UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

GDJE ŽIVE NAJSIROMAŠNIJI UMIROVLJENICI?

Zagrebački u ima umirovljenik a veću penziju 2.100 kuna od požeškog

 

     Je li jednako umirovljeniku koji živi u Slavoniji i u Zagrebu? Svatko će reći kako Grad Zagreb ima razne socijalne povoljnosti za umirovljenike, pa tako, primjerice, svi s mirovinom nižom od 3.200 kuna imaju besplatni pokaz za javni gradski pri­jevoz, a ostali plaćaju samo 100 kuna mjesečno. Kad bi takav socijalni cenzus bio u Požegi, onda bi se moralo gotovo svim umirovljenicima dati besplatan prijevoz, jer prosječna mirovina u Požegi iznosi samo 1.987,88 kuna.

     Požeško-slavonska županija, kao i većina slavonskih župani­ja ima najlošije socioekonomske pokazatelje, a osobito je težak položaj umirovljenika i starijih osoba. Stope rizika od siromaš­tva su u slavonskoj Hrvatskoj sve više, ali zahvaljujući sustavu socijalne zaštite i mirovinskom te univerzalnom zdravstvenom i obrazovnom sustavu razina nejednakosti je relativno podno- šljivija. Ipak, razlike između najrazvijenijih dijelova Hrvatske - Grada Zagreba, Istre i Primorsko-goranske županije s jedne strane te siromašnih slavonskih županija (Vukovarsko-srijem- ske, Osječko-baranjske, Brodsko-posavske i Požeško-slavonske) s druge strane, postaju sve veće i zabrinjavajuće.

     Regionalne nejednakosti u Hrvatskoj tako postaju sve vid­ljivije, osobito između jadranske Hrvatske koja ima nisku stopu rizika od siromaštva i socijalne isključenosti od samo 15,8 posto, dok je koeficijent u kontinentalnoj Hrvatskoj čak 30,8 posto. Kri­tično je i to što uporno raste stopa siromaštva i umirov­ljenika, dakle onih sa sigurnim mirovinskim prihodom, zato jer je prošle godine dosegla više od 25 posto, dok je prema Eurostatu stopa rizika od siromaštva starijih od 65 godina prešla 32 posto.

     Iza najsiromašnijih požeških umirovljenika slijede bjelovarski s prosječnom mirovinom od 2.025,64 kune, a treći na toj neslavnoj ljestvici je Gospić s prosječnom mirovinom od 2.033 kuna. Zagreb je zato na vrhu ljetvice najboljih i ima prosječnu mirovinu od 4.095 kuna, a slijedi ga Pula (Istarska županija) sa 4.093 kune, a treće mjesto gradova dobrih za umirovljenike zauzima Split sa 4.032 kune.

     Tako prosječni umirovljenik u Zagrebu ili Istri ima za 2.100 kuna višu mirovinu od umirovljenika u Požegi ili Bjelovaru. Je li to prihvatljivo i pravedno?

     Očito je kako regionalne nejednakosti u Hrvatskoj iz­među pet najsiromašnijih županija i onih pet najbogatijih postaju izrazito velike i pitanje je može li se više uopće postići ravnomjeran regionalni razvoj. Posljedica je takve neravnomjernosti i gubitak ljudske baze u najmanje ra­zvijenim županijama, što stvara začarani krug nemoguć­nosti pokretanja razvoja i rasta. Iseljavanje aktivnog sta­novništva i siromašenje preostalog starijeg stanovništva postaje tragedija za Slavoniju. Bez povećanja plaća, ali i utvrđivanja viših minimalnih zajamčenih mirovina i uvo­đenja nacionalne naknade za starije od 65 godina (tako­zvane socijalne mirovine) nema budućnosti za kontinen­talnu Hrvatsku, jer su je „pojele" regionalne razlike.

Jasna A. Petrović