UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

SAGA O VOZAČKIM DOZVOLAMA ZA STARIJE OD 65

Medicina rada ponovno napada

 

      Trebaju li stariji ljudi voziti? Oko ovog pitanja se stva­raju oštre polemike još od prvog uzleta automo­bilske industrije, koji se dogodio prije otprilike 100 godina. U Hrvatskoj se to pitanje svodi na kriterij zdravlja starijih osoba, a samim time i prava na produljenje vo­začkih dozvola. Iako će mnogi naši umirovljenici reći kako rijetko ili gotovo uopće ne voze, jer se ne osjećaju više to­liko sigurno za volanom, 282.045 ljudi starije dobi (prema statistici MUP-a za 2017.) ne može bez automobila. A za njih vlast, po četvrti puta u četiri godine, sprema neugod­no iznenađenje u obliku obveznog plaćenog liječničkog pregleda prilikom produljenja vozačke dozvole.

     Jedna je to od predloženih mjera izmjena i dopuna Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sigurnosti prometa na cestama, koji je predviđen Planom zakono­davnih aktivnosti Ministarstva unutarnjih poslova u 2019. godini. No, iako je donošenje tog zakona na rasporedu tek u trećem kvartalu sljedeće godine, već sad prometni stručnjaci, liječnici i političari lobiraju za to. I pri tom ma­sno lažu.

Iako se ovih dana u javnosti puno glasnije moglo čuti o strožem kažnjavanju nesavjesnih vozača, trebamo se upitati što to znači za starije osobe, kojima je automobil često i jedini način da, primjerice, odu na tržnicu, kod li­ječnika ili pak do prvog bankomata ili pošte po mirovinu.

Uvijek ista priča

     Eto kako je to bilo prva tri puta. Prvo je u kolovozu 2014., usred ljeta, nakon gotovo minimalnog trajanja sa­vjetovanja, u Zakon o sigurnosti prometa na cestama im­plementirana odluka da se „vozačka dozvola izdaje s ro­kom važenja od 10 godina, a najduže do 65. godine živo­ta vozača, a nakon što napuni 65 godina, vozač je dužan podvrgnuti se zdravstvenom pregledu". Podsjetimo, iste godine je donesena odluka o produljenju radnog vijeka do 67 godina starosti. Nigdje veze s usklađenošću doma­ćih propisa, a kamoli još da svoje zakone usklađujemo s europskima. Tek nakon godinu dana dopisivanja SUH-a s institucijama, Vlada je popustila i ukinula ovu odredbu.

Vladajući su se istog trika sjetili i 2016., no on pravo­dobno reakcijom SUH-a i MUH-a nije prošao, kao niti u jesen 2017. kada se stranka Most između dva čitanja prijedloga novog zakona sjetila pogodovati medicini rada.

     Naime, u sva tri navrata bilo je propisano da je vozač, kada navrši 65 godina života, dužan obaviti liječnički pre­gled kod izabranog liječnika medicine rada, a ne kod li­ječnika opće prakse. To je sporno iz više razloga. Naime, kako je moguće pretpostaviti i zakonom potvrditi da net­ko može raditi do 67., ali se ne može dovesti do radnog mjesta? Nadalje, zašto je potrebno platiti pregled do 500 kuna, ako se on može obaviti besplatno? Osim toga, zašto bi pregled obavio liječnik kojeg osoba nikad nije u životu vidjela, a ne onaj koji je liječi desetak godina? Odgovor je da nema razloga i zato je ova odredba triput srušena.

Četvrta sreća?

     Hoće li biti četvrta sreća za vladajuće lobiste i medi­cinu rada, ovisi o ishodu budućeg javnog savjetovanja i tumačenju statistika i europskih propisa. Naime, upravo na to se poziva vlast u pokušaju da opravda razloge za uvođenjem ovakvih izmjena i dopuna. No, statistika im ne ide na ruku, a europski propisi još manje. Argument o „povećanom broju prometnih nezgoda za koje su odgo­vorni vozači stariji od 65 godina" ne drži vodu.

     Statistika MUP-a kaže da je broj nesreća za koje su od­govorni vozači stariji od 65 godina, u odnosu na ukupan broj prometnih nesreća za koje su odgovorni vozači od 2014. do 2017. porastao za jedva jedan posto. Istovre­meno je vidljivo da je porastao i ukupan broj prometnih nesreća za koje su odgovorni vozači svih dobi, tako da stariji vozači sigurno nisu uzrok povećanom broju sudara. Osim toga, iz policijskih je podataka vidljivo kako je broj nesreća s ozljedom ili smrtnim ishodom, a koje su prou- zrokovali vozači stariji od 65 godina - u padu.

Lažni argumenti

     Što se tiče europskih propisa, zakonodavac se sada poziva na Direktivu (EU) 2018/645 Europskog parlamenta i Vijeća od 18. travnja 2018. o izmjeni Direktive 2003/59/ EZ o početnim kvalifikacijama i periodičnom osposoblja­vanju vozača određenih cestovnih vozila za prijevoz robe ili putnika i Direktive 2006/126/EZ o vozačkim dozvola­ma. U navedenoj Direktivi nema nikakvih izmjena i do-

 

TABLICA: Broj nesreća koje su uzrokovali vozači 65+ u Hrvatskoj

Godina

Ukupni broj nesreća koje su skrivili vozači

Broj nesreća koje su skrivili vozači 65+

Postotak nesreća koje su skrivili vozači 65+

*Broj i postotak poginulih u nesrećama koje su skrivili vozači 65+

*Broj i postotak ozlijeđenih u nesrećama koje su skrivili vozači 65+

2015.

30.456

3.074

10,1

Nepoznato

Nepoznato

2016.

30.699

3.127

10,2

34 (13,8%)

1.014 (10,3%)

2017.

31.908

3.347

10,5

27 (10,3%)

1.028 (10,5%)

 

*Broj i postotak od ukupnog broja poginulih i ozlijeđenih Izvor: Ministarstvo unutarnjih poslova

 

 

puna prethodnih direktiva u smislu liječničkih pregleda pri produljenju vozačkih dozvola, tako da ostaje nejasno zašto se to uopće umetnulo u „domaći" tekst. Odredbe se odnose na profesionalne vozače sa C i D dozvolama!

      U Direktivi 2006/126/EZ, doduše, stoji da „države čla­nice mogu ograničiti razdoblje valjanosti vozačkih do­zvola, utvrđeno u stavku 2., za imatelje s boravištem na njihovom državnom području i navršenih 50 godina kako bi povećale učestalost zdravstvenih pregleda ili drugih posebnih mjera" te da „državama članicama treba dopu­stiti uvođenje zdravstvenih pregleda kao jamstva ispu­njenja minimalnih standarda psihofizičke sposobnosti za upravljanje drugim motornim vozilima. Zbog razloga preglednosti, takvi se pregledi moraju podudarati s pro­duljenjem vozačke dozvole te stoga biti vezani uz raz­doblje valjanosti dozvole."

     Direktiva, dakle, ne obvezuje nikoga da uvede liječ­ničke preglede, a čak se nigdje niti ne spominje dobna granica od 65 godina. Jedino što, po Direktivi, niti jedna država članica ne smije jest produljiti ili izdati vozačku dozvolu osobama koje boluju od kroničnih bolesti ili abnormalnosti lokomotornog sustava zbog koje nisu u stanju voziti, teške srčane aritmije, angine pectoris, teških neuroloških bolesti ili epilepsije te duševnih bolesti, ali to - bez obzira na dob.

     Za sve ostale bolesti, vozačka dozvola se izdaje ili pro­duljuje prema nalazima redovitih pregleda ili ovlaštenog medicinskog mišljenja. Dakle, nigdje niti riječi o medicini rada. Tako Danci obnavljaju vozačke nakon 70. godine uz potvrdu obiteljskog liječnika, u Nizozemskoj se vozačka produljuje na pet godina bez pregleda, a u Njemačkoj, Francuskoj i Belgiji nema dobnog ograničenja za uprav­ljanje vozilom.

Štete i štetočine

     SUH i MUH su do sada tri puta tražili i izborili da se za­drži postojeće zakonsko rješenje, koje je sukladno europ­skim propisima, a to znači da za slučaj nastupa okolnosti za nemogućnost nastavka vožnje osobni liječnik primar­ne zaštite je taj koji pacijenta mora uputiti na potrebne preglede te o nalazima, ukoliko je potrebno, izvijesti nad­ležnu policijsku upravu. Sada kreće borba za istu stvar po četvrti put. Borba protiv nezasitnog lobija medicine rada.

     Dodatno je sporno i to što zakonodavac svojim izmje­nama ne procjenjuje nikakav utjecaj na umirovljenike, niti na poslovne subjekte, a promatrajući ove promjene, jasno je da su utjecaji golemi. Medicina rada od pregleda vozača starih 65 godina može zaraditi desetke milijuna kuna godišnje, ako uzmemo u obzir da takvi pregledi ko­štaju od 300 do 450 kuna.

     A što bi neželjenim izmjenama zakona dobile starije osobe? Novi oblik diskriminacije po dobi, koji će na njih utjecati tako da će im biti smanjena mobilnost, neće moći obavljati svakodnevne potrebe, zdravstvena skrb će im biti nedostupna (naročito u ruralnim krajevima), daljnje osiromašivanje zbog plaćanja takvih pregleda, društvena izoliranost će se povećati zbog smanjene mobilnosti... Trebamo li nabrajati dalje?

Milan Dalmacija