika od siromaš­tva su u slavonskoj Hrvatskoj sve više, ali zahvaljujući sustavu socijalne zaštite i mirovinskom te univerzalnom zdravstvenom i obrazovnom sustavu razina nejednakosti je relativno podno- šljivija. Ipak, razlike između najrazvijenijih dijelova Hrvatske - Grada Zagreba, Istre i Primorsko-goranske županije s jedne strane te siromašnih slavonskih županija (Vukovarsko-srijem- ske, Osječko-baranjske, Brodsko-posavske i Požeško-slavonske) s druge strane, postaju sve veće i zabrinjavajuće.

     Regionalne nejednakosti u Hrvatskoj tako postaju sve vid­ljivije, osobito između jadranske Hrvatske koja ima nisku stopu rizika od siromaštva i socijalne isključenosti od samo 15,8 posto, dok je koeficijent u kontinentalnoj Hrvatskoj čak 30,8 posto. Kri­tično je i to što uporno raste stopa siromaštva i umirov­ljenika, dakle onih sa sigurnim mirovinskim prihodom, zato jer je prošle godine dosegla više od 25 posto, dok je prema Eurostatu stopa rizika od siromaštva starijih od 65 godina prešla 32 posto.

     Iza najsiromašnijih požeških umirovljenika slijede bjelovarski s prosječnom mirovinom od 2.025,64 kune, a treći na toj neslavnoj ljestvici je Gospić s prosječnom mirovinom od 2.033 kuna. Zagreb je zato na vrhu ljetvice najboljih i ima prosječnu mirovinu od 4.095 kuna, a slijedi ga Pula (Istarska županija) sa 4.093 kune, a treće mjesto gradova dobrih za umirovljenike zauzima Split sa 4.032 kune.

     Tako prosječni umirovljenik u Zagrebu ili Istri ima za 2.100 kuna višu mirovinu od umirovljenika u Požegi ili Bjelovaru. Je li to prihvatljivo i pravedno?

     Očito je kako regionalne nejednakosti u Hrvatskoj iz­među pet najsiromašnijih županija i onih pet najbogatijih postaju izrazito velike i pitanje je može li se više uopće postići ravnomjeran regionalni razvoj. Posljedica je takve neravnomjernosti i gubitak ljudske baze u najmanje ra­zvijenim županijama, što stvara začarani krug nemoguć­nosti pokretanja razvoja i rasta. Iseljavanje aktivnog sta­novništva i siromašenje preostalog starijeg stanovništva postaje tragedija za Slavoniju. Bez povećanja plaća, ali i utvrđivanja viših minimalnih zajamčenih mirovina i uvo­đenja nacionalne naknade za starije od 65 godina (tako­zvane socijalne mirovine) nema budućnosti za kontinen­talnu Hrvatsku, jer su je „pojele" regionalne razlike.

Jasna A. Petrović